Dvoglava neman
Pravda bi zadovoljena
glave velike nemani koja živi u nama
leže ti pred nogama
umočene u žutilo životnih sokova
i ovdje
u dubokom zdencu vremena
tvoje oči navikavaju se biti samo tvoje
Kročila je tvojim otkucajima s tobom
uvijek pomno skrivena i šaputala ti
strah ozbiljnost i odumiranje
Njen suhi jezik lizao je tvoj vrat
svako jutro ostavljao te razbacanog
Kada je došla vojska
u zadnjoj sobi tebe
ležala je razgolićena i siktala s dvije glave
dva jezika
množeći bolest i rezingaciju
tražeći posljednja vrata iz tebe
još je neko vrijeme trčala bezglavo
poput usmrćene kokoši
i pala tiho ponosno i tužno
kada su provalili vojnici
optočeni srebrom
(always) wear sunscreen
Preobrazba iz tijela u čistu misao dogodila se između dva retka i tri zavođenja.
(Da, zavođenje možeš prebrojati. Prvo, odbrojiš oči, potom ruku koja se nesigurno približi, a na tri smo kada ti koljena dotiču njena.)
Hodaš plažom. Jezero ili more, sve te vode stajačice jednako su umorne i glatke, ne zamaraš se salinitetom. Uostalom, postoje i neka slana jezera.
Ovdje ne otvaramo ništa na silu, ni tegle ni vrata, ni oči. Dugo ćeš snivati.
Imam želju uhvatiti te za kosu, vući po toj plaži, nježno i polako. Obrisati tobom sve prošle tragove, njihove šetnje, ostaviti samo tvoju dugu neraščešljanu kosu u tom sitnom toplom pijesku.
Tvojom krhkom nagošću razbiti sve gluposti pod suncem i po vodi.
Obučeni u sjetu, u tvoju oštru kosu, noseći faktor pedeset da nam ne izgori ova nenadana opčinjenost vodom i snom, promatramo mir na dlačicama po kojima se skupila sol.
(Možda je more, ali ne zamaraš se. Sve te vode stajačice jednako su blage.)
Ovdje ne otvaramo ništa na silu. Ni vrata, ni prozore, ni usta.
Šutjet ćeš dugo.
Obučena u mene.
Skupljajući fotone u neraščešljanu kosu.
Čovjek-pjesma
toplo je pod njegovim vjeđama
ispod potreba, straha i sumnje u sebe
množe se mahovine, termiti i buhe
što skaču po trepavicama
danju se više nitko ne smije
ne pokušava niti on rastezati usta
sinoć ga je poplavila starost i prsti puni su vlage
kako je zaspao pokriven lišćem
uzgojio je gljive
njegove misli hranjiv su humus
pa probijaju iz njega klobuci
pečurki vrganja puhara
vlažna je jesen
ali ne previše
da se razmnoži po cijeloj šumi
***
Mirom koji se upija kroz pore
sanjivo se preobrazio u mene
list s grane javora, žut od pospanosti
Tako cestom vičem za kapima
trampim boje za nekoliko svježina
da ih nosim u novčaniku kada dođu sivi ljudi
Na lijevom uglu ceste prorok
govori kako će vrijeme pojesti sebe i ispljunuti se
u naše šalice kave
kako će nas zamrznuti u crno bijele fotografije
muk i sivilo prekrit će svijet, ne velika Poplava
i neće biti Noe da nas spasi
mene i tebe
jastoga i spužvu
takva je to bila gozba jesenja
u slavlju sjete i zijevanja
obukao si moje ljetne haljine
i zajedno smo plesali na kiši