Aktualna “konzervativna revolucija“ osmišljena je nakon što su biskupi pobijeđeni u svojim zahtjevima za zabranu rada nedjeljom, pobačaja i medicinski potpomognute oplodnje. Ali nisu odustali
“Bogu hvala na odluci Ustavnog suda zbog odluke o zdravstvenom odgoju i Božji blagoslov svim sucima Ustavnog suda i ljubljenom hrvatskom puku“, slavodobitno je sijevnulo s LED displeja na zagrebačkom Trgu bana Jelačića netom što je Ustavni sud obznanio pravorijek o državnom vetu na državni kurikulum zdravstvenog odgoja u državnim školama. Mjesec dana prije okončanja redovne školske nastave. U predahu između dvaju krugova lokalnih izbora. Usred napadnog povlačenja punoljetnih građana za rukav na više od 2000 štandova u zemlji, gdje je 5000 aktivista Građanske inicijative U ime obitelji guralo ljudima pod nos peticiju kojom se traži da se definira u Ustavu kako je brak isključivo zajednica žene i muškarca. Slavodobitna zahvala Ustavnom sudu i “ljubljenom hrvatskom puku“ zasvijetlila je nekako u isto vrijeme i ponad istog Manduševca na kojem su u tradicionalnoj Norijadi netom skakali raspaljeni maturanti Nadbiskupske klasične gimnazije u crnim majicama s ustaškim porukama. Veliko tiskano U s latinskim križem iznad. Nek’ se zna, mlad ustaša to sam ja, ha-ha-ha-ha! A ministar Ranko Ostojić spava tvrdim zimskim snom kao da za veselja naci tipa nije službeno nadležan.
Već sutra, s originalnom dopusnicom Ustavnog suda, može noriti i onih blizu milijun pobornika “bezodvlačne“ ustavne uskrate ljudskih prava manjinama - za početak LGBT, pa “gostima“ Ruže Tomašić pa ateistima i komunjarama, pa nelustriranim udbašima i jugonostalgičarima, pa neprilagođenim novinarima, pa navijačima u “njihovim“ dresovima, pa napokon i čistim Hrvatima s rukom na stražnjici umjesto na lisnici, pardon na vrelom hrvatskom srcu… I tako do istrebljenja svih koji na koncu nisu “ja“! Što bi rekao (još 1902.) jedan od podjednako antimanjinski zadrtih, ali otaca velikosrpstva: do istrage naše ili vaše. Poznata priča? Dakako. Šteta je samo što zaluđene mase redovito markiraju s nastave povijesti; misle da o njoj dovoljno znaju s mitomanskih brifinga svojih samoproglašenih vođa. I onda se svi čude kad to završi jako loše.
Generalka općeg rusvaja Dok se na političkoj pozornici već primjetno dovršava podjela uloga za generalku općeg rusvaja u državi radi jesenskog rušenja “crvene vlasti“, što se zdesna najavljuje upakirano u demokratski celofan prijevremenih izbora, na obližnjim prozorima Nadbiskupskog dvora, u sjeni neogotičkih tornjeva zagrebačke prvostolnice, ozarena lica kardinala Josipa Bozanića i najbližih mu dvorjana. Počelo je, počelo! - živahno trljaju ruke. Radujmo se narodi, tko šiša lezbače i pedere, one “bi“ i one “trans“, kad su mudri ljudi u crnim togama na našoj strani! Vraća se demokracija u Hrvatsku, a HDZ-ove uzdanice Tomislav Karamarko, Milijan Brkić, za prijatelje Vaso i Tomislav Čuljak, predvode čvrsto zbijenu desnu kolonu “svega što diše hrvatski i katolički“. Sad još samo da čim prije dođe ta vruća politička jesen i više nema zapreka da tamjan i sveta vodica, kao u davna vremena ponosa i slave, opet zbiju zabludjelo stado pod pastirske skute. Solidno uhranjeni fratri s isprepletenim bucmastim prstima na trbusima do brade opet sjede u prvim redovima i s užitkom slušaju Uvodićeva nacionalna prenemaganja u putujućem glumištu po selima i zaseocima Lijepe naše, čak povremeno i po valjda anektiranim krajevima susjednih država, kojima Radmanova dalekovidnica do iznemoglosti maltretira svoje prisilne pretplatnike. Što tu ima mrmljati neka Europa, koja sramotno ne želi boga u svojim neupitno kršćanskim temeljima, nego dopušta istospolcima brakove i posvajanje djece!? Ali, ne lezi vraže, tu smo mi, katolički Hrvati.
