#440 na kioscima

26.3.2015.

Višnja Vukašinović  

Svjetlo umjetnosti i tmina ljudskih slabosti

petnaest godina nakon što se posljednji put dotakao povijesnih tema i ličnosti, Mike Leigh se vraća portretiranju umjetnika i samouvjereno gazi još dublje u prošlost engleske kulture


Mr. Turner, r. Mike Leigh, 2014.

 

“Svi su mi ga opisivali kao grubog, neotesanog, antiintelektualnog, prostačkog. Našao sam da je on malo nastran, neposredan i trezven džentlmen engleskog kova; očigledno dobrodušan, očigledno prgav, neprijatelj svake razmetljivosti, lukav, možda malo sebičan, visoko intelektualan, a snagu svog uma ne izražava s uživanjem u pokazivanju ili s namjerom da se hvališe, nego povremeno zablista u nekoj riječi ili pogledu”, zapisao je o velikom engleskom slikaru Josephu Mallordu Williamu Turneru najveći propagator njegova djela, slavni likovni kritičar John Ruskin. Novi film Mikea Leigha Gospodin Turner biografska je fantazija o završnoj trećini dugog i bogatog života vjerojatno najvećeg slikara u povijesti britanske umjetnosti rođenog 1775. u Londonu, gdje je i preminuo sedamdeset i šest godina kasnije. Među povjesničarima umjetnosti ovaj se romantičarski slikar najpoznatiji po svojim tonski savršenim pejzažima, obično ističe, uz Pabla Picassa, kao jedan od najvećih formalnih revolucionara u povijesti slikarstva koji je istovremeno posjedovao nevjerojatan raspon izražajnih mogućnosti i majstorstvo u korištenju različitih stilova. Ili, riječima jedne slikaru bliske prijateljice: “On radi što hoće – drugi rade što mogu”. Sve pak karakterne odlike što ih Ruskin navodi u svom dnevničkom zapisu u svom su bogatstvu značenja i nijansi prisutne i u fascinantnom Leighovom filmskom portretu, a, nimalo laskavo, redatelj je portretirao i samog Ruskina.



Društveno kazalište

Mike Leigh je autor koji se rijetko prihvaća prošlosti, a još rjeđe povijesnih ličnosti. U tom smislu valja istaknuti tek dva ostvarenja – povijesnu dramu Vera Drake iz 2004., smještenu u pedesete godine prošlog stoljeća te biografsku studiju Topsey-Turvy o slavnim devetnaestostoljetnim operetnim autorima Gilbertu i Sullivanu iz 1999. Petnaest godina kasnije Leigh se vraća portretiranju umjetnika i samouvjereno gazi još dublje u prošlost engleske kulture. U intervjuima povodom novog filma otkrio je kako je upravo krajem devedesetih prvi put shvatio da želi snimiti film o jednom od svojih omiljenih slikara – u čemu mu se s jednakim entuzijazmom pridružio njegov stalni snimatelj Dick Pope – no problem je, kao i uvijek, bio novac. Film koji nam je entuzijastični dvojac isporučio petnaest godina kasnije na najljepši način u sebi nosi dugo i uporno maštanje svojih autora. Riječ je o promišljenom, suptilnom i nevjerojatno inteligentnom portretu umjetnika u zrelosti danog od istog takvog autora koji u sedamdeset i prvoj godini isporučuje svoj magnum opus ostvarujući dugogodišnji san.



Zašto baš Turner? Osim u iznimnom opusu što ga je slikar za sobom ostavio, odgovor na to pitanje krije se i u kontroverznim detaljima slikareve biografije. Leigh je uvijek bio zainteresiran za kompleksne kontradiktornosti ljudske prirode kao i za predrasude za kojima posežemo kako bismo ih pripitomili, zauzdali i navodno razjasnili. Društveno je kazalište sazdano od niza apsurdnih pravila prema kojima prilazimo i razumijevamo druge i prema kojima se našim vlastitim djelima pridaju vrijednost, značenje i interpretacija. Nerazmjer između nametnutih pravila i stvarnih želja, potreba i mogućnosti pojedinca Leigh je beskompromisnom radoznalošću istraživao od početka karijere i klasika Meantime sve do zrelih remek-djela poput Tajni i laži. Engleski slikar koji se od sina neukog londonskog brijača uzdigao do jednog od najimućnijih umjetnika svoga vremena te uvaženog člana Kraljevske akademije na kojoj je predavao perspektivu stoga je optimalna tema za velikog redatelja. Upravo se kontradikcije, ekstravagancije i ekscentričnosti slikareva karaktera nalaze u fokusu Leighova interesa. Turner je bio veliki putnik, čovjek koji se nije dao vezati društvenim konvencijama. Nikada nije stupio u brak i pravno priznao svoju djecu te je nonšalantno u društvu najvećih moćnika svog vremena koji su izdvajali bogatstvo za njegova djela nesputano izražavao svoj mušičavi, zahtjevni i nimalo uglađen karakter. Slikar je, osim po umjetničkom geniju, bio naširoko poznat i po jednoj drugoj osobini koju je posjedovao u nadnaravnim količinama – pohlepi. Kao ljubitelj iliti rob slobode Turner je očito bio svjestan da nju može kupiti jedino novac, odnosno jako mnogo novca.



