Zanimljiv spoj black metala i suvremene elektronike
Treći album irskog black metal trija Altars of Plague donosi popriličan zaokret u zvuku i formi. Dosad poznati prije svega po dugim, atmosferičnim skladbama s izrazitim post rock naslanjanjima ovdje su se odlučili za koncizniji i, ispostavilo se izravniji pristup. Pokupivši inspiraciju iz ljubavi frontmana James Kellyja prema elektronici (lani je pod pseudonimom Wife izdao odličan EP), Altar of Plagues su ovdje odlučili stvari učiniti kraćima i slojevitijima. Umjesto dugih, valovitih i pokazalo se za post metal uglavnom pogubnih (čitaj: dosadnih) kompozicija, bend se ovdje odlučio za niz kraćih kompozicija relativno razlomljene strukture, koje teku poput DJ miksa. Iako je Teethed Glory And Injury u svom srcu još uvijek black metal album, na njemu je daleko lakše detektirati utjecaje Buriala, Sandwell District, Plastikmana ili Swansa, nego li bilo kojeg tradicionalnog black metal benda.
Usvojivši kompjutere i studio kao primarnu metodu rada Altar of Plagues su preuzeli nelinearne, složene strukture elektronske glazbe, u kojima se putovanja događaju u nekoliko smjerova istodobno, a ne tek od točke A do točke B. Kelly je u emocionalnom smislu te mogućnosti majstorski iskoristio okrenuvši metal agresiju unutra, spojivši tehnološku buku svakodnevnice i osobni nemir u neodvojiv amalgam. Baš kao i sjajnom videu za prvi singl God Alone, ovo je glazba ljudskog tijela. Tamo gdje je većina metala okrenuto ili prirodnim ili nadnaravnim silama, ovaj je album okrenut ljudima, jer umjesto divljim prostranstvima, glazba Altar of Plagues putuje tijelom, strujeći krvotocima poput imaginarnih nano kamera, prenoseći pritom sve one male, nevidljive podražaje koji na koncu tvore onu istinsku, nervoznu, nekontroliranu ljudskost