Ustavni sud nije mogao izabrati bolji način i trenutak za herojsku obranu “demokratske procedure“ u posrnuloj državi kojoj se omalovažavajuće podsmjehuju u zapadnom svijetu već gotovo od njezina osnutka. Crkva u Hrvata nikad se nije otvoreno i jasno distancirala od ključnih svinjarija u dva desetljeća Lijepe naše: ratnih zločinaca, pogrešne “državne politike“, kriminalne pretvorbe, nepoštivanja manjinskih prava (osobito prava Srba i Roma), krivaca za moralno potonuće, korupciju i kriminal, ponižavanje radnika, neoustašluk i s oltara, nije ustala protiv bankarskog zelenaštva, ovrha… Nikad nije otvoreno stala na stranu opljačkanih i osiromašnih, osim larpurlartistički s vremena na vrijeme, nego uvijek uz izrabljivače i bezveznu vlast od koje ima opipljive koristi. Ni o ustaškim majicama nadbiskupskih gimnazijalaca na Norijadi - ni abera!
“Da je Crkva u Hrvata kroz povijest uvijek bila pupčanom vrpcom povezana s desnicom pa i onom ekstremnom, nije tajna“, objavljuje T-portal.hr. “Ona se to danas gotovo i ne trudi sakriti na što nas svakodnevno podsjećaju brojni njezini predstavnici od glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića, kojem su partizani i ljevičari krivi za sve zlo hrvatske prošlosti i sadašnjosti, pa i za slanje provokatora u ustaškim odorama na Blajburško polje, do svećenika koji širom Lijepe naše već desetljećima uporno služe mise za Antu Pavelića, Juru Francetića i druge naci-heroje. Tko god je posjetio neke od poznatijih samostana u okolici Zagreba mogao se uvjeriti da čak i opatice radije drže lekcije o partizanima i ustašama te o ispravnom političkom promišljanju, nego o povijesnim tajnama zidina u kojima žive. Stoga pri pogledu na ovakav dizajn majica ni nema puno smisla postaviti pitanje: ‘Što su ova djeca naučila u Klasičnoj nadbiskupskoj gimnaziji’. Ili možda ima, ali tek retorički.“
Akcija Građanske inicijative U ime obitelji pod izravnim je nadzorom vrha Crkve u Hrvata i ni u jednom trenutku nije bilo upitno hoće li, zbog sugestivne formulacije pitanja i vrhunske komunikacijske logistike, peticija i premašiti referendumsku kvotu. No, za ozbiljnu je analizu to jesu li građani uistinu velikom većinom homofobi, šovinisti, katolički fundamentalisti (katolibani), antieuropski sangvinici… kako bi se moglo zaključiti po nekim sramotnim pojavama.
Meki trbuh sekularizma Katolička crkva je stoljećima u mnogim dijelovima svijeta bila država u državi, nadređena civilnoj vlasti ili u simbiozi s aktualnim vlastima koje su joj omogućile povlašteni položaj. Otkad to uglavnom više nije tako, jer su se vremena promijenila, a vjernička stada došla pameti, borba za pozicije, moć i utjecaj nastavlja se strategijama prilagođenijim suvremenoj kulturi intelektualne slobode i elektroničkog doba. Znatno izrazitije nakon Drugog vatikanskog koncila. To što Crkva gubi po razvijenim zemljama Starog kontinenta, trsi se nadoknaditi u većinski katoličkim državama bivše komunističke Europe. Hrvatsku se u Vatikanu, osobito za pape Ivana Pavla II., strateški i taktički počelo tretirati kao meki trbuh “agresivnog europskog sekularizma“ i zato pogodnu za primjenu političke doktrine tihog udara po Crkvi ključnim interesnim točkama. Učestali papini posjeti Hrvatskoj, pa hodočašća naših (do jučer nevjernika i članova Saveza komunista Jugoslavije) najviših državnih službenika s obiteljima na papine audijencije, još od ranih Tuđmanovih dana vlasti, nepovoljni ugovori sa Svetom stolicom i stalna milijunska državna apanaža Crkvi u Hrvata na tom su tragu samo najvidljivija argumentacija. Unatoč sve dubljoj gospodarskoj krizi i već 1,4 milijuna kronično gladnog “ljubljenog puka“, ni “crvena vlast“ ne dovodi u pitanje blizu milijardu kuna koliko Crkva u Hrvata ubire godišnje: od državnog proračuna do općina i zadnje lipe za milodare u Mariji Bistrici.
