#440 na kioscima

10.2.2016.

Luka Ostojić  

Tko bira, ne dokumentira

“Sirijska ljubavna priča” dokumentarni je film koji praćenjem obitelji iz Sirije u Francusku mijenja svoj fokus i daje dobar uvid u korijene aktualnih problema u Siriji i EU


Sirijska ljubavna priča, r. Sean McAllister, 2015.

 

Teško je očekivati da kultura i filozofija direktno reagiraju na aktualne društvene fenomene. Hegel je 1820. godine usporedio filozofiju s Minervinom sovom koja počinje let tek u suton, što je (barem za mitološke sove) uvijek prekasno. Skoro 200 godina kasnije, usprkos svom tehnološkom ubrzanju, Hegel bi vjerojatno ponovio istu stvar jer refleksija i kreiranje djela zahtijevaju vrijeme koje im ritam političkih mijena naprosto ne dopušta. Ta činjenica možda i najviše pogađa dokumentarni film koji često po sebi zahtijeva doslovno hvatanje tekuće realnosti. Stoga autor ne stiže promisliti temu, napraviti plan, kreirati uvjete za snimanje, stvoriti odnos potpunog povjerenja sa živim likovima ni isplanirati strukturu filma (o čemu je za ovaj broj Zareza govorio i rumunjski dokumentarist Vlad Petri). Zbog toga dobri dokumentarni filmovi znaju imati skokoviti ritam pripovijedanja i manjak jasnog fokusa, a s naknadnom pameću može im se zamjeriti da su promašili “pravu bit” teme. No, takvi filmovi ipak imaju, kako Petri kaže, “nevinu čistoću opservacije” i mogu dati spontani pogled na raznolike elemente koji izostaju iz kasnijih analiza - jer tko pogodi cilj, promaši sve ostalo. 

Svi ti nedostatci i prednosti dobro su vidljivi u dokumentarnom filmu Sirijska ljubavna priča Seana McAllistera kojim je otvoren ovogodišnji zagrebački Human Rights Film Festival. Sam festival imao je krovnu temu “Bez doma“ koja se dobro nadovezala na aktualnu tzv. “izbjegličku krizu“, premda su i tema i program planirani mnogo prije nego što su organizatori mogli predvidjeti dolazak milijuna sirijskih izbjeglica u Europu (slično vrijedi i za pulski Sa(n)jam knjige u Istri koji je imao temu “Otok - Geto - Azil“). McAllisterov film stoga je poslužio kao prigodan uvod u festival, premda tema kojom se bavi prethodi eskalaciji sukoba u Siriji. I to je dobra stvar kod “zakašnjelih“ kulturnih djela: njihova tema često predstavlja korijen problema koji su eskalirali u međuvremenu.

 

Rodno izokrenuta odiseja Engleski autor Sean McAllister snima dokumentarce skoro 30 godina, a u posljednjih 10 godina radio je filmove u Iraku, Japanu i Jemenu. Dakle, riječ je o autoru koji se dobro snalazi u stranoj državi, vješto pronalazi teme i brzo stvara odnos povjerenja sa svojim likovima, što vidimo i u Sirijskoj ljubavnoj priči. Uz to, riječ je o hrabrom i iskrenom autoru koji nema problema s prikazivanjem uvjeta vlastitog rada. 

Stoga već na početku filma dobivamo jasnu informaciju kako je McAllister krenuo snimati film o Siriji. Nema tu nekih viših motiva: sirijska vlada platila je nekolicini zapadnih autora da dođu i snime film o Siriji kao poželjnoj turističkoj destinaciji. McAllister koristi priliku da dođe u Siriju, ali ne zbog interesa za narodne plesove i prirodne ljepote, nego jer želi pronaći političku priču o apsolutističkom režimu Bashara al-Assada. Naposljetku u birtiji (!) upoznaje Amera, oca dvoje djece, čija je žena Raghda uhićena jer je napisala knjigu koja kritizira režim Bashara al-Assada. McAllister, zaintrigiran rodno izokrenutom odisejom o zarobljenoj aktivistici i mužu koji čuva djecu, odlučuje pratiti Amerovu obitelj i vidjeti može li iz dobivene građe složiti film o represivnosti sirijskog režima.

Prvi dio filma prati težak život oca i dvojice sinova bez majke, njihove kritičke stavove o vladajućem režimu i građanske prosvjede koje domaći mediji prikrivaju. Nevolje u represivnoj državi i tvrdnje da “ne može gore” djeluju tragično iz današnje perspektive kada znamo koliko gore može biti, ali ukazuju i na faktore koji su utjecali na današnje sukobe. 

