#440 na kioscima

6.9.2007.

Franjo Nagulov  

Tanja


POEZIJA

POČINJE ODBROJAVANJE

TANJA NAVIKE

Mogu 127 puta napisati jedno te isto ime: Tanja.

Mogu i da ga šapnem, a da ječi: Tanja!

I mogu je vrijeđati toliko glasno da me ne čuje: Tanja lutko.

Tanja kretenušo. Tanja emocijo.

Zove se Tanja. Gleda me kao Tanja. Hrani se kao Tanja.

Neuredna je kao Tanja. Dijeli cigarete i grli me kao Tanja.

Kuha kavu kao Tanja… Tanja kuha kavu bez šećera, pa ja zasladim umjesto nje.

Mislim da je volim dok kuha kavu.

Mislim da u času dok pišem u notes iz teorije književnosti prve riječi o nama

volim Tanju. Volim je, ali samo tako da me ne čuje.

Mislim da je volim kao proljetne šetnje s pekinezerom.

Ali nisam siguran.

A dao bih sve da je tako.

Mislim. Stvarno mislim. Pišem ljubavne riječi o Tanji.

O nama na njen način, o mojim pomalo suhoparnim željama.

TANJA PSIHOZE

Tanja je ružna: skoro meni slična, nervozna kao ja.

Tanja je nadarena za nervozu. Tada se smije.

Kesi se nekom samoukom usnicom i malim žutim zubima.

I taj je smiješak asfaltiran dovoljno dječjom šminkom da odahnem:

Nije kemija. Tanja je.

Tanja mi ponekad djeluje prokleto samo, a meni je kao filmska noć zanimljiva poza

Tanjine povremene izgubljenosti ispod usporenog neba kojim kruže rijetke ptice

osuđene na doživotnu kišu. Kao trag nekoć sretne kamere na bjelini teksta.

Tada sam vrlo siguran da volim Tanju. Tada sam u to uvjeren,

kao u djetinjasti modus vivendi. I u nekom gadljivom povjerenju

otkrivam si da bi me donekle mogla i voljeti. I da je ta obostrana podnošljivost

bolja strana efekta zatočenosti na Pedagoškom fakultetu,

na trećem katu. Trećem mislim.

TANJA JEFTINOG ODIJEVANJA

Tanja ne drži do odjeće. Oboje ne držimo do imena. Ponekad je ona

George Sand, ja Nabokov. Ponekad je ona ženski muškarac, a ja dosadni

feminist ili clown. Dogovorili smo se: uvijek ćemo biti košmar,

napad i velegrad.

Autobusna postaja i mjesečna karta.

Klupa i drvorez.

Ja i ti.

Tanja ne prati moderne trendove. Jer ona je prerasla aktualnu kostimografiju.

Zna biti jako ružna odrasla djevojka nalik ženi, ali ni onda ne mari za odjećom.

Ponekad se malo zastidi neobične samačke pojave na donjoj usnici, pa onda sve prođe.

Tanja je jeftina, ali se ipak smije. Jer njoj ne smetaju moje definicije.

Tanja nije lijepa. Tanja je senzacionalna: pristojna, recimo.

Npr. Tanja je sasvim obična.

Tanja se događa i to je nešto. Stalo mi je do Tanje, toliko da mi se sviđa kako ona nudi

svoje ponude i s kojim majčinstvom izgovori uobičajeno hvala:

Hvala ti, stari. Hoćeš bombon?

Tanja ima takvu donju usnicu da se vjerujem dobro ljubi. Tanja bi me voljela dok me učila.

A ja bih patio što joj stvarno nisam zauvijek.

Što sam pokus: Tanjina uvodna lekcija ljubavi.

TANJA PROSJEKA

Tanja je rekao sam: prosječna. Ponekad me iznenadi prednjim zubima nalik

onom blueserskom smijanju starog Raya Charlesa ili joj iz kose strši sasvim malo peruti.