Tek, neki tamo pametnjakovići iz udruga poput Davida i Glasa razuma - pokreta za sekularnu Hrvatsku buncaju nešto o potrebi da i Crkva plaća porez na svoje raskošne prihode. Kao i svaki građanin ove zemlje. Zašto bi joj država i dalje gledala kroz prste, a sramotno se ne želi odreći ni lipe PDV-a na humanitarne donacije za liječenje bolesne djece i kupnju medicinskih aparata? Predvidljivo je da će Crkva i dalje gubiti vjerodostojnost ne prilagodi li se promjenama umjesto da im se žestoko suprotstavlja pozivanjem na tradiciju i moralne vrijednosti, kojih su se vjernici praktično već odavna odrekli (ne poštuju ni jednu od Deset zapovijedi božjih!) u svojim svakodnevnim obiteljskim životima. Broj katolika se, po zadnjem popisu stanovništva, smanjio u 10 godina za čak 200.000. Stoljetni “spremnici“ za nove svećenike i časne sestre, Hercegovina i Dalmatinska zagora, gotovo su se ispraznili. Slični su trendovi i drugdje u katoličkoj Europi. U Poljskoj se mogu vidjeti jumbo plakati uz važnije prometnice na kojima je naslikan svećenik sugestivno podignute ruke i slogan: “Pođi sa mnom!“.
Više se ne uzima zdravo za gotovo sve što se čuje s propovjedaonica i ljudi, objektivno, zbog širih znanja, bolje i pravodobnije obaviještenosti, mobilnosti i većih komunikacijskih mogućnosti sami procjenjuju što jest, a što nije dobro za njih, njihove obitelji i zajednicu u kojoj žive i rade. To potvrđuju i opredjeljenja građana na izborima: Crkva u Hrvata otvoreno navija za desne kandidate i pametuje komu vjernici trebaju dati glas, a oni izaberu i lijevog predsjednika države i lijevu vladu! Bog je jedno, a život i zdrav razum nešto drugo.
Pravo na zadnju riječ S crkvene strane peticijske barikade oni su za koje je brak isključivo zajednica žene i muškarca, a s druge “Europljani“ viču da je “burek prirodna zajednica tijesta i mesa, ničega drugog, hoćemo da to uđe u Ustav“. Šef HDZ-a Tomislav Karamarko prvi je potrčao javno podržati peticiju i “dobre namjere Katoličke crkve“, iako mu potpore s tog krila ne manjka. I sam sebe želi uvjeriti kako su “crvenima“ dani odbrojani. Osokoljen svojim tumačenjem “HDZ-ove pobjede“ na lokalnim izborima, s kojim se ne slaže ni dobar dio njegove stranačke vojske, tvrdi da ima pravo zatražiti raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora. Može on, dakako, tražiti što hoće i u ime koga hoće, ali Vladin prvak i šef SDP-a Zoran Milanović taj je kojemu položaj, odgovornost za državu i paragrafi daju pravo na zadnju riječ. Unatoč uvjeravanju kako je pod svojim plavim kišobranom okupio sve od Kaptola do zadnjeg crnokošuljaša, teško je zamisliti taj tip biračke volje koji će ustoličiti Karamarka kao premijera, HDZ i njegove nacionalno nabrijane partnere na vlasti i Hrvatsku u Uniji s državnim vodstvom u kojem će opet vedriti i oblačiti stranka s optuženičke klupe za navodno pljačkanje vlastitog naroda. Nekadašnji neuspješni ministri opet bi u iste fotelje? Mnogi su HDZ-ovi ljudi opterećeni kompromitirajućim aferama. Kakva bi to sreća bila za Hrvatsku s vlašću koja je 17 godina vodila zemlju nizbrdo i kobnim razvojnim stranputicama!
