19.5.2005.

Sandra Uskoković  

Treći prostor kao egzistenijski habitat ili poetska imaginacija

esej

Naša suvremena svijest o prostoru i prostornosti pripada postmodernističkoj perspektivi. Naime, koncept se “prostora” može jedino promišljati interdisciplinarno. Taj interdisciplinarni pristup uključuje društvenu, povijesnu, metafizičku i vremensku dimenziju, a sve u svrhu cjelovita shvaćanja koncepta “prostora”. Odavno smo se udaljili od matematičkog kartezijanskog koncepta prostora i krenuli prema epistemologijskom konceptu prostora, zalazeći u sferu apsolutnog i prevladavajući svijet osjeta i tjelesnog. Epistemologija je kao teorijska praksa proizvela logički i formalno apstraktan prostor, prostor koji uključuje fizički (prirodu, svemir), mentalni (logika, apstrakcija) i društveni (vrijeme, energija) prostor. Temeljno je pitanje: kako premostiti jaz između teorijskog (epistemološkog) i praktičnog prostora, između mentalnog i društvenog, između filozofijski osmišljenog prostora i materijalnome pripadnog prostora ljudi?

Nakana mi je ovim tekstom predstaviti šira značenja prostora i njegove različite oblike i odnose, značenja o kojima su promišljali i pisali Norberg-Schulz (Egzistencija, prostor i arhitektura), Gaston Bachelard (Poetika prostora) te Henri Lefebvre (Proizvodnja prostora), kako bi ukazala na to koliko nas je postmodernizam udaljio od koncepta heterogenog prostora.

Već je Lefebvre je u svom djelu Proizvodnja prostora uveo pojam “trećeg prostora” kao prostora krajnje otvorenosti, prostora kojemu se može pristupiti jedino metafizički. Za razliku od Lefebvrea, Bachelard “treći prostor” iznalazi u poetici. Bachelard koristi poetiku kao lingvističko sredstvo. Pomoću nje analizira prostor, ispituje prostor realnog i irealnog, prostor mašte i prostor u kojemu se živi. Potom Gaston Bachelard analizira prostor intimnosti i prostor bezgraničnog – čime se približava Heideggerovu ontološkom pristupu.

Smislenost okoline čovjeka

Heidegger naime u svom temeljnom djelu Bitak i Vrijeme tvrdi da se egzistencijalno-ontologijski shvaćen čovjek i prostor ne mogu gledati odvojeno. Prostor nije objekt koji pripada izvanjskom svijetu (Umwelt) niti pak pripada isključivo unutarnjem iskustvu. Tako poetska slika kuće postaje kod Bachelarda metaforom ljudskoga postojanja. Takav je prostor istodobno objektivan i subjektivan, materijalan, metaforičan i nadasve egzistencijalan. On je ujedno sveti, pseudoreligijski i gotovo apstraktan. Bachelard se protivi usporedbi kuće s geometrijskim objektom i tvrdi da prostor u kojemu se živi nadilazi geometrijske definicije, čime ukazuje na činjenicu da je naša svijest prostorna (“treći prostor”) te da se do istog prostora može doći jedino maštom koja se u potpunosti otkriva u intimitetu kuće. U takvom prostoru jedna obična vrata mogu predočiti sliku oklijevanja, kušnje, žudnje, sigurnosti, dobrodošlice i respekta.

U svojoj se knjizi Egzistencija, prostor i arhitektura Norberg-Schulz osvrće na kritiku “tradicionalne” povijesti prostora, tvrdeći pritom da je koncept prostora u odnosu na arhitekturu, prostor kao egzistencijalna dimenzija, prostor kao relacija između čovjeka i njegove okoline u stanovitoj mjeri pao u zaborav. Egzistencijalna je dimenzija prisutna u čovjekovom pokušaju da učini svoju okolinu smislenom, da je prilagodi svojim namjerama, prilagođavajući istodobno sebe sama uvjetima koje ta okolina nudi. Ta i takva promišljanja na temu značaja prostora bliska su  Heideggerovoj egzistencijalnoj ontologiji i njegovom konceptu prostora i građenja. Heidegger je naime prvi ustvrdio da je egzistencija tj. čovjekovo postojanje prema svojemu značaju prostorna. Norberg-Schulz definira arhitektonski prostor ponajprije kao “ozbiljenje – konkretizaciju čovjekova egzistencijalnog prostora”, budući da isti prostor treba olakšati čovjekovu orijentaciju i biti adaptiran ljudskim potrebama.

Norberg-Schulz nastoji objasniti da je ljudska egzistencija uvjetovana uspostavom smislene i cjelovite slike egzistencijalnog prostora. Takav prostor uključuje dvojni pristup: apstraktni (topologija) i stvarni (krajobraz, urbani krajolik, građevine i fizička obličja). Tako je najniža razina istog egzistencijalnog prostora definirana ljudskom rukom, gdje veličina i oblik prostora odgovara funkcijama obuhvata, nošenja i općenito aktivnostima ljudske ruke. Druga je razina određena tjelesnim aktivnostima sjedanja, ležanja i ostalih tjelesnih pokreta. Urbana razina je određena društvenom interakcijom kao uobičajenom formom života. Prema Norberg-Schulzu, taj sustav razina i njihova interakcija tvori strukturu egzistencijalnog prostora.