I prsa joj znaju izgledati okamenjeno mala, neznatna  kao arhaizam, kao dva voćna crva

željna pohlepe mladićeva jezika. Ali to ne usporava njene brzoplete slogove

upućene mom proždrljivom apetitu. Tanja redovito presvlači svoje gaćice

(vidi: Tanja jeftinog odijevanja).

Tanjine se male grudi ukrute kao stih Johna Updikea o beskrajnim smeđim kavama,

iako taj proces vrijedan zabilješke ponajtanje misli nisam vidio.

Oči joj se zašilje u jesen nad Sjenjakom i zapuštenom osječkom željeznicom.

Osuđeni na bezimeni grad Osijek, na grad koji možda i nismo željeli.

Ja sam Vinkovčanin i stranac svojih koraka, Tanja je mala Vojvođanka i dobra poznavateljica moderne srpske poezije (o kojoj nisam znao gotovo ništa).

Zajedno s Osijekom nemamo previše: dvije studentske iskaznice i jednu sudbinu.

I tu i tamo pokoji stari napjev uzaludnih anonimnih pjesnika koji su u tišini vlastite samoće doživotno mijenjali svijet, iako su i oni znali da neće promijeniti ništa osim svojih skrivenih navika uživanja u pisanju svačije umjetnosti.

Srećom, i u Osijeku dominiraju prosjeci. Nešto licemjerniji od klasične vjere u osvetničkog Boga-Oca-Spasitelja, doduše.

Ali može se: Tanja se od nas dvoje, od naše šarlatanske neimaštine sebe i nas donekle i proljepšala (smršavila je, više puši i češlja se u stranu).

Ni ja se nisam previše izmijenio u odnosu na svakodnevni nekad, na doživotnu vječnost ljudi.

Imam tragove prišta na vratu: Tanja bi svaki moj ožiljak nježno nahranila kiselim mlijekom svoje ženske pljuvačke.

Tanja će me poljubiti. Ona me, vjerujem, voli.

Svog kristalnog dječaka koji joj se u potpunoj tišini

čak pomalo starački smije.

TANJA POSLIJE ZASLAĐENE KAVE / KAVE KOJU SAM BEZ VEĆEG RAZLOGA ZASLADIO

Tanja bi mogla piti srednje i zaslađeno. Mogla bi se poigrati mojim ustrajnim erosom koji se nikada nije dogodio u vremenu mitova, u vremenu koje nema ritam.

U vremenu koje prijeti mimo snoviđenja, kao Ilija koji je prijetio malim prorocima velikog boga Baala.

Tanja bi mogla nagnuti šalicu na sam vrh ove strmoglavljene priče u falsetu.

A kada u saharozu i kofein uvali svoj pustinjsko-žuti nosićak, Tanja će se naviknuti na crnu put mojih nezavršenih tekstova (ako i postoje završeni tekstovi). Ja već vidim kako uranjam u neznatno ništa na rubovima Tanjinih tankih usana.

Kao da sam trogodišnjak s prvom slučajnom erekcijom bolesnički naslonjen na još pospanu sisu jutarnje majke.

Jedva čekam da joj u siječnju slažem: Tanja, volim te.

Ne… ne baš… ali mogu te identificirati.

Ili: Tanja, budi ljubazna i zaboravi me. Tanja, ti si sve moje žene.

I zato skoči pod autobus ili pod vlak.

Igraj se s mrtvom bebom koju ću ti uskoro donirati sa svojim tekstovima.

To možda i nije ljubav. Jer moderni je art dokazao kako teško razlikujemo strast od ostalog

i kako to ostalo nije nužno i ljubav (vidi: Ozren Kebo, Sarajevo za početnike, mislim da je priča o Emini i nesvejednosti; Gustav Klimt, Poljubac i neke druge slike; Aristotel, Poetika).

I s ushitom očekujem Tanjin čuveni nazalni izgovor mog prezimena,

što će biti najljepše od svih nesretnih stvari nalik na sivu suhomesnatu Dravu.    

DJEVOJKA TANJA.