Crkva u Hrvata se politički napadno aktivirala već uoči ratnih 1990. godina. Čak je dvojicu svojih istaknutih svećenika, protivno propisima Kanonskog prava, gurnula na visoke državne položaje, a sad bi sankcionirala umirovljenog saborskog zastupnika don Ivana Grubišića, baš zbog (lijevog?) političkog angažmana na koji (desno?) ideološki nagnuti biskupi ne gledaju blagonaklono. I baš su Kanonsko pravo našli kao argument protiv don Grubišića. To nije bila smetnja fra Tomislavu Duki, koji je 1990. brže-bolje dotrčao iz Njemačke u Zagreb, zapasao pištolj za bijelu kordu s tri čvora oko smeđeg habita i raportirao Franji Tuđmanu: “Gospodine Vrhovniče, spreman sam za saborskog zastupnika i doministra u Ministarstvu za rad i socijalnu skrb u hrvatskoj državi!“. I tako se u visokom političkom društvu šepurio nekoliko godina. Teologa Adalberta Rebića zapala je časna dužnost predstojnika Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice. Dvadesetak godina kasnije, ovog proljeća, Rebić se skamenio na izraelsko-jordanskoj granici zbog podrugljivih riječi izraelske policajke: “Vaš papa Franjo je pedofil i surađivao je s argentinskom vojnom huntom protiv svog naroda!“.
Od Dukinih i Rebićevih dana u državnoj vlasti pa daljnjih petnaestak godina, nije se mogao zabiti električni stup u zemlju, asfaltirati dva metra nogostupa ili pustiti u pogon trafostanicu da takav “povijesni događaj“ za Crkvu i “ljubljeni hrvatski puk“ nije poškropio svetom vodicom makar ordinirajući seoski velečasni. Veće fešte, na koje je službenim crnim limuzinama s policijskom pratnjom dolazila državna i politička krema, a poslije se obilno jelo i pilo o trošku poreznih obveznika, bile su rezervirane za svetu vodicu iz ruku najviših otaca Crkve u Hrvata - kardinala Franju Kuharića i regionalne biskupe. Crkva i država sjedile su pod ruku u prvim redovima važnih skupova, vojnih parada, svečanosti najvišeg kulturnog značenja, crkvenih blagdana, masovnih političkih okupljanja, promidžbenih humanitarnih akcija s TV-potporom, pa i seoskih derneka snažnog šovinističkog naboja, kao u Čavoglavama… I sve bi bilo u redu da se, eto već dvaput, odnekud ne umiješa Nečastivi u mrskim likovima “ateističkih komunjara“ i goropadno poremeti idiličnu sljubljenost Crkve i politike, koja joj umilno kusa duhovne mrvice iz blagoslovljene ruke.
Iste one koja je besramno, osobito u “mračnom“ srednjovjekovlju, unosno krčmila totalno zatucanom puku oprost o grijeha, spas od pakla, originalne ulaznice za raj ili makar čistilište, lažne moći svetaca kojih ni danas ne manjka u crkvenim riznicama, mumije nevine dječice što su je poklali nevjernici, pera iz krila arhanđela Gabrijela i kojekakve druge laži na kojima se stjecalo bogatstvo.
Katolička je crkva ustrojena kao velika politička stranka - strogo hijerarhijski i nedemokratski - ili kao državno poduzeće s također nedemokratski ustrojenom hijerarhijom, nadzornim odborom i upravom, bonusima, koeficijentima, poslovnim planom, računovodstvom, voznim parkom, ključnim službama, odjelima i filijalama, komunikacijskom logistikom, marketingom… A sve se zapravo zasniva na materijalnim interesima i menadžerskoj okretnosti radi njihova što potpunijeg zadovoljenja. Javna slika s Duhom Svetim i krunicama ispod pognute brade dođu mu kao fatamorgana za nesretnike u životnoj pustinji, obamrle od uzaludne hodnje. Euharistija pak neka je vrst stalne predizborne kampanje.
