O nenasilnim prosvjedima i temeljima opresije te ulozi filmskog medija u svemu tome govori autor dokumentarnog filma Svakodnevna pobuna
Kako je nastala Svakodnevna pobuna?
Kao što znate, moj brat (koautor filma) i ja već dugi niz godina živimo u Beču, iako smo rođeni u Iranu. O eventualnom povratku smo oduvijek razmišljali s gnušanjem. Zašto bismo se vratili u zemlju koja krši ljudska prava? Pratili smo situaciju u Iranu i nikada nismo čuli da tamo postoji bilo kakav aktivizam. Mislili smo da su ljudi jednostavno nepopravljivo prestrašeni, ili da im se čak sviđa takav sustav. No, onda se dogodio prosvjed povodom Ahmadinedžadovih lažnih izbora i odjednom su milijuni do tad nečujnih ljudi bili na ulicama, što je bilo prekrasno! To nas je potaknulo da započnemo s tim projektom. Počeli smo prikupljati snimke tamošnjih prosvjeda, jer se radilo o zanimljivom, novom horizontalnom načinu pobune. Uobičajene pobune imaju vođu i vertikalne su: vođa ima svoje ljude, preuzima kontrolu nad medijima, širi svoju poruku, potom se baca na oružano svrgavanje režima... Ovdje nije bilo vođe, nije bilo jasno zacrtane strategije. Ljudi su svojim mobitelima, preko Twittera i Facebooka, stvorili vlastite medije i širili ih. Odjednom nije bilo načina da vlada prekrši ljudsko pravo, a da to netko ne snimi mobitelom. Shvatili smo da je na pomolu nova era aktivizma.
Nenasilje nije samo hipijevski san
Pregledavajući video klipove s YouTubea, shvatili smo da mnogi neobjašnjivo nestaju pa smo ih počeli skidati i arhivirati. Danas nije problem nedostatak informacija, već to što je dostupno previše informacija, a one su itekako različite, ovisno o izvoru. Stoga smo odlučili samostalno skupiti, ali i prenositi informacije. Pokret u Iranu je slomljen, ali smo nastavili pratiti druge, nove pokrete. Pojavilo se Arapsko proljeće pa Occupy Wall Street, pa Indignados... Posvuda su se javljali pokreti, i uvidjeli smo ne samo da to nije singularna stvar, već i da postoji nešto što veže velike, uspješne pokrete – nenasilni pristup. Na tu temu je napravljena i velika studija koja je pratila razne pobune i ustanke od 1900. do 2006. godine. Pokazala je da su dvije trećine uspješnih pobuna bile temeljene na nenasilju. Dakle, nenasilje nije samo hipijevski san i jednostavan etički izbor, već ima i znanstveno uporište. Tako je naš film postao projekt o taktikama nenasilne pobune, kao i oruđe skupljanja i širenja ideja za jedan jedinstveni oblik građanskog neposluha i jedinstveni način mijenjanja društva. Tako je nastalo i srce projekta, nešto važnije od ovog filma – everydayrebellion.net, rastuća platforma za skupljanje materijala o taktikama nenasilne pobune.
Isključujete li u potpunosti opciju nasilne revolucije?
Da, jer je nasilje začarani krug. Kad ga netko prekine, stvari se mijenjaju. To ne znači naivnost. Ako dam policajcu ružu, on će me vrlo vjerojatno svejedno pretući. Za mene će ishod biti isti kao da sam probao nasilnim putem. Ali će mnoštvo koje svjedoči takvom činu vidjeti – umjesto čina nasilja na koji je odgovoreno istom mjerom – čin mira na koji je odgovoreno nasiljem. Takvo što mijenja nešto u svijesti očevidaca.
Posebna vrsta opresije
Dakle, za vas se pobuna temelji na promjeni u svijesti?
Definitivno. Nenasilna pobuna mijenja svijest i omogućuje pobunu praktički bilo kome. Većina ljudi koja neće uzeti oružje u ruke je itekako spremna priključiti se, na različite načine, nenasilnim oblicima prosvjedovanja.
Što točno treba mijenjati u svijesti ljudi? Koji je najveći problem u trenutnom stanju naše svijesti?
Najveći problem je neka vrsta neosjetljivosti, mrtvila. Osjećaj da se ionako ništa ne može promijeniti. Taj osjećaj je dio strategije Sistema, koji želi da vjerujemo kako smo bespomoćni i kako promjena ionako nije moguća; to je jedna posebna vrsta opresije. Ali cijela se povijest temelji na djelovanju ljudi koji su doprinosili promjenama koje su u raznim vremenima i na raznim mjestima smatrane nezamislivima. Drugi problem koji se ponekad javlja je postavljanje previsokih ciljeva što nerijetko ima deprimirajući ishod. Ponekad treba početi od malih stvari. Ako, na primjer, želiš ekološku promjenu, posadi drvo ispred vlastite kuće. Možda se uključe i tvoji susjedi pa se, malo pomalo, to pretvori u veći pokret. Možda se zazeleni cijela ulica i postane simbol tvoje ekološke borbe. Ako odaberemo male ciljeve i ostanemo im vjerni, možemo nešto promijeniti. Ako izaberemo jedan veliki cilj, velike su šanse da ćemo podbaciti i postati nepotrebno depresivni. Velike promjene ne dolaze preko noći. Valja birati bitke koje možemo dobiti.
Što prepoznajete kao temelj opresije, u bilo kojem sistemu?
Temelj opresije je uvijek u dogmatskom razmišljanju, bilo ono temeljeno na nacionalizmu, religiji ili nečem trećem. Uzmimo za primjer religiju. Najuspješnije zemlje imaju razdvojenu religiju i državu. Ali to su ujedno i najbolje zemlje za religiju! Vjernici bi svugdje bi trebali shvatiti da je za religiju najbolje da bude odvojena od sistema. Mnogi mladi Iranci su mi rekli da je trenutna iranska vlada nešto najgore što se moglo dogoditi islamu. Dobar dio ljudi mlađih od trideset mrze islam jer je ono što znaju o islamu temeljeno na onome što znaju o vladi. Vlada koristi religiju u vlastite svrhe. S tim da dogmatizam, naravno, nije rezerviran za religiju. I američki kapitalistički sistem je vrsta dogmatizma. Korporacije imaju svoje dogmatske politike koje iskorištavaju radnike. Kad ih iskoriste do kraja, šire se na zemlje u kojima su prava radnika još lošije regulirana.
Duh revolucije
Je li vaš sljedeći projekt vezan za ista pitanja koje postavlja Svakodnevna pobuna?
Imamo mnogo različitih projekata na umu, a jedan od njih je i nastavak Svakodnevne pobune, koji bi se bavio pitanjima poput “što činiti nakon revolucionarne promjene?”. Događa se da nakon pada vlade kontrolu preuzmu ne ljudi koji su srušili vlast, već nacionalističke ili vjerske skupine, koje su bolje organizirane. Nameće se pitanje kako to izbjeći i duh revolucije održati živim.
Imate li već sada neke odgovore?
Odgovore ćemo dobiti kad snimimo film, ali ja mislim da je jedna od ključnih stvari upravo uključivanje u zajednicu. Sistem nas odgaja kao pojedince: uvjerava nas da smo napredniji ako smo indvidualniji, a tako nas zapravo lakše kontrolira. Mislim da treba ići u suprotnom smjeru i uključivati se u društvene projekte. Trebali bismo otkriti načine kako se međusobno povezati, kako pomoći bližnjima, kako brinuti jedni o drugima, kako pronaći druge ljude koji su voljni “posaditi drvo”.