U Zankijevim vizualno atraktivnim sliko-crtežima gospodari dojam onostranog, začudnog, mističnog i bajkovitog
Josip Zanki, Suosjećanje, Kulturni centar i galerija Šalom, 25. 11. - 25. 12. 2015.
Na izložbi-ambijentu Oltar iz 2011. Josip Zanki se predstavio sjajno strukturiranim i precizno razrađenim, ali i poetskim konceptom predstavljanja onoga što – po njegovu uvjerenju – boravi u zaboravljenim zakucima još nedirnuta velebitskog krajolika, a to je uvjerenje komprimirao u jasnu, čvrstu i sugestivnu vizualnost. Motritelja vodi u bajkovite šumske krajolike, mitska mjesta, netaknute i još nenaseljene planinske krajolike strmovitih velebitskih padina, u bespuća vilinskog svijeta, gdje sve funkcionira po svome, vlastitom logikom, u predjele u čiju stvarnost on vjeruje, a koju su motritelji prihvaćali otvorena srca ili s rezervom. Riječ je o svijetu u kojemu je empirijski aspekt suspendiran, gdje su stvarni elementi stilizirani, a realnost dokinuta; pred motriteljem puca bezvremenski krajolik, u čijim arhetipskim prostranstvima gospodari sama priroda, a ne čovjek, gdje stabla ne stradavaju od sjekire nego od starosti, bure ili groma, a u koji se moralo misaono duboko zaroniti da bi mu se pronašlo značenje jer je bila riječ o istraživanju i interpretaciji mističnih i ezoterijskih fenomena. Kao ezoterik, Zanki je sudionik, promatrač i referent priče o trolovima i patuljcima i o njima izvješćuje na osnovi uvida na terenu. Ezoterija – s nama čudnim bićima, pojavama, događajima i afektima – jedan je od Zankijev mentalnih prostora.
Ciklusom Suosjećanje, upravo pokazanim u Kulturnom centru i galeriji Šalom, Zanki je na važnim aspektima – formalnom i tematsko-sadržajnom – nadogradio Oltar, proširio je plastički jezik, a dosadašnje stečevine slikarsko-crtačkog korpusa, mentalno čvrsto utemeljenu tematiku i druge dijagrame dosadašnje interne prakse, značajno je obogatio – novom imaginacijom i novim narativima – i to interpolirajući tibetske kulturološke i umjetničke okvire utemeljene na toj nama dalekoj duhovnoj i umjetničkoj tradiciji u vlastite duhovne i operativne postulate. Slijedeći elemente tradicije tibetskog slikarstva – konkretno slikarske škole thangka – Zanki u vlastitu jezičku matricu inkorporira novu ikonografiju, određene konstitutivne uzuse, načela, kanone, kodekse, jezičke, tehničke, performativne i tehničke odlike te škole. Novi koncept sliko-crteža autor razvija u zanimljivim i vizualno atraktivnim varijacijama, od kojih je na izložbi predstavio pet, koliko ih je stalo u izložbeni prostor.
U Oltaru je na sivu podlogu crnim i bijelim akrilom tankim kistom nanosio crtež, a sada je podloga žućkasta i lagana, gotovo da je i nema pa je i sam crtež, ponovno ostvaren crnim i bijelim akrilom i još tanjim kistom, pa i stoga što je autor dokinuo tonsku skalu, izraženiji. U crtačkim izvedbama zamjetna je dinamičnija organizacija slikana prostora. Danas još vještiji i opušteniji crtač, posebnim rješavanjem prostornih planova i drugim stečenim umijećima, poput preciznijih linija, stvorio je i iluziju trodimenzionalnog, jaču nego u Oltaru. Ilustrativno-narativna funkcija obogaćena je novim manifestacijskim sadržajima, znacima i simbolima rečene tradicije, čine je mistični oblici višeznačno-asocijativna karaktera i dinamičnije oblikovne sugestivnosti. Neki dijelovi ikonografije obaju ciklusa poklapaju se, primjerice, motiv krajobraza – planine, šume, stijene i kamenjar – ali slikar sada u prostor slike unosi brojne zanimljive novosti posredničko-opisna značenja. Elemente krajobraza, poznate iz Oltara, Zanki namješta s novim elementima poput božanskog, ljudskog ili životinjskog lika, raznih predmeta, ruševina...
Sve je to dio učenja tibetskog budizma, zatvorene doktrine, u koji je Zanki sve upućeniji zahvaljujući u prvom redu činjenici da je u Indiji završio školu tradicijskog tibetskog slikarstva Thangda Gatsal, učitelja Lochoa, majstora himalajskog budističkog slikarstva, i njegove supruge i pomoćnice Sarike Singh, koji sebe doživljavaju kao autentične nastavljače tradicije te škole. Njihova postignuća jedinstveni su primjeri očuvanja jedne složene tradicije, ali i njezina oplemenjivanja poticajima koji nastaju u novom dobu. Usporedno s time Zanki nastavlja proučavati intrigantnu tibetsku religijsku i umjetničku tradiciju.