Aktualna “konzervativna revolucija“ osmišljena je nakon što su biskupi pobijeđeni u svojim zahtjevima za zabranu rada nedjeljom, pobačaja i medicinski potpomognute oplodnje. Ali nisu odustali. Sada ubacuju u bitku nove laičke udruge s izrazito političkim ambicijama (Hrast) i fiktivno proširuju bojišnicu averzijom prema LGBT manjini. Ta se averzija redovno i neometano prakticira u nastavi vjeronauka, za susreta crkvenih pastira s vjernicima i u medijima. Što kaže premijer, a priznaju mu i čelnici inicijative U ime obitelji, na djelu je “rat kultura“ (culture wars, sukobi u demokraciji oko društvenih vrednota).
Na strani protivnika “konzervativne revolucije“ omasovljuje se pokret u kojem su zasad Vlada i saborska većina, Platforma 112 (Documenta, GONG, B.a.B.e., Centar za LGBT ravnopravnost, Pravo na grad, Kuća ljudskih prava, Srpski demokratski forum, Transparency International Hrvatska…), Glas razuma - pokret za sekularnu Hrvatsku i skupina David. Oni ističu da Hrvatska nije toliko katolički impregnirana kako se sugerira s oltara, odnosno kako laičke udruge uvjeravaju javnost tvrdnjama o svetinji žensko-muškog braka i obitelji s djecom iz takvog braka. Činjenice upućuju na zastrašujuće naličje demagogije. Prvi put se u Hrvatskoj gotovo izjednačio broj vjenčanja i razvoda: u siječnju je sklopljeno 669 brakova, a razvedeno 602. Lani su se najviše razvodili partneri koji su u braku proveli duže od 25 godina i imaju djecu! Raspada se svaki treći brak, a razvod je katolicima nedopustiv, osim zaista iznimno i s papinim odobrenjem.
Batine zbog siromaštva Roditelji grozno tuku četvero od desetero djece (25 posto; nogom u trbuh, šakom u glavu!), 41 posto djece redovito batinaju, šamaraju i čupaju za kosu, 35 posto roditelja trogodišnjaka barem jednom tjedno udare dijete, 80 posto ih viču na svoje obiteljske uzdanice, 12 posto smatraju da su batine korisne u odgoju (batina je iz raja izrasla!), a 17 posto roditelja nisu sigurni treba li povremeno udariti dijete (istraživanja Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i UNICEF-a). Po riječima Vladine potpredsjednice i resorne ministrice Milanke Opačić, više od 60 napuštenih mališana nitko ne želi posvojiti, a prema podacima Vladinog ureda za ravnopravnost spolova svaka treća žena izložena je najgrubljem zlostavljanju u obitelji, što još drastičnije vrijedi za stare i nemoćne članove obitelji.
Samo je u prošloj školskoj godini registrirano 2435 slučajeva nasilja u osnovnim (1517) i srednjim školama (918), a jedan je slučaj u osnovnoj školi imao smrtnu posljedicu. Policija je morala intervenirati 449 puta, a 251 sukob završio je teškim tjelesnim ozljedama. U školi u 100-posto katoličkom selu nedaleko od Huma na Sutli dvije godine vršnjaci tuku 10-godišnju djevojčicu samo zato što je siromašna, a roditelji nasilnika i učitelji ništa ne poduzimaju. Ni vjeroučitelji! U Zagrebu prebijaju u školi maloljetnicu zato što je - ružna! I to snimaju mobitelima. Tko odgaja tu djecu? Tko su im roditelji? Što su djeca naučila na vjeronauku? To da je istospolnost teška psihička bolest i da od masturbacije rastu dlake po dlanovima! U katoličkim obiteljima, tvrdi statistika, znatan broj majki i očeva smatra da djeci u dobi do treće godine treba slomiti prkos i ostaviti ih da plaču! Svaki 20. roditelj u posljednjih je sedam dana udario svoje dijete u dobi do samo šest mjeseci! Jesu li roditelji baš uvijek i u svemu najkompetentniji za odgoj djece, kao što zborno tvrde pobornici peticije o braku i obitelji? Milijun je dokaza da nisu! Ni vjeronaučno nisu, jer samo nešto više od 13 posto nominalnih katolika živi sakramentalno (franjevac dr. Ivan Bubalo: “Minima varia: mali razgovori s vremenom“, Ex Libris, Rijeka), otprilike kao 1978. godine.
