Ukrajinska opozicija uspješno je pokazala da miroljubivost Olimpijskih igara može služiti kao moćno političko oruđe
Olimpijske igre su, u političkom smislu, uglavnom izrazito dosadne jer suprotstavljene države ili državni blokovi u to “sveto” doba obično zakopaju ratnu sjekiru. Situacija u kojoj sport zasjenjuje političke sukobe može biti lijepa: teško je ne osjetiti užitak u prizoru u kojem Hitler nemoćno gleda Jessea Owensa kako osvaja zlato u Berlinu, ili u priči o božićnoj nogometnoj utakmici između engleskih i njemačkih vojnika na frontu 1914. Međutim, s obzirom da se sukobi i ratovi uredno nastavljaju čim sportsko nadmetanje završi, treba ostati skeptičan i priznati da se radi o, kako hrvatski sportski komentatori vole reći, “Pirovoj pobjedi”.
Hladni rat jedina je prilika kada je politika zasjenila sport: Amerikanci & friends su bojkotirali Igre u Moskvi 1980., a Rusi & komradi one u Los Angelesu 1984. I danas postoje tenzije između Rusije i zapadnih sila, ali pokazalo se da te tenzije nisu dovoljno oštre da bi urodile bojkotom ili nekim ozbiljnijim sukobom tokom Igara u Sočiju. Zapadni državnici zgražali su se nad ruskom državnom diskriminacijom homoseksualaca te vrlo rastrošnom i očito korumpiranom organizacijom Igara, a Rusija je opako prijetila da će braniti svoje vrijednosti i suverenitet. Na kraju je došlo do kompromisa: svi su sudjelovali u Igrama, a Rusija se izvukla time da neće dozvoliti promociju homoseksualnosti maloljetnicima, ali da je “diskriminacija protiv spolnih manjina, kao i svaka druga diskriminacija, izričito zabranjena ustavom Ruske Federacije” (riječi Dmitrija Kozaka, vicepremijera Rusije). Tako je homoseksualnim sportašima i gledateljima zajamčena sigurnost od policije.
Uz potporu medija, ali bez potpore političkih instanci, aktivisti su ostali na suhom. Izvođačice iz benda Pussy Riot prošle su kroz vrata pritvora više puta nego Ivica Kostelić kroz vratašca na skijaškoj stazi, a njihov ih je nastup, nažalost, premjestio iz rubrike visoke politike u rubriku “Vjerovali ili ne”. U Sočiju su predstavile novu antirežimsku pjesmu i plesale s aktivistima maskiranima u komične životinje; nastup su im ometali njihovi još redikulozniji protivnički aktivisti koji su mahali sirovim pilićima i vikali na engleskom “We like sex with chickens”; naposljetku je djevojke bičevala grupa Kozaka koji su služili kao “neformalno osiguranje Igara” (?!). Apsurdu cijele situacije nisu pomogli ni Pussy Riotu naklonjeni američki komentatori koji su predložili da bi, nakon svega, ruske aktivistice trebalo ugostiti u zabavnoj večernjoj emisiji Jimmyja Fallona. (Brent Budowski, Huffington Post, 20.2.2014.) Tako je ozbiljna politička situacija preko noći postala poput scene u kakvoj Harmsovoj priči. To je sve skupa išlo na ruku Putinu koji je iskoristio priliku i napakostio sportašima iz protivničkih zemalja tako što je oblijepio hotelske sobe svojim poluobnaženim fotografijama. U cijeloj grotesknoj situaciji ruski predsjednik je naposljetku ispao toliko sarkastičan i komičan negativac da je lako smetnuti s uma da je on i dalje negativac. A jest – na kraju krajeva, i Staljin je navodno imao odličan smisao za humor.
Rusi su naposljetku demonstrirali moć tako što su organizirali Igre i osvojili najviše medalja, na Igrama nije bilo ozbiljnih sukoba na državnoj razini, aktivisti su ispali nemoćni i doslovno komični, a novci od organizacije uspješno su pohranjeni tko zna gdje. Međutim, kada prebacimo pogled zapadno od Sočija, u susjednu Ukrajinu, možemo primijetiti da je Putin zbog Igara ipak doživio ozbiljan politički udarac.
Nema državnog udara bez taktike Razlog zbog kojeg države ne poduzimaju radikalne poteze tokom Igara ne leži u nekoj ljubavi prema sportu, nego u jakom simboličkom značenju takvog poteza. U takvom slučaju govorili bi o zaoštravanju državne politike u smjeru većeg sukoba za koji, u ovom trenutku, nitko nije spreman. Međutim, ono što je strateški riskantan potez za veliku centraliziranu silu poput države, ujedno je i jako taktičko sredstvo za manje, opozicijske sile. Ovdje mislim na De Certeauove pojmove “strategija” i “taktika” (Michel De Certeau, Invencija svakodnevice, 2003.) Rusija, SAD i druge države imaju jasan aparat, jasnu lokaciju i relativno jasnu dugoročnu strategiju. S druge strane, npr. terorističke skupine nemaju jasnu lokaciju, nemaju predvidljive metode i imaju samo taktički cilj – uzdrmati protivnika. Najpoznatiji primjer je krvoproliće u Münchenu 1972. kada je palestinska teroristička skupina Crni rujan otela i ubila 11 izraelskih sportaša. Da je neka država stala iza takvog čina, to bi označilo trenutan početak rata. Međutim, teroristički čin uzrokuje nemoć jer napadnuta strana ne može sa sigurnošću znati tko i što stoji iza takvog čina.
