#440 na kioscima

11.1.2013.

 

Tijelo za diktaturu srca, Mehmed Begić


Nedostaju mi rijeke



Sve ove dane me proganja ta misao

poput stiha iz pjesme koju se

ne usuđujem napisati –

nedostaju mi potoci

i vodopadi, mali, oni još manji,

najmanji, da se jedva

vodopadima mogu zvati

Nedostaju mi rijeke -

od Radobolje što je tekla

pokraj porodične bašte u Ilićima,

gdje sam naoružan komadom stakla

i viljuškom vezanom za vrh štapa

lovio prebrze pastrmke,

do Pasjeg potoka u Kentakiju

gdje bi mi lososi jednako hitro bježali

i rijeke Fraser u Kanadi

gdje ću glavu umalo izgubiti vadeći

onu prokletinju od bijele jesetre

Široke, poput rijeke

u rodnom gradu

koju sam prelazio

tako što mi je voda dopuštala

da hodam od obale do obale

ne oduzimajući disanje

ali oduzimajući dah -

od nje sam jednom spasio patku,

krila su joj bila slijepljena od ulja

i struja je bespomoćnu nosila

Nedostaju mi i one koje

bih mogao preskočiti, s kamena

na kamen do onog jednog mjesta

gdje nedostaje kamen ili dva,

tu bih zastao i onda se zapitao

da li da se izujem 

i bosonog spustim u vodu

ili ne –  skinuo bih cipele,

ne da ih sačuvam već da osjetim

vodu, da osjetim rijeku i njeno dno,

dijelove nje koji nisu voda,

milina proticanja

i silina nedostajanja

sve to želim iznova dotaći

prije nego što se sve u vodu pretvori.



Na koju stranu želiš



Gledaj na koju god stranu želiš, okreni se i gledaj

Otvori bočicu, istresi pilule u šaku, sasvim dovoljno

Nikada previše

Neka ipak boli

Mora da traje čak i kad prestaje

Na putu ništa ne smije da stoji,

nikakva pitanja bez odgovora

Gdje bi bila

šta bi radio

ko bi se ubio

Koliko imena bi bilo dovoljno promijeniti

i dovraga zašto

Bolivija je još uvijek divna i surova

baš kako je Cassidyjeve kosti u tim planinama pamte

i snijeg, prokleto je svako njegovo ime

i svako može bit savršeno

zato skini te haljine

skini hlače

skini suknje i majice

pocijepaj ono ispod njih,

neka ne ostaje ništa, obrij se do kože

zamišljaj najdivljijeg konja da te čeka dok to činiš

da te poznaje po mirisu, po muzici, po nekom imenu

zakorači u ledenu vodu potoka, neka te ta bol podsjeti

na one koji ne mogu spavati po noći, svjetla gradova

ti se u maglovljenjima ukazuju, više ih se i ne sjećaš

kako bi trebala

Ko će ti osušiti stopala tada?

Napiši svoja pisma, uradi to polako,

doživi vrhunac tako

Sanjaš brvnaru kraj izvora, a bude te

neonske svjetlosti budućnosti koja je otrovala planetu

i sada nam preostaje samo da odumiremo lagano

sve manje po redu

sve više u muci

i od toga postajemo gadniji

Plamenovi su boje krvi

neka podsjećaju zašto je bolje da nisam tamo

zašto nikada neće postojati ovdje

Neke je muka natjerala

da spale gradove

ali ih to ne čini manjim zlotvorima

Granada u Nikaragvi im neće oprostiti

Lorka je streljan

Flamenko je muzika



Vožnja



U autobusu broj 27, sadašnjost nisam u stanju

razdvojiti od budućnosti ili prošlosti

Misli su prebrze,

predivna crna žena na stanici, propušta autobus

u kojem se vozim svakoga jutra. Kao da ne zna

da sam jedan od Podzemnika,

da mi je mokrim šapatom tajna džeza otkrivena

Dočekao sam noći u San Francisku, davno je bilo,

Jack Kerouac Aleja se zvala drugačije

i umjesto haikua, krasili su je kamioni i smeće

Dočekao sam jutra u ruševini od Mostara

Svi mi barem jednom umiremo mladi

sada na to mogu gledati smireno, sa osmijehom,

misao kao uvod u onu koja slijedi -

Za doručak ćemo jesti cvijeće, sačuvao sam

i kolače za dane kada odlučiš da mi otkriješ

tajne meskalina. Otvorićeš prozore-balkone,

pozdravićeš jutra razmičući

zavjese gradova u kojima nisi bila nikada prije

Postaje toplo neizdrživo i divno a onda prasak   

odjednom sam na berlinskom aerodromu

stojim u redu, čekam neko pomijeranje, 

dovodi  je službenik, gura donekle zainteresovano

njena kolica, hvatam se kako zurim u taj osmijeh

i crte lica, pokušavam zamisliti kako iz njene

perspektive ta invalidska kolica izgledaju,

meni nezamislivo, baš kao što ona divno izgleda.