Svako malo mediji izvješćuju o svećenicima pedofilima, a nitko ne prosvjeduje protiv Kaptola i Vatikana niti potpisuje peticije. U zemlji s nominalno 87 posto katolika! Što se iz toga dade zaključiti?
Već se odokativno može pojmiti da neuredan brak žene i muškarca ne može biti prirodniji i vredniji od braka dvojice muškaraca ili dviju žena, koji žele za svoj račun i zadovoljstvo živjeti zajedno i konzumirati sva ljudska i građanska prava. HTV-ov urednik gledane emisije Nedjeljom u 2, Aleksandar Stanković, je parafrazom Isusovog naputka poručio deklariranom vjerniku Igoru Štimcu, eksponiranom potpisniku peticije i zaštitniku katoličkih vrijednosti kojih se ni sam ne drži: “Igore, ljubi bližnjega svoga pa makar on bio i peder“. Javnost zna poimence cijelu vojsku vrlo poznatih potpisnika peticije iz redova sportaša, političara, kulturnih djelatnika, znanstvenika, čak svećenika i inih koji u svakom smislu žive nečasno. Uz tradicionalnu obitelj, imaju ljubavnice ili ljubavnike, izvanbračnu djecu, čine odvratna nedjela protiv ljudskog dostojanstva, psuju boga, lažu, kradu, ne idu u crkvu, zlostavljaju članove svoje obitelji… Takvi nikom ne mogu dati primjer urednog katoličkog braka, a drže lekcije o moralu, tradiciji, hrvatstvu, katoličkim vrijednostima i nabacuju se kamenjem i blatom na svoje LGBT sugrađane. Ustavom bi im diktirali s kim smiju u krevet!?
Stankovićev novinarski kolega i dokazani glazbeni znalac iz Večernjeg lista Branimir Pofuk uspoređuje brak s glazbenim duom, koji je, kaže, glazbena forma kao što je i brak forma zajedničkog življenja. Značenje i vrijednost dobivaju tek kvalitetnim sadržajem i tada te forme postaju vrijedne, u njima se može uživati. Dobar brak je dobar duo, a duo može biti žensko-muški, muško-muški ili žensko-ženski. Zašto brak to ne smije biti? Nema logike da dobar žensko-ženski ili muško-muški glazbeni duo razgaljuje dušu, a isti takav bračni duo navlači lavinu drvlja i kamenja, mržnju iste publike. Negdje škripi logika ili razum, a Ustavni je sud samo neoprezno pojačao tu škripu. Dodatno i vlč. Josip Pavlek iz Remetinca nedaleko od Novog Marofa, koji je, tvrde roditelji Večernjem listu, zaprijetio: ili ćete potpisati peticiju ili vam djeca neće ići na prvu pričest i krizmu!