Ovdje ipak ne pričamo o terorizmu, nego o ukrajinskoj opoziciji koja je tokom Olimpijskih igara u Sočiju, kako izgleda, namjerno krenula u vršenje državnog udara. Prosvjedi protiv Janukoviča, sad već bivšeg predsjednika Ukrajine, trajali su od studenog: tad je Janukovič odbio potpisati ugovor o trgovini i suradnji s EU da bi potpisao ugovor s Rusijom. Naravno, to je bio tek povod za dugotrajno okupljanje tisuća prosvjednika na ukrajinskim trgovima. Međutim, iako su prosvjedi trajali i rasli, u posljednjih dana naglo je došlo do velikog klimaksa: nastao je oružani sukob s policijom, 82 ljudi je poginulo, parlament je razriješio Janukoviča koji je, čini se, pobjegao u autonomnu pokrajinu Krim. Vojska je javno objavila da se neće boriti protiv prosvjednika, iz zatvora je bez sudskog procesa puštena opozicijska političarka Julija Timošenko koja je prosvjednike nazvala “herojima”, država se vraća ustavu iz 2004., a novi izbori najavljeni su za svibanj. Režim je uspješno smijenjen u nekoliko dana, i to baš tokom Olimpijskih igara u Sočiju. Teško je vjerovati da iza takve efikasnosti i osjećaja za “timing” stoji tek spontana volja brojnih prosvjednika – ovdje djeluje vješta i iskusna politička organizacija. Naravno, ta organizacija nije javna i nije formalno ni definirana (vjerojatno se radi o organizacijama društvenih pokreta kakve postoje u svakom društvenom pokretu), ali tu je i djeluje s taktičkim ciljem – smijeniti režim. Tko joj pomaže u postizanju tog cilja? I što kada je taktički cilj postignut? Ne znamo, ali možemo naslutiti (o čemu više možete pročitati u ovom broju u tekstu Juraja Katalenca).
Drvena medalja za Putina Kakve veze Igre u Sočiju imaju s prevratom u Ukrajini? Budući da je ovim udarom smijenjen Janukovič koji je povezivao Rusiju i Ukrajinu, a na vlast će vjerojatno doći Timošenko koja je sklona povezati se s Europskom unijom, teško je očekivati da bi Putin u uobičajenoj situaciji sjedio skrštenih ruku i mirno promatrao tok događaja u Kijevu. Rusija je u Gruziji 2008. pokazala da će bez imalo krzmanja ući u vojni sukob sa susjednom državom koja je smetala njezinim interesima. Međutim... Igre. Putin nije mogao (vojno) intervenirati dok se u njegovoj državi odigravaju Olimpijske igre, ne dok u Sočiju koji je od granice s Ukrajinom udaljen nekoliko stotina kilometara boravi elita svjetskog sporta. Vojna intervencija uzrokovala bi mogući preuranjeni kraj Igara i reakcije drugih država.
Ukrajinska opozicija tako je iskoristila rusku pasivnost za “konačni napad”, i uspjela je. Smjenom predsjednika dobila je značajnu prednost i izborila vjerojatnu pobjedu nad Rusima jer je lakše ugušiti prosvjede protiv trenutnog režima nego izvesti kontrarevoluciju i vratiti starog predsjednika. Tako je apolitičnost Olimpijskih igara lukavo iskorištena u političke svrhe.
sve sedlarove ljubavi EU i SAD sa zadovoljstvom gledaju razvoj događaja – sve im ide na ruku, a ni za što nisu odgovorni. Obje instance pozdravile su oslobađanje Timošenko (koja je, ponavljam, oslobođena bez ikakvog sudskog procesa), a cinično su Rusiji ponudile svoju pomoć u mirnom smirivanju ukrajinske krize. U trenutku pisanja ovog teksta, Igre su tek završile i teško je zamisliti kako će Rusija reagirati jednom kada sport padne u drugi plan. Sigurno je tek da će reagirati jer joj je jako stalo do veze s Ukrajinom: prema riječima kijevskog profesora Andreasa Umlanda, Rusija je Ukrajini u sklopu trgovinskog ugovora dala kredit od 15 milijardi dolara i povoljne uvjete za kupnju plina – to su benefiti za koje znamo (Umland, Social Europe, 21.1.2014.). Teško je očekivati da će Rusija olako odustati od države s kojom je trebala ustrojiti blok koji bi bio opozicija Europskoj uniji.
Vjerojatno će pokušati pretvoriti istočne i južne dijelove Ukrajine u svoje protektorate. Ali, u svakom slučaju, teško je vjerovati da će Putin uspjeti preokrenuti trenutnu situaciju u Ukrajini. Rusija je izgubila bitku, a sad treba vidjeti hoće li započeti rat. Iako situacija izgleda povoljno za novu ukrajinsku vlast, valja znati da Rusi i dalje imaju važan adut, a to su nafta i zemni plin. Ta prednost ostavlja Putinu mogućnost da utječe na događanja u Ukrajini, a da pritom ne ulazi u vojni sukob.
S druge strane, sada ćemo vidjeti i tko zapravo preuzima Ukrajinu. Sad kad se neće raditi o taktičkim borcima protiv režima, nego o novoj vlasti koja će imati moć i strategiju, vidjet ćemo hoće li ekonomsko i političko stanje u Ukrajini postati bolje ili će možda biti čak i gore. Čini se da će vlast preuzeti Julija Timošenko, konzervativna političarka povezana s kriminalnom oligarhijom, koja je opčinila i hrvatskog (anti)filmaša Jakova Sedlara. Ako su sve Sedlarove političke ljubavi iste, Ukrajini se ne smiješi lijepa budućnost.
S jedne strane pritisnuti potencijalnim ruskim vojnim napadom, s druge strane pod paskom nove vlade. S treće strane, hoće li EU i SAD reagirati ukoliko Rusi napadnu Ukrajinu? Ukrajinski narod nije pobijedio, nego se tek sada našao u velikoj vojno-političkoj areni. Neka igre počnu