TANJA JE DUGOKOSA KAO MASKIRANA LINDA

Tanja ima blago zgužvanu rolu kose pri ruci. Šamponira je jednom do dvaput tjedno:

toliko se otprilike mijenjaju i moji literarni stilovi.

Svaka njena vlas u stanju je biti stvar koja nema neku funkciju osim da joj se govori:

Predmetu, imaš li još neku svrhu (osim što jednostavno jesi)?

Tanja ima nesebičnu kosu. Nesebična je kosa masna kosa. Tanjina je kosa potrošna mehanizacija moje mašte.

Ja zato imam mnogo zakašnjele lijepe inspiracije.

Tanji obično kasne menstruacije, a petkom autobus kojeg plaća.

Svojom kosom, kaže mi, mogu biti lenjigradska opsada samo onom tko stvarno želi zatvarati vrata svojih krugova. Opredijelio sam se za agresora.

A: 6 je sati… (Tanja) a da te osvojim i pobijem tvoja naličja?

B: Voliš me?

A: Prije da te samo ne podnosim…

B: Eh, pa da… ja sam ženski dvospolac, a ti muška svinja. Ne smijem biti u pravu.

A: Budi Tanja, to je nepristojno i baš cool.

Tanja nije mnogo pričala o tome kako će se jednom sigurno ošišati.

Ne stoji joj: Zamisli me s kratkom kosom i da pred Pedagoškim nikada ne zapalim.

I da prvu godinu studija ponavljamo jer bismo bili nijansu mlađi od svog lica. –

Tanja mi nije rekla da voli Dušana Makavejeva.

Ja volim: Tanja, podsjećaš me na klasiku.

Ali zaboga, nisam siguran. Jesam. Nisam.

…., SMEĐOKOSA

Tanja ima smeđu kosu.

PROFIL: NAŠ ZAGRLJAJ

Van Gogh: Suncokreti. Bit će im lijepo u našoj vazi.

Južno voće ne uspijeva u Osijeku, gdje sam za poslasticu

imao sasvim solidaran decilitar Tanje u pari beskrajne smeđe kave.

Da smo se uistinu zagrlili, pričao bih o tom zagrljaju, o svim trajanjima koji su uništili planove kristalnih dječaka – djevojčice Tanje.

Znači pričao bih o njoj, o njemu, o Tanji.

Almodovar: Pričaj mi (o) njoj.

Ja: Hoću.

DONATORICA

Tanja mi posuđuje i upaljač, jer svoj sam dao drugima interesirajući se neko šaljivo kratko vrijeme za rijetke ljubavne noći starog Nerude prospavane na književnom putu prema jugu.

Upaljač sam poklonio onima kojima je pušenje postalo dnevni sezonac.

Tanja je simpatična, Tanja nije komercijalna kao ovaj arhaični fragment posvećen tragikomičnim Tanjama nade. Tanja je karizmatična i slatkorječiva:

svako je jutro nagriza puder. Tanja je provokacija.

Ja je pitam: Tanja, možeš li se smijati i kada ti se ne smije?

Tanja će: Evo ti cigarete, upaljač, puši. Baš si srce.

Šapnem si, (neće čuti): Tanja, ti si sentiš.

Tanja je djevojka u mom jedinom zagrljaju ove godine.

Tanja je humanitarna pomoć.

TANJA.

Zove se Tanja. Studira sa mnom bibliotekarstvo i kroatistiku.

Zanimaju nas neke stvari iz književnosti. Kava u Jägerovoj, proza s osječke pijace po jeftinoj cijeni (Strindberg, beogradsko izdanje, 2-5 kn). Pomalo i šetnje bez nekog posebnog cilja, možda do Studentskog doma, Retfale ili do kina Europa…

Zapravo, Tanja nema ništa protiv književnosti. Čak i stihuje koristeći flopijevske elektronske bjeline.  

Ti si patrijarhalna demončina i  psihofizički ženskaroš, povremeno mi Tanja govori.

A ti si kvalifikacijski turnir za pakao gori nego naš crno-bijeli Osijek, grad-film i vrijeme koje nema ritam, vratim joj.

