#440 na kioscima

18.3.2015.

Ivan Orehovac  

Tri priče


Može li vrijeme biti pogodno

Čeka posjet u hotelu, ne stiže lebdeći stalno u zraku. U prisnom je odnosu s njim, osjeća ga, diše, korača prema njemu. Tješi se, misli isto. Ta slika ne prestaje, crveni sagovi, uski zidovi, utisnuta vrata. Sjedeći, odupire se onome što može uslijediti. Toliko toga da bi se malo tko želio naći u njegovoj koži. Najradije bi stavio prst na usta da stvari, ljudi zašute kako bi mogao razmisliti. Rukavice ikakve, odijelo crno pogrebno, šareno kričavo, nije mogao jasno zamisliti. Slike su frcale, nijedna nije bila prava. U ovakvim trenucima kao da je vrijeme stalo, a nama nije do toga da gledamo na sat kako bismo se našli na određenom mjestu. Na to se nije mogao žaliti. Gleda bijela vrata s lokotom. Upali televiziju da priguši ostale zvukove, njezin sadržaj samo ga dodatno uznemiri. Zapriječi stolicom ulazna vrata sjevši svom težinom. Da ih je dvojica-trojica. Mora posjedovati golemu količinu zlovolje da bi došao sam. U paru je to zabavnije. Dobio je, naime, brzojav, tako je glasila poruka, da će netko upasti dok je na tako nesigurnom mjestu. Nije doznao tko, nije čuo pojedinosti, izvukao je samo bit. Ako je lažna uzbuna, neka vrst zafrkancije. Znao je igrati prljavo. Ništa nije učinio, pomisli on, ako se pojedinosti uzmu u obzir. Kako onda nema povoda da se u njemu pobudi snažna volja za samoobranom, ova situacija ju iziskuje. Sjetio se razgovora, nije rekao riječ. Da je, bi li se to moglo uporabiti protiv njega.

Približavao se svakim udahom. Postane mu čudnim da se zna što će se unaprijed desiti. Kada se htio ustati da pokaže da se nimalo ne boji, začu viku iz susjedne sobe. Što je najgore, čuo je što govore. Nejasna slutnja da bi to mogao biti on. Prisloni uho na zid, glasovi se pretvore u goleme ruke što su tresle tlo pod njegovim nogama. Osjećao je njegov mogući glas, kretnje, tišinu. Netko će to prijaviti, olakne mu, on ako nitko drugi.

Posluga reče da će poslati čovjeka da provjeri.

– Zar je toliko važno – glasilo je njihovo pitanje. – Usred bijela dana. Soba.

Koraci prelete hodnik, pokucaju, pozvone, izvade ključeve. Da izađe, upita se, no odvijalo se prebrzo. Čim su ušli, utišali su ih. Kopčao je riječ po riječ. Čučnuo je na pod. Znao je da je siguran od daljnjih napada.



Prosječan čovjek

Izveo se, lampe svijetle, pred željeznicu. Putuje nekoliko blokova. Vlak iz prošlih vremena, znao je sročiti stih o njima, ostavi ga bez daha. Nešto poslije dolaska, vlak projuri, poluzaspaloga ga privuče k stvarnosti. Podigne se na vrh prstiju. Pogodio je pravi čas ne doznavši za kratkotrajnu atrakciju. Najbolje da pogleda cijeli voz. Nađe ležaj na tlu, nije bilo nikoga. Zamišlja, pojavit će se redarstvenik, upozoriti ga da se ne muva sam, ne nagazi na staklo, buka ne ogluši. Čim prođe, ustat će. Vrijeme ga je zadržalo duže nego što je mislio, vrati se istim smjerom. Razmišljao je odlazeći, nitko ga nije čuo do automobila. Nije ga teško zamisliti, izgleda prosječno odjeven izvana, iznutra. Vozač ga je morao vidjeti, ako je bio malo svjestan. On ga nije zamijetio, privlačila ga je trava na kojoj je ležao, izmišljeni redarstvenik, bilo tko da se zaželio poput njega promjene što veliki gradovi izazivaju. Nije otišao zbog redarstvenika, skitnica, teretnog vlaka. Učinilo mu se, tren je prošao da se pokupi kako ne bi rušio cjelinu kojoj posve ne pripada. Vozeći prazne glave, zamišljao je povratak, mjesto uvijek nadohvat. Most na kojem je tračnica neće mu nikad biti dostupan nego da ležeći vidi u njemu premosnicu između dva raskrižja.

preuzmi
pdf