“Mi smo, nažalost, nacija odgojena na mržnji“, tvrdi na svom Facebook profilu glazbenik Damir Urban. “Od malih se nogu maltretira mačke, pse na ulici, kidaju se krila muhama pa onda malo ‘odrastemo’ i mrzimo susjeda jer je po nečemu drugačiji od nas, pa mrzimo debele, pa mrzimo ‘mršave glupe anoreksičare’, pa nas uče da mrzimo purgere ili Dinamo, ili da mrzimo Splićane, ili da mrzimo ‘komunjarske Riječane’, ili da mrzimo dosadnu ženu kada dođemo doma, ili da mrzimo glupe pedere, ili da mrzimo nevjernike, ili da mrzimo vjernike ili da na kraju mrzimo i sami sebe i da se dobro nalijemo pivom i udarimo prvoga do sebe… Ne znam što je točno razlog tome, ali u životu imaš izbor. Ili mrziš ili voliš. Ako odabereš da mrziš, onda mrziš sve redom. Sve drugačije. Da sam živio u doba Isusa, vjerujem da bih stao i u njegovu obranu kada ga je zaluđena svjetina, puna mržnje i nerazumijevanja kamenovala, pljuvala, na kraju i razapela. Bojim se mogućnosti da bi mu se to isto dogodilo i danas u Hrvatskoj.“
Službenici Svetog Petra u Vatikanu žestoko se javno protive LGBT brakovima, zagovaraju katolički moral i životnu krijepost u svakom smislu, a u ugodnoj intimi vatikanske kurije i ladanjskih eksterijera nisu im strane sve ovozemaljske čari tjelesnih užitaka koje ljudski um može smisliti. Pa i istospolne, dapače. Nisu im nakraj pameti trice i kučine kakvima o žensko-muškim odnosima uče hrvatska djeca na katoličkom vjeronauku ni ustavna moralka glasnih laičkih udruga. Specijalizirani portal TorrentFreak otkriva, a prenosi Jutarnji list, kako visoki svećenici uživaju u bogatoj internetskoj ponudi top-sadržaja pornoindustrije, s osobitim naglaskom na sado-mazo igricama i filmovima s transseksualcima. Pregledom prometa na IP adresama unutar Vatikana, utvrđeno je da je 6. veljače u 17,19 sati za download izabran naslov “WA27788 Lea Lexis and Krissy Lynn“, uradak u kojem vrhunske dame iz svijeta hard core pornografije bičuju jedna drugu i seksaju se umjetnim penisom. Prava poslastica za moralne pastire u dokolici, dok stado pase, a laički janjičari telale o braku!
Moć suočavanja s istinom Prethodno je, 13. siječnja u 17,04 sati, skinut film “TPH (ili The Pussy Hunters) 26967 Tiffany Starr and Sheena Shaw“ u kojem glavnu ulogu ima “najpoznatija transseksualna pornoglumica na svijetu Tiffany Starr“, iznad struka žena, a ispod muškarac. U 22,33 sati skinuta je njemačka pornokobasica “BDSM sklavin Zuechtigung im dunklen Hobbykeller teen fesselspiele.avi“ ili “Kažnjavanje robinje u mračnom podrumu za hobije“. Tih je dana skinut i “RS77-Episode 01“ (Russian Slaves), uznemirujući film čak i za ljude baždarene na svakojake gadosti: nabildani momci 52 minute bičuju skupinu djevojaka pomagalima koja može smisliti samo totalni degenerik. Otkud toliko nastrane seksualnosti u celibatski mirnoj svećeničkoj krvi? Namjernoj svugdje u svijetu zdrobiti otrovnu glavu toj maloj LGBT zmiji.
“Bitna pretpostavka reforme i oporavka jest moć suočavanja s istinom“, reći će kolumnist i teolog Drago Pilsel u časopisu Identitetu, “a sadašnja istina Crkve jest njezina nemoć da spozna svoju istinu. Ona, nažalost, inzistira na daljnju sablazan ljudi. Ja ne vidim ono što je potrebno: rastanak s, više ili manje, pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći koja je neprimjerena Crkvi koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta. Naprotiv, bježeći od svoje biti - nasljedovanja - nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske će crkve na našim područjima (u nas poglavito Katolička) sve više i to opravdano pogađati prezir i podsmijeh svijeta; opravdano jer ne konstituiraju Crkvu religiozne formula i dogme, nego praktično vršenje zapovjednoga. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i sustvaranja. Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, muslimana, Židova, agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje - da bude mira među ljudima i da bude pravednosti. Crkva koja poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg će Bog govoriti u svijetu jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.“
Bez logične kohabitacije crkvenog (briga za spas duše u vječnosti) i svjetovnog (odgovornost za pristojan zemaljski život) te nemiješanja jednog u drugo poslanje, neće se zakopati ratne sjekire u odnosu na temeljna ljudska prava, uključujući prava LGBT manjine. Ima li u Hrvatskoj pameti za međusobno uvažavanje i plodan suživot Crkve i države pa i za obostrano zadovoljavajuću odgonetku sadašnje peticijske Rubikove kocke?