Humanizam i ljudska taština

Leigh je navedene specifičnosti slikareve biografije ne samo pomno izučio već i duboko promislio – vidljivo je to iz svake perfektno izvedene sekvence filma. Autorski pristup koji koristi jest ta da kroz niz narativno iznimno labavo povezanih situacija ocrta nijansama bogatu paletu slikareve egzistencije – sve njezine nespojive suprotnosti, neobičnosti, specifičnosti. Priča dva i pol sata dugog filma zapravo se sastoji od niza anegdota koje funkcioniraju kao zaokružene dramske minijature od kojih svaka može funkcionirati kao samostalna cjelina. Kao ilustracija može poslužiti scena u kojoj Leigh prikazuje slavni incident u kojem je Turner na Kraljevskoj izložbi na svoje platno naočigled svih prisutnih spontano kistom dodao crvenu mrlju, na što je slikarev najveći suparnik John Constable uzvratio: “Pištolj je opalio.” Ta je anegdota zabilježena u povijesnim izvorima, a ono što si Leigh postavlja u zadatak jest od situacije napraviti zaokruženi dramolet s početkom, sredinom i krajem u kojem će se plastično ocrtati motivacija svakog od sudionika i to najfinijim od svih alata – pogledom, kretnjom, gestom. Leigh potpisan i kao scenarist filma, tvrdi da se zapravo radilo bez scenarija te da su povijesni izvori, za koje je očito da su bili dubinski inkorporirani u film, služili tek kao polazište za istraživanje mogućnosti razvoja pojedinih scena.



Psihološki najuspjeliji dio filma svakako je Turnerov odnos prema ženama koji je pokrivao nevjerojatan raspon emocija, stanja i uzoraka ponašanja. S jedne strane tu je služavka koju čitav život seksualno iskorištava, no za čije romantične osjećaje ostaje okrutno slijep te koju općenito tretira kao sve drugo osim kao ljudsko biće. S druge strane nalazimo pak infantilno romantičnu i gotovo patološki idealiziranu ljubav prema stanovitoj udovici Booth u čijem je primorskom pansionu dugo odsjedao i u koju se s vremenom ludo zaljubio. Leigh kroz čitav film jednaku pažnju posvećuje objema ženama ingeniozno zatvarajući film prizorom iz života svake od njih nakon slikareve smrti. Preminuvši u sedamdeset šestoj godini života u iznajmljenoj kući, slikar se od svijeta oprostio riječima “Bog je sunce.” Svoja djela ostavio je engleskom narodu skromno poželjevši da se za njih izgradi posebna galerija odmah pored one Nacionalne. Slikarov nadljudski humanizam očito nije bio posve lišen ljudske taštine. Leigh prikazuje sam trenutak smrti, no nastavlja film s prizorom umjetnikove nezakonite udovice, spomenute Sophie Booth koja religioznom posvećenošću čisti suncem okupana prozorska stakla. Nakon toga prelazimo u slikarov sada prazni atelje u kojem više nema svjetla i u kojem se poput utvare kreće još jedna njegova udova, spomenuta služavka. Ovom završnicom Leigh ocrtava kompleksno nasljeđe jedne ugasle egzistencije iza koje je ostala transcendentna svjetlost njegove umjetnosti, ali i otužna tmina njegovih ljudskih mana i slabosti.



Vještina na platnu

Za kraj valja spomenuti trećeg umjetnika, koji je uz Leigha i Popea zaslužan za taj nesvakidašnji umjetnički trijumf. Timothy Spall, koji je za ulogu nagrađen na ovogodišnjem Cannesu gdje je film premijerno prikazan, Turnera je odigrao koncentracijom i preciznošću neprikosnovenog glumačkog virtuoza. Jednako autentičan i uvjerljiv dok dječački rida, dok koncentrirano slika i dok olako obasipa ljude koji mu se dive – primjerice na početku spomenutog Ruskina – bespoštednim prijezirom i okrutnošću, njegov je portret satkan od naizgled nespojivih osobina koje zahvaljujući glumčevoj vještini na platnu djeluju kao organska cjelina odnosno uvjerljiva i opipljivo stvarna ličnost. Turner kojeg su nam isporučili Leigh, Pope i Spall dostojan je post-skript remek-djela što ih je slikar za sobom ostavio, a na kojima se kao čarolijom koja ne prestaje fascinirati zaigrano smjenjuju svjetlost i tama, pokret i mir, vidljivo i nevidljivo, spoznatljivo i nedokučivo.

Emitirano u emisiji Filmoskop na Trećem programu Hrvatskog radija.

preuzmi
pdf