Pokazanih pet sliko-crteža svjedoči da u svijetu thangke slikarstva konstrukcija prostora ne trpi individualne pristupe ni empirijske procedure, nego je također tvrdo određena načelima tibetskog budizma. Sve je određeno – slikar ne može birati niti koji će cvijet slikati. "Kad smo majstora Lochoa upitali gdje thangka slikar ima slobodu, u prosvjetiteljskom smislu same riječi, on nam je rekao da je malo slobodniji u prikazima krajobraza što se nalazi u pozadini božanstva, a najslobodniji u detaljima valova rijeka, plavog neba i oblaka", piše Zanki u knjizi Slika i mit. Umjetnička djela u postindustrijskom dobu. Na drugom mjestu ponovno citira majstora: "Zapadna je umjetnost slobodna u ekspresiji. Ovdje imamo striktnu tradiciju i uvijek slijedimo učitelja." S tim u vezi znakovito je da se thangke učenici ne biraju po tome ima li netko od njih likovnih sposobnosti, nego po određenim radnim i etičkim vrlinama.
Iščitavajući izložena djela, motritelj uočava da operativni dijagrami te slikarske prakse, među ostalim, nalažu da u svakoj slici moraju postojati razrade četiriju elemenata – zraka, vatre, vode i zemlje – da trebaju postojati oblaci, koji moraju imati tijelo i ruke, u sliku valja utjeloviti i oblake koji padaju na planine, pri čemu su neke planine snježne jer se po njima topi snijeg, a druge su obične planine. Slikar prikazuje tok vode od snježnih planina, preko špilja do potoka pa sve do ušća u neku rijeku. Posebice uočavamo obvezatnost prikaza stijena jer su one po tibetskom vjerovanju kostur prirode.
Tradicija tibetskog slikarstva nije reprezentacija stvarnosti; Zankijevi krajobrazi svjedoče stiliziranu prirodu koja ustrajava na vlastitoj simboličkoj razini koju slikar rješava slijedeći propisane kanone prikazivanja ikonografskih elemenata. Ispunjavajući obzor očekivanja thangka slikarstva, Zanki u slikani prostor obilato uvlači sva četiri obvezatna elementa s bogatim fondom informacija koje ti elementi unose u prostor slike, barokno ih crtački elaborirajući, a u fokus stavlja i odabrani element iz tibetske predaje, tako da je prvi dojam što ga motritelj stječe, zapadnjački rečeno, horror vacui. U fokusu pokazanih sliko-crteža su hermetične ikone, okružene bogatim elaboracijama četiriju obvezatnih motiva.
Na prvom djelu je Avalokitesvare, jedna od inkarnacija Bude, na drugoj glava božanstva Mahakale koje ima gnjevno lice da bi štitilo ljude, na trećoj par riba koje simboliziraju stanje uma, ali i neke druge ljudske duhovne kvalitete, na četvrtom radu raširio se čisti školski pejzaž, ostvaren po konstitutivnim uzusima tibetske slikarske škole. Ovdje su ogledno i metodički posloženi svi traženi elementi: oblaci, snježne planine, vodopadi, špilje, rijeke, različite biljke, a fokusni element su stijene, po tibetskom budizmu kostur prirode. Na petom ostvarenju je zdjela, jedan od motiva koji se rabi u prinosnim darovima božanstvima.
Uvodeći u kompoziciju božanstvo ili neki od simbola, te dijelove ikonografije Zanki postavlja po određenim kanonima: likovi su ikonometrijski ispravni, a postavio ih je po tibetanskim mjerilima koja se kroz povijest tibetskog budizma nisu mijenjala. U tim imperativima neupućene će začuditi primjena načela zlatnog reza u konstruiranju slikanog prostora, ali i još nekih elemenata Pitagorina nasljeđa i grčkih kanona, što se u toj tradiciji primjenjuje jer je Aleksandar Veliki i u Indiju prenio određene elemente helenističke kulture. U vizualno atraktivnim sliko-crtežima gospodari dojam onostranog, začudnog, mističnog i bajkovitog, radovi podastiru prizore nalik onima iz oniričkog krajolika, realne i nadrealne istodobno, uronjene u zaboravljene povijesti i misterije, na granici zbiljskog i mogućeg, jednostavnosti i mira, znana ili neznana značenja. Crteži afirmiraju iracionalnost, ono što jesmo ili nismo spremni percipirati, nazočnost i odsutnost, potvrđenost i neprovjerenost i pričaju – o magii naturalis, o drugoj zbilji. Izostaje logocentrična reprezentativnost, prizori progovaraju tajnim jezikom simbola i njihove se poruke ne mogu prenijeti jezikom kojim govorimo.
Ti sliko-crteži niti poučavaju niti autor daje izravne smjernice za recepciju, ali potiču na razmišljanje. Motritelj koji ne zna ništa o tradiciji na koju se slikar referira i koja ga nadahnjuje, mora se zadovoljiti karakterom otvorena djela, višesmjernim i višeznačnim mogućnostima tumačenja, za što uistinu ima poticaja i materijala; ovo je, znači, istodobno i slobodni prostor ideja u kojemu ni jedna priča nikada nije dovršena.