Zato si ti prijevremen kao vrijeme radi kojeg svi pomalo nestaju i nisu, zbuni me na kraju.

Tanja voli da je književno djelo lako probavljiva stvar:

Recimo Charles Bukowski bez konzervansa i s mozgom.

Ili Hughes koji se smije crno kao Afrika.

Za Tanju izgleda nema boli koju ne bi mogla podnijeti:

Rođena je u Vojvodini, nije joj lako kao malom smeđem strancu u kutiji punoj samaca.

Sluša Balaševića. Ne zanima je Rimbaud. Nema pojma o Jerofejevu.

Ni o meni.

Ne zanimaju je moje pjesme:

u prozi

u generalno tragičnoj metafori upućenoj bez posebnog cilja tj. njoj.

Tanja je sretna osoba, uvjeravam se. Tanja je pri spomenu Rimbauda slegnula ramenom.

Tog poslijepodneva nisam želio biti ništa što ima veze s Tanjom u obliku ramena.

Zauzeo sam se Internetom i zapisima o smrti francuskog književnika nakon povratka iz jedine majke Afrike u zločinački esej Rolanda Barthesa o neminovnoj smrti autora.

Pomišljao sam da je Tanja književni plagijat.

Ne, Tanja nije iz vremena kada bi je moja percepcija prozvala ispovjednom ich-formom.

VRTULJAK CRNE POLUSMRTI

SMRT IZVAN OPSESIJE

(Napomena: ovo nije prva verzija, dogodila se cenzura koju lukavi eufemičari zovu savjetom. Govorimo dakle o jednom sasvim drugom djelu, o novoj osjetilnoj dimenziji koja ne poštuje kanone moje odhuligančene 2002.)

Tanja je fimoza u mojim štramplama. Film u mojoj gimnastici. Hrvatska priča u fotografijama Toše Dabca. Pedagoški fakultet u gubitku parametara nužnih za opstojnost umjetnosti i segregiranja sporopoteznih licemjerstava.

Tanja je niz ploha zaokruženih u bezakonje. Ranica na malom prstu koju sišem bez obzira na mogućnost estetskog flastera ili amputacije.

Tanja je nekonvencionalnost. Luis Armstrong u privatnom životu djevojke-žene koja je dobar dio života čitala enciklopedije i očevu pučku poeziju.

Tanja je ritmički obrazac beletristike i nekulture:

Ideš mi na živce. Popuši mi. Gadiš mi se.

Imam petnaest godina. Ti si onaj prokleti samoubojica koji se iz mržnje prema životu bavi književnim radom. Zaboravi sve, majku ti tvoju idealističku.

Iza Tanje ne bi trebale dolaziti točke, jer one s apsolutnom glupošću zaključuju našu filozofsku tapiseriju: Osijek. Klupa u parku gladnih ptica i reumatičnih penzionerčina s burekom u ruci.

Tanja je samotan splet takvih kutija i ne-kutija od kojih sam bio do šale opsjednut.

Imam jedan banalan primjer: Tanja, ja te volim.

Hm, ma kog ja to jebem u zdrav mozak?

SMIJE SE? MOŽE BITI.

Tanja i ja: To znači Tanja u knjižnici. Plaća zakasninu za posuđenu knjigu.

Bila je to najdosadnija scena kojoj se nisam nasmijao.

Prva se usudila: Zamisli nas u plinskim cijevima, u dolasku jeseni charter-letom naše patetike… da se dodirujemo na vrtuljku koji radi na baterije za daljinski od televizora i da svi vide kako je složena i jadna naša ljubav. Pa da nam se smiju kao nekoj ustajaloj ironiji, kao antifašizmu ili shvaćanju Boga kao konvencionalno-liberalne verzije Chomskog.

Pobunio sam se: Ali ja nisam Tanja i moja ljubav nije video-igra. Nisam uvrijedio Tanju.

Taj se put smijala, iz osvete uzrokovane mojom nezanimljivošću.

Popustio sam joj: Dobro… zamislio sam.