Pobjegao sam u suprotnom pravcu.

Svaka priča, ako potraje dovoljno, okončava se

sa smrću. Slažem se. Odsanjao sam i cestu

u ruševini od Mostara i opet, u trenu, daleko sam

od svega toga, u autobusu broj 27. Možda bih

mogao pronaći sjedište ako se potrudim

Spuštam pogled, Mendoza Silvia, C. to joj je ime,

to piše na bijeloj narukvici, na  njenoj desnoj ruci.

Sjedi mirno, na trenutke sklopi oči kao da zaspe, 

čuva tašnu, pa se trzne i uspravi tijelo.

Stanica na kojoj je ušla zove se po nekoj bolnici.

Još malo ću se igrati verzijama njene priče

i napustiti autobus prvi. Sunčane naočale i ulice,

opet sam na cesti.

A ti, hajde pleši sa mnom,

otkrićemo pokrete koje je moguće izvoditi samo

na kuhinjskom podu. Ovo srce lutajuće crne mačke

zaraslo je poput gušterovog repa

iz avlije u kojoj sam rastao – nikad više isto,

pa ipak, teško da će ikada moći drugačije.



Zavjese

 

Neko od njih sedam vrišti:

Chicago, Chicago, Illinois!

Svud po podu je odjeća

Vrijeme je da se zapitaš

gdje su tijela

a vrijeme je, u odsustvu,

usamljeno i prestrašeno,

dok nismo

bili pažljivi,

promijenilo oblik

i sad  je od njega nastala rijeka

Prije toga su se razbolile boje

Da je pravo vrijeme

pitao bih te

koliko je besmislen

tok misli onoga

koji ne razumije

ono o čemu razmišlja

I da li je

majmun na ramenu

ili je na grani

ili je majmun u

zastorima što se pomijeraju

Nije ni počelo a ti se

već žališ da ne vidiš

dovoljno jasno

Šta rade?

I čija je ono ruka na

njenom stomaku?

Prsti se pomijeraju uz bedra

Srebre li se to već kapljice?

Pa ni ja nisam toliko brz -

razmišljam -

koliko tvoje pažnje

sve ovo zaslužuje

Telepatski ti govorim

da je nekad bolje kad

stvari nisu najjasnije

Ali koliko ih je?

čujem tvoje mokro

u svoje uho:

da mi je prebrojati

ko tu šta pije i guta

ko najviše uživa

i dovraga šta li će raditi

sa onim japanskim noževima?

Fino sam ti govorio

da ćemo sakriveni

iza zavjesa preko puta

vidjeti puno bolje



Mala kazaljka i ptica



Vrijeme za još jednu meditaciju

i na granu slijeće poznata ptica –

iako nadohvat ruke

uvijek je previše daleko;

njena pjesma

nepodnošljivo tužna i neodoljiva -

poput rijeke na Aljasci čije su obale od leda

a ona i dalje teče kristalno lijepa i smrtonosna;

ili onog sela do kojeg možeš stići

samo ploveći dugo malom barkom

uz Rio San Juan

Ta ptica je sudbina u strahu sitnog sata

i niko nikog ne spašava

Ima li onda smisla pričati o ljubavi?

Telefonski razgovori koji su te budili

šta su stvarno uradili?

Nikog nema

da se ne ukaže na horizontu

Gradilišta na sve strane, stalno nešto prave.

Unapređivanje svega osim života samog -

to je arhitektura dvadeset i prvog vijeka;

i kazaljka presuđuje tik,

i presuda je tak,

osmijeh traje trenutak, život želi vječnost,

glad je istina, oblak samo vješta obmana

Mjesec zna slušati dok je mlad

ali sada je mrtav pijan

i romanse su spremne za raspadanja

- srce će zabilježiti sve u detalje -

od čega smo stvoreni,

zbog čega tjerani,

šta je od nas ostalo, u šta se pretvaramo

dok sanjamo planine i šume u kojima

se sretni gubimo i zaboravljajući

da smo progonjeni,

spremni za sat

koji su odredile mala kazaljka i ptica

shvatajući da je to savršen scenario za odlazak

 

Katarina



Sjećaš li se, bila je zima

Mostar podnošljivo hladan

dok je iza tebe ostajala tišina

i nijedna riječ na mojoj strani

nijedna da mi suzu

iz oka prolije

ništa da ti  izbije smrt iz ruke

I prije toga su bile zime,

i nismo znali šta da radimo

sa svojim golim tijelima

pa nismo ništa ni radili

Svakim danom

ću se ipak sjećati

kako si u podstanarskoj sobi

skinula maramu

raspustila kosu

dok sam se uvlačio u postelju

najstidljivije moguće

gaseći svjetla

svoje požude

čekajući da bude prekasno

da ti se beskrajno mogu vraćati

baš kao što to činim sada

preuzmi
pdf