Fenomenologija mjesta (prostora)

U svom nastojanju da obrazloži koncept egzistencijalnog prostora, isti autor analizira fenomen mjesta tj. njegove strukture kroz kategorije prostor i značaj, koje su analogne osnovnim ljudskim psihološkim funkcijama kao što su orijentacija i identifikacija. Te mu kategorije služe u definiranju geniusa loci. Identitet je mjesta (loci) tako određen sa stabilitas loci – osnovnom ljudskom potrebom za identificiranjem sa stabilnim i strukturiranim mjestom. No, isti autor ukazuje na značaj egzistencijalne dimenzije prostora, dimenzije koja je u suvremenom svijetu marginalizirana. Tako tvrdi da su današnje otuđenje i gubitak identifikacije uzrokovani osiromašenom vizualizacijom, nužnom za orijentaciju i identifikaciju, posljedica koje jesu emocionalna nesigurnost i strah u suvremenom svijetu.

Za razliku od Sigfrieda Gideona (Prostor, vrijeme i arhitektura) i Bruna Zevija (Arhitektura kao prostor - kako promatrati arhitekturu) koji nisu uspjeli prikazati sve veću prisutnost i važnost apstraktnog i vizualnog u povijesti prostora, Norberg-Schulz će ih ponovno otkriti kroz novi fenomenologijski metodološki pristup, tj. uspostavljajući koncept prostora kao fenomena svakodnevnice. Dok Gideon ne uspijeva razlučiti povijest prostora od povijesti umjetnosti i arhitekture, Norberg-Schulz uvodi povijest prostora kao povijest reprezentacije prostora. Njegova se antropološka teorija o prostoru tako nadovezuje na Lefebvreovu definiciju društvenog prostora kao “zajednice svega što se nalazi u prostoru”, svega što je proizvedeno, bilo od strane prirode ili pak čovjeka.

Dakle, koncept trećeg prostora označava ključnu točku u razumijevanju našega suvremenog života i svijeta na svim razinama, od onog najintimnijeg (Bachelard) do onog globalnog (Norberg-Schulz). Prostor u Bachelardovim i Norberg-Schulzovim tekstovima može se opisati kao društveni prostor. Prema Lefebvreovim riječima, on “implicira aktualni ili mogući susret, udruživanje, simultanost u jednoj točki ili oko jedne točke”. Tako kuća i genius loci postaju točke oko kojih se društveni prostor udružuje i otkriva kao materijalizacija “društvenog bitka”. 

Iako Bachelard i Norberg-Schulz prije svega definiraju prostor kao egzistencijalni, ni kuća ni genius loci kao predmeti identifikacije i orijentacije nisu svedeni na razinu jednostavna predmeta, nego obuhvaćaju širok raspon odnosa u njihovoj egzistenciji, implicirajući na taj način društveni značaj prostora.

Kuća kao utjelovljenje ljudske duše

Kao što kuća predstavlja zaklon pojedincu koji pripada određenoj obitelji, tako genius loci predstavlja zaklon ljudima određena grada ili regije. Oni su podjednako dio prirode i proizvod ljudskog rada. Analogno tomu, takvi predmeti nisu samo “stvari”, nego i odnosi. Primjerice, genius loci utjelovljuje odnos između kulture i prirode. No za razliku od mjesta u prirodi koja su jednostavno supostavljena/suprotstavljena, mjesta su društvenog prostora puno složenija. Realitet je društvenog prostora dualan, mnogostruk. Implicira jezik (poetiku), znamenja, simbole, metafore i koncepte koji su, prema Bachelardu i Norberg-Schulzu, osnovna sredstva “izgradnje” prostora. Ista su sredstva nazočna i kod Lefebvreova razumijevanja koncepta prostora: “logika utjelovljena u prostoru jest logika metafore”. Za Bachelarda je etimologija, uz poetiku, polazište istraživanja pojmova kao što su prostor i arhitektura.

Nadalje, prostori o kojima Bachelard i Norberg-Schulz pišu podjednako su proizvedeni prostori. Istodobno su proizvod kulture i prirode. Kao takvi, ti su prostori apstraktni, intimni i apsolutni (sveobuhvatni) prostori s izraženom tendencijom prema homogenosti, očitoj u konceptu kuće kao utjelovljenju ljudske duše te značenju i identitetu geniusa loci kao produžetku egzistencijalnog habitata. Takvi se prostori žive, a njihovu strukturalnu okosnicu čine: ego, kuća, urbani i prirodni krajolik. Obuhvaćaju mjesto strasti, događanja i životnih situacija. 

Predstavljeni tekstovi i razmišljanja autora potvrđuju da su značenje i identitet prostora međusobno ovisni i utemeljeni na čovjekovoj fundamentalnoj potrebi da svojoj egzistenciji podari smisao. Zaključno rečeno, uloga umjetnosti nije sadržana u opisivanju pojavnosti stvari koje nas okružuju, dakle i prostora, nego u “iznalaženju” prirode stvari. Postavlja se pitanje koliko bi suvremena arhitektura bila drukčija da je umjesto postmodernizma upravo antropološka teorija o prostoru postala ishodištem arhitektonskog promišljanja tijekom protekla tri desetljeća.

Sandra Uskoković je savjetnik-konzervator za nepokretna kulturna dobra Konzervatorskog odjela u Dubrovniku Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH. Doktorirala je na temu Arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj kao kulturna baština.