Filip Mesić  

Tinejdžer na Sveučilištu

Kao sretan, a ipak nimalo patetičan završetak drame u kojoj drugo od dvoje siročadi hrvatskog dizajna međusobno odvojenih pri rođenju biva izbačeno na ulicu (dok ono prvo već dugo živi kao beskućnik), u subotu 18. rujna svečano je otvorena Izložba radova diplomanata zagrebačkog Studija dizajna nastalih u profesionalnom djelovanju nakon njihove diplome. Izravan povod je 15. obljetnica osnutka Studija, pa su organizatori izložbe spretno iskoristili trenutak da dramu Studija privedu sretnom završetku.

Nakon krezube kampanje, čiji pristup je izazvao čuđenje i skepsu u širim dizajnerskim krugovima, a odbojnost iste okretanje glave prosječnog hrvatskog konzumenta, pitanje prostora Studija dizajna je nakon mnogo mahanja mačevima ipak riješeno perom. Naime, vrhunac svečanosti otvorenja izložbe bio je trenutak u kojem je ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac stavio svoj potpis na odluku da se Studiju dizajna financijski produlji daljnji boravak na dosadašnjoj adresi uz bonus od čak 40 posto dodatnih kvadratnih metara prostora. Publika je sam čin popratila spontanom, emocijama nabijenom, ali sasvim zasluženom ovacijom upućenom prvenstveno Studiju kao temeljnoj instituciji dizajna u Hrvatskoj. Na svemu tome možda ponajviše moramo zahvaliti živcima profesora Stipe Brčića, voditelja Studija, čija ga propovjednička staloženost, iza koje kao sunce ipak prosijava vrckavi dalmatinski smješak te njegova stručna kompetentnost i iskustvo, čine vjerojatno najboljim kandidatom za voditelja Studija, po mišljenju mnogih boljim nego za profesora, ne samo do danas nego i u godinama nakon isteka njegova mandata.

Izvanredan i nenametljiv postav

Iako mnogi u Hrvatskoj, pa čak i u njezinim akademskim krugovima, dvoje oko uloge i važnost dizajna, jedno se priznanje hrvatskim dizajnerima mora odati – svakako znaju napraviti događanje. I to ono pravo, baš kakvo treba biti. Otvorenje je održano u izložbenom prostoru Gliptoteke HAZU-a te u njezinu vrtu. U opuštenoj vrtnoj atmosferi uz decentnu zakusku i urbani zvuk live DJ-a, raspravljalo se na simboličkoj razini u kojem smjeru ide čovječuljak na eskalatoru s logotipa izložbe i prisjećalo anegdota i dogodovština iz studentskih dana. Kao rijetko kad do tada, viđen je i veći broj profesora Studija, čak i onih čiji kolegiji nisu izravno vezani uz dizajn, no zabrinjava izostanak dijela bivših studenata, što prati i indikativan podatak da su od tristotinjak diplomanata izložena (i zaprimljena?) djela tek nekolicine njih, uz višestruko ponavljanje nekih autora. Takav odabir svakako govori više o kvaliteti i mogućnostima dosega hrvatskog dizajna, nego o uspjesima studenata Studija. Na sreću, izostao je teror veš-mašine, čija autorica nas je godinama proganjala svojim uratkom na svim manifestacijama ovog tipa.

Izvanredan i vizualno nenametljiv postav izložbe temeljen je na visećim plakatima na kojima su dovoljno veliko, jasno i upečatljivo predstavljeni radovi grafičara, te na pogledu i kretanju neograničavajućem prostoru u kojem su izložena djela produktaša. Iako se izboru potkralo i pokoje kontroverzno djelo poput novog identiteta Croatia Airlinesa koji frapantno podsjeća na vizuale JAT-a, izložba daje jasnu sliku da u Hrvatskoj ima potencijala da se u budućnosti kod stranaca pri spomenu imena Lijepe naše ne javlja (samo) asocijacija na Šukera.

Kvaliteta dizajna i kvaliteta proizvoda

Jedino područje u kojem izložba ali i dizajn u Hrvatskoj kaskaju za svjetskim tokovima je oblikovanje novih medija. Broj predstavljenih radova iz ovog područja može se nabrojiti na prste jedne ruke, pa se stoga može reći da je i veliki Feđa Vukić, jedan od rijetkih suvremenih hrvatskih teoretičara dizajna, ali svakako i jedan od najinspirativnijih, u prologu izložbenog kataloga s pravom ukazao na potrebu edukacijskog modela koji bi išao u korak sa zbivanjima “u sferi stvaranja novih komunikacijskih i proizvodnih tehnologija”, a da pritom primjereno odgovara “realnim potrebama hrvatskog društvenog konteksta”.

Slijedom takva razmišljanja također se postavlja pitanje je li, na primjer, besprijekorno redizajniran identitet Vigor votke adekvatan kvaliteti sadržaja boce o kojoj najbolje govori tržišna cijena tog pića, odnosno prepoznaju li tipični konzumenti tog proizvoda uloženo vrijeme i trud dizajnera. Ili, rečeno u širem kontekstu: svaki hrvatski dizajner bi se zapravo prije početka stvaranja novog djela trebao zapitati koje su stvarne potrebe hrvatskog društva tako da zamisli kako bi radovi predstavljeni na ovoj izložbi funkcionirali izloženi u prodajnoj hali Peveca. Prosječan hrvatski potencijalni konzument dizajna ipak nije posjetitelj Gliptoteke.

Studij dizajna u konačnici se sa svojih 15 godina postojanja pokazao pravim tinejdžerom u najboljem smislu riječi: svjež, mlad, buntovan, neshvaćen i gotovo izbačen na ulicu, ali ipak s velikim izgledima da će ulaskom u svoje zrelije godine postati punopravni član društva i nositelj gospodarskog i svakog drugog razvoja.