17.5.2007.

Ana Anić  

Sve moje riječi bježe prema sutra

Dar svjetlosti

Svaki trenutak u kojem

rađa se jedan novi žar

postaje repriza svih onih

ostalih trenutaka kada

zapravo nestaje pitanje

“Ima li sve ovo smisla?!”

Jer, iako su od svega

ipak najteža jutra,

ona su preduvjet za sve ono

što dolazi samo po sebi.

Sebična sam

Oblaci su teški ovih dana.

Pod mojim kapcima

oluje.

U žarkoj želji da sačuvam jedan za tebe,

uvijek pojedem i posljednji

čokoladni bombon.

Tada ispirem osjećaj krivnje

raznim čajevima

što stoje u ormaru ispod

prašnjavih polica.

Ondje čuvam sve svoje:

zapakirano srce

ušećeren osmijeh s okusom

badema

i komadić onoga

što sam nazvala ljubav.

Lolek

Oni su Lolek i Bolek.

Drugi crn, a On je plav.

Iz daljine ima ga mnogo.

Izbliza pak ima ga manje.

A kad pogledam u njegove plave oči,

vidim toliko da mi zadrhti glas.

Kad kažem mu hvala

kad sjednem kraj njega

ne postojim više.

Albino

Jednim pokretom

Natjerao je krv u moje obraze.

Samo jednim

nijemim

pokretom.

Sjeo je

osjetila sam se crveno

i slatko poput bombona.

Da ga rukama obujmim,

ne bih mu mogla pokazati

slatkoću tog trenutka.

Ne postojim

 

Ne postoji ova lakoća

kojom danima punim srca,

pravim korake

udišem stranice starih romana…

Njena stvarnost nije konkretna.

Ja ionako nisam odavde.

Ona je samo slojevita misao

kojom bogatim prizore.

Ikona, u koju trpam programe,

trulo voće sa zabranjenog stabla,

ljubičasto nebo iz kojega se rađa.

Prava lepršava stvarnost

izmiče nam kroz požudu koju živimo…

Ionako me nema.

U samo jedan sunčev sat

 

Zakotrljat ću

bobe grožđa, niz ulicu.

Zapitat ću se,

zašto punimo praznine?

Beskrajnim stubama,

danima se kližemo…

Svatko je brat.

Plače na tvom ramenu

u sitne sate,

kada netko potajno kuca,

na masivna vrata

ormara.

I jež ispod balkona bolju priču ima

od trgovačkog putnika

kojem istekli su svi rokovi.

Ležimo, na klizištu,

zaspali.

Umorni od svega što postoji pod suncem.

Prestrašeni,

polažemo nadu u mjesec.

Znaci bježe

Sve moje riječi nekako uvijek

krenu prema sutra.

Gasim svjetla, radijator,

šuškavo legnem,

a one kreću i putuju

u neko drugo vrijeme…

Slučajno

On voli sve ono što

zvuči kao šum.

Uspinje se ljestvicama,

a riječi mu uvijek nekako nehotice

izlete iz usta.

Kao dvije žabe, oči

zelene preskaču preko moje vode.

Sam je u noći,                                 

grli ga tišina.

A lavež

iz susjedne sobe

podsjeća me na lažne slučajnosti

kojima kupujem

njegovu ljubav.

Dobro ga poznajem

Dok pokušava rukavom sakriti misao

otkriva ga pokret.

Pokriva bjeline besmisla

jednim upitom.

Iz očiju mu čitam o mahovinama koje

obrasle su obećanim livadama.

Isto se događa kada pokušava zaustaviti osjećaj.

Otkriva ga uzdah.

Najbolje ga poznajem

kada se trudi biti duhovit.

Znam, jer jučer još bila sam tamo,

vidjela sam nas

kad smo se upoznali.

Sudbina ili što?

Dvije duše, jedna sudbina

čunjevi i kugla.

Ne dopuštam da taština

zaustavi kotrljanje.

Želim da me riječi

pokose.

Želim ostati na tvom

putu.

Ispod vrhova košulje

čitam tvoje namjere

i valovi me odnose u zagonetku

koja previše je daleka,

a tvoja koža tako blizu…

Krajnost

Jedan konjak na stolu.

Kad pričaš, mirišeš na

lutnju, kad sviraš,

ruke su ti tople.

Suptilne poruke

Tek skica smo

na sasvim bijelom papiru.

Tek uvod

u nenapisani bestseler.

Kockastim pokretima

nespretno se grlimo,

a oči tek

nesigurno trepere.

Znam da jednom

vidio si nas

u mojim očima.

Sve crvene jabuke,

kojima sam te gađala,

kupio si u košare.

Opet, nesigurna sam,

s obje klijetke

i pretklijetke,

što ih zatvaram pred tobom…

Iznova

Zahvaljujem.

Na svemu što dajem

ljudima.

Na svim uzrocima

zbog kojih snosim

posljedice.

Na darovanom teretu

i ispunjenju,

što donosi bol.

Na teškim,

sahranjenim suzama

što pretvaraju samoću

u jezero.

Svjetlost koja luči se

ponovno osljepljuje.

Ana Anić rođena je 3. rujna 1987. godine u Zagrebu. Živi u Čazmi, gdje je završila osnovnu školu i opću gimnaziju. Studira kroatistiku i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Polazila je radionicu (Re)kreativno pisanje Slađana Lipovca. Poezija joj je objavljena na web siteu grada Čazme.