Tanja: Jesi?? Onda si ti stvarno ne-genij i ne treba ti ona stvar da bi završio kao clown u zelenim čarapama (i ne treba ti samoubojstvo da bi ispao komičan).

Ni Bog da bi postao neprijatelj države (čitaj: ti si tek vinkovačka uspomena na andaluzijskog psa, ženska masturbacija, frigidni dadaizam…)

… Ja to ne mogu zamisliti. Kao ti, g. Tekstomanu. Jer da me jebe netko tko ima dara samo za pisanje, zbilja bih se loše osjećala.

Ja: Kao Hendrix? Clapton? Konzumer kriški paklene naranče?

Zatim sam ušutio.

Tanju je uhvatio smijeh. I to je bilo prvi put da sam se nadao kako će izbiti neka nevažna glupost u prvi plan. I prvi put da sam čekao Tanjine prigodno namrštene obrve koje daju do znanja kako su moje stvari jedina poanta za sebe koja bi Tanju navela na zaključak kako razlika između mene tekstomana i nje tekstofilke nije tako usamljenički nepovrediva kao izložba slika uličnih autora postavljena na ogradu Pedagoškog, gdje smo Tanja i ja često pušili cigarete i promatrali kretanja ljudi u nepoznato.

NE SMIJ SE. PLAKAT ĆU.

Tanja je u nekoj drugoj većini slučajeva tužna djevojka.

Tome svjedoči njen šal mokar od izdahnutog zraka pomiješanog s pljuvačkom i kiselim dimom cigarete.

Htio sam je dotaći. Da ne shvati kako je možda samoj sebi dovoljna i kako joj moji dodiri zapravo ne znače ništa. Tanjina erotika u mojim rukama postaje neznatna plinska cijev. Nedavno sam naletio na novo izd. Tanje. Bila je to Tanja koja mi se toliko nudila da sam je iskoristio. Naša su pisma poprimila formu lišenu spola, utješni karakter univerzalne ljubavi koja živi samo u nikad napisanim remek-djelima zaboravljenih umjetnika.

I onda smo se, kao dva međuovisna privida, ocinkali jedno drugome:

Tanja, ima boljih. Ali zaista nisi loša.

Tanjin je komentar bio razumniji: Ti si clown, a ipak si me sakrio u svoje zelene čarape kao naranču. Više nisam dječak. Jesi li bezobrazan, bezvezan ponekad?

(…)

Ne znam točno zašto joj se plakalo. Ako je sve ovo bilo nastrano i bezuvjetno, onda neka misli (na) solidarno(st).

Ima onih koje smo mogli spasiti samo inovativnim metodama ljubavi.

Ljubavi koja se obavlja, vodi se za povodac i ne plaća mnogo.

Pogledala me je prazno, onako prazno kao što su me u osmom razredu gledala dva ružičasta oka koja sam izrezao iz novina pod satom likovnog odgoja.

Pjesniče, zašto nikome ne značim ništa osim žene? –

Meni značiš. –

Njena je posljednja: I zašto tekstomani u svojim tekstovima lažu?

Ti možda nisi clown. Zašto onda sebe vodiš za ruku cijevima za plin?

Tanja… postoji realna mogućnost da ti nisi ja. –

 

PLAKAO SAM. Pretpostavljam

Najnekvalitetnija Tanja bila je lijepa Tanja, mršavi kristalni dječak neposluha i pritajene delikvencije. Takvu sam Tanju želio vidjeti kada zataji moral u meni. Kada budem podređen totalnoj pogibelji u ime Ljepote.

Predvidio sam da će dječak Tanja, maloljetnik iz ´02., biti zastoj cirkulacije, bol u želucu liječena antibiotikom ili čajem.

Tanja se skrivala u toj dobroćudnoj minimalnosti: Čuo sam da si jedini egofil među VK-ribama. I zato me uzmi i odvedi u svoj nastrani svijet u kojem nema drugih bogova osim Tebe. I nisam odolio. Prvi sam put bio Tanja sanjajući da to nisam.