No, već u prvoj polovici filma dobivamo “sretan kraj”: Raghda izlazi iz zatvora, opet se spaja s obitelji, a supružnici nakon razmirica (jer Ragdha želi ostati u Siriji, a Amer otići na Zapad) ipak odlučuju preseliti u Francusku gdje dobivaju azil. I što autor može napraviti? Ili ostati u Siriji i nastaviti snimati političku priču koju bi vezao uz druge likove, ili nastaviti pratiti istu obitelj i preusmjeriti fokus sa šire političke slike Sirije na privatni život imigrantske obitelji. McAllister se odlučio na drugu opciju.

 

Che u azilu Druga polovica filma značajno skreće sa “sirijske” na “ljubavnu” priču. S jedne strane, autor više ne može snimati događanja u Siriji jer je izmješten zajedno sa svojim likovima. S druge strane, i protagonisti su primorani napustiti svoju političku djelatnost i posvetiti se obiteljskom životu i integraciji u novo društvo. To posebno teško pada Ragdhi koja bi sada, po Ameru, trebala napustiti svoju aktivističku ulogu i preuzeti identitet (patrijarhalne) majke obitelji: njegovim riječima, ne može biti "i majka i Che Guevara" – kako zbog izmještenosti, tako i zbog nametnute rodne uloge. Tu nastaje sukob koji dovodi do brojnih frustracija, bračnih sukoba i kraja ljubavi. 

Osim bračnog odnosa, pratimo i dvojicu sinova koji se zrelo nose s izbjeglištvom, integracijom u novo društvo i životom u disfunkcionalnoj obitelji: najmlađi sin, koji tek treba krenuti u osnovnu školu, lako se navikava na sumanute roditelje (naročito je potresna scena u kojoj s lakoćom objašnjava kako je našao majku u kadi nakon pokušaja samoubojstva), zaboravlja arapski jezik i potpuno preuzima francuski identitet. Stariji sin tinejdžer na početku filma ima borbeni gard, ali s godinama gubi vjeru u obiteljske i političke ideale, žali za starim prijateljima (i fiksiranom zajednicom uopće) te pokušava pronaći svoje mjesto u novom društvu. Film tako od početne političke priče postaje priča o integraciji obitelji u zapadno društvo.

Stoga radnja filma i snimanje završavaju u trenutku kada se Amer i Raghda razvode. McAllister odlučuje na tom mjestu zaokružiti filmsku priču i ne vraćati se na polje politike, premda najvažniji događaji u Siriji tek počinju.

 

Rizik uz strpljivo financiranje McAllister naposljetku nije uspio snimiti film o političkoj situaciji u Siriji jer je odlučio pratiti svoje likove, što se opet pokazalo dobrim jer je uspio snimiti sve probleme i kontradikcije s kojima se susreću azilanti nakon što su napustili svoj dom i nakon što su formalno prihvaćeni u novu zajednicu s kojom nemaju nikakve veze. Također, mogli bi reći da je McAllister imao lošu sreću što je prerano počeo snimati jer tek nakon njegove političke priče dolazi do eskalacije sukoba u Siriji, a nakon priče o obiteljskom izbjeglištvu dolazi do velikog vala ljudi koji dolaze u Europu. 

Filmu se može zamjeriti olako napuštanje političke dimenzije (jer Ragdha od simbola političke heroine tijekom filma postaje labilna osoba i loša majka). No, u prikazanim temama i problemima možemo lako prepoznati korijene današnjih sukoba i socijalnopsihološke probleme koji će se umnožiti s dolaskom većeg broja ljudi u kulturno i jezično strana područja.

Konačan ishod možemo zahvaliti autorevom odličnom odnosu s likovima i strpljenju u praćenju jedne obitelji (što, naravno, uključuje i strpljivu financijsku potporu BBC-a i British Film Institutea). Njegov nam film neće mnogo reći o aktualnim problemima Sirije, ali potaknut će druge autore da snime i (prekasno) dovrše film o današnjoj Siriji. McAllisterov film pati od nedostataka koji su inherentni rodu dokumentarnog filma u kojem autor nema veliku mogućnost izbora, nego prvenstveno zadatak da dokumentira što pronađe. No, i to dobro dođe za polako građenje šire slike. 

preuzmi
pdf