Izgubio sam kontrolu nad daljinskim upravljačem tako da su i TV-programi postali metafore zločestoće. A tko je bio zločest?

Papirnata Tanja koja se drugim imenom zvala kristalni Ja?

To znači da sam u nekoj matematici nesretnik koji je uspio uzeti samog sebe. U nepovrat.

Čak sam i uživao ne znajući da mogu biti tako lijep i mršav.

Tanja me je natjerala da u našoj filmskoj noći budem vještakov mudri brk koji je u modernom

društvu osnova legalizacije života rođenog iz sjećanja na druge živote.

Dakle: U ključnom sam snu svoje mladosti ponizio filozofiju snoviđenja. 

Tako je moja Tanja postala simbiont s mutantima društvene kontrole.

Drugim riječima, uvalio sam se u lopovska posla (vidi: vijesti na TV-u, Durkheimovu analizu

masmedijalnog samoubojstva jedinke, sadašnji story telling drevnog Balkana itd.).

Razočaranoj sam Tanji ponudio cigaretu. Mala reklama: 160, meki.

Sad mi se stvarno ništa ne radi. Nebo je nisko ali dugometražno i nije ništa osim filmske priče

na hrvatsko-engleskom.

Tanja mi je šapnula: Više ti nikada neću oduzimati nevinost.

Zdravo. Ja sam Tanja i pišem eseje. Kako se zoveš?

NE PLAČEM. NE DAJU.

Tanja me je naučila da je preko vikenda zaboravim.

Kaže: Napij se. Tehnika ugodnog preživljavanja vezana je uz alkohol.

Mučnina nije generacijski nedostatak nego problem onog kojem je muka.

Svidjela mi se neka mizerna točka u Tanjinom slovkanju:

Tanja bez točaka tj. raščupana Tanja, zar ne? Ali ti nisi zaborav.

Tanja je bila digitalni Ciceron: Ja sam Tanja.

Vikend sam podnio kao svaki drugi neispričani vic.

Tanju se teško zaboravlja, jer ona nije nesjećanje. Tanja je sredstvo zaborava.

Tanjom zaboravljamo ostalo. Ona je patetični rezultat dugotrajne korespondencije sa sobom.

Tanja je morfem po kojem će patetična lingvistička konobarija poprimiti kompromisan

oblik osmog padeža.

Tanja je zajamčeni rastanak: Zbogom! Kažu da u paklu kakav mi zaslužujemo postoji

dobar studij književnosti.

DEVET EROTSKIH ZA TANJU.

TANJA JE POSLJEDNJA NEKULTURA MODE

Tanja me podsjeća na blagdane: na onu njihovu domenu koja se ne oslanja na autoritet svježe poniženog Boga.

Na žućkasto neprimjetan plamen svijeće, sobno more kroz koje plutaju tihe ribe dijaloga:

Zašto svi ti sjajni oskarovci oponašajući snove filmsko platno zaprljaju krvlju i propagandom? Ti glumiš pjesnika… a i te tvoje jednogodišnje breze i

Mini-19-ogodišnje žene-Tanje dijele tvoje skrbništvo nad adolescencijom kreveta u kojem si ostavio sve osim hladnoće.

Osim smrti. Dovoljno je imam za svoje dvije ruke. –

Uzmi me. Stanem u njih. -

 Tanja, ti si nomad. Ksenofobična želja za životom. –

Taj sam se put zbilja zabrinuo za Tanju: Ja sam bolnica za zlostavljane Tanje iz svih smrtonosnih inačica Evanđelja (čitaj: Pisma za jednokratnu upotrebu).

To znači da ni Tanja ni ja možda nemamo izgleda protiv lazanja koje se jedu u Osijeku.

Iznenadilo me je što su moji likovi Osječani. To je zato jer je prije njihove hospitalizacije Tanja i mrtva i hladna.

TANJA JE GUBLJENJE VREMENA

Deset je minuta jeo svoj kolač. U kosi je imao piljevine i prešućena kanibalizma. To znači da je razina Drave u Osijeku bitno snižena. Možda je upravo jeo svoju Dravu. Nečiju bilježnicu.

U bilježnici je bio Tanjin telefonski broj. U kozmetici asfalta, kiše i ptica. To su moji stari principi, nešto fabulativno kao nastojanje običnih ljudi da svoju djecu odgoje u skladu s vjerom i ljubavlju prema rodnoj zemlji, jer i korisna nastojanja i ugodne finalizacije prvih većih dostignuća pripadaju ustrajnim ljudima koji su imali sreće zbog roditeljski usađene volje za životom.

Pripadaju toliko njima da oni ni ne znaju koliko vremena gube svoje vrijeme.

A mogli su odigrati mnogo partija šaha sa smrću i biti u neposrednoj blizini vječne smirenosti kojom se hrane budući oblici života.

U jednoj bilješci nađen je kristalni dječak koji se sveo na posjetitelja Osijeka zaigranog bezrazložnim igrama riječi. Godilo bi mu da dođe Tanja.

Ona mu je rekla: Nikada neću voljeti Nagulova. On je opako stvorenje iz filma. Otmi mu tu pišuriju zvanu Nada. – Ali ne treba mi. Zdravo Tanja. I meni je u genima da ostavljam ljude.

Čaša vina na stolu bila je praznik Tanjinog i mog beznađa.

Tanja, fulali smo: Kao Dziga Vertov i njegovo oko u kameri.

TAJNA MOJE TANJE

Iako u to nikada neću biti sasvim siguran, Tanja je nestavši iz mog života završila kao književni lik s kojim ponekad uzaludno pokušavam razgovarati.

Reci mi: Ostaješ li?. –

? –

Da, Tanja: TI! –

. –

Kao u ovom slučaju, Tanju je moguće objašnjavati mnogobrojnim odgovorima na pitanje smisla nedovršenih tekstova.

JOŠ O TANJI

S Tanjom sam polemizirao o udjelu pušenja cigarete u beznačajnoj bolesti.

Rezultati takvog istraživanja bili su smirujući: Idemo zapaliti.

Tanja je onaj dio moje paranoje koji često puta nije za drastičnost.

TANJA JE PERIODIKA

Tanja se pokazala vrlo nepraktičnom modom: Egofilu, preživimo!

Izgleda kao da joj nije do života nego do preživljavanja.

Tanji smeta nefunkcionalan pristup postojanju, ona je djelatnik svojih filozofskih promišljanja:  Ako me na putu zatekne cesta, bit ću automobil.

Tanja aktualnosti i pozivanja u krevet osporila je mnoge moje argumente za doživotnu rezignaciju: Tanja? Zašto moramo konzumirati tvoje nesadržajno biti? Da bismo sanjali u kontinuitetu? Znači li to: Da ne moramo provoditi vrijeme zajedno jer nama ne treba vrijeme a u pustinjskom obilju književnog ništavila s tobom mogu biti i mimo vremena? Tanja je neprofinjena fakinka i nestašica krvi u miokardu.

Ali htio sam znati da nisam toliko osamljen u zaljubljenosti prema jednom artiklu.

Dočekao me je kolodvor pun hodajućih artikala.

Mislim da sam zajedno s jednim siromašnim urbanim slikarom završio kao žuti tisak.

Ponekad se usudim pretpostaviti Tanju: Tanja je Kaos s vjerojatnošću od 93, 13 %.

Franjo Nagulov rođen je 10. rujna 1983. godine u Vinkovcima. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku završio je studij knjižničarstva i hrvatskoga jezika i književnosti. Do sada objavljivao u Quorumu, Vijencu, Alephu, Kameleonu, Hrašću, Ka/Os-u, Mojim Vinkovcima. Na Goranovom je proljeću pohvaljen tri puta. Na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2005. dobitnikom je nagrade za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis mladih autora. Objavio je jednu knjigu poezije. U izdanju DPKM-a u pripremi je izdanje nove zbirke koja će biti objavljena u formatu elektroničke knjige.

preuzmi
pdf