O skandalu koji se proširio Grčkom nakon što je Tsipras posjetio Hrvatsku, kao simptomu onoga što ne valja s današnjom Europskom unijom
Ako su točni podaci ruskog povjesničara Roya Medvedeva, onda je u Sovjetskom Savezu oko 200 000 ljudi završilo u Gulagu zbog prepričavanja viceva. Jedna od najboljih verzija viceva iz doba Sovjetskog Saveza jesu vicevi koji pokazuju sav potencijal “ujednačenja” svih mogućih pa i suprotstavljenih opcija.
Tri zatvorenika u Gulagu započnu razgovor o tome kao su završili ondje. Prvi kaže, “ovdje sam jer sam kasnio pet minuta na posao, a oni su me optužili za sabotažu”. Drugi, “ovdje sam jer sam na posao dolazio pet minuta ranije, a oni su me optužili za špijuniranje”. I na kraju treći, “ovdje sam jer sam svaki dan dolazio točno na posao, a oni su me optužili da posjedujem zapadni sat”. Slična verzija vica prepričava sudbinu trojice zatvorenika u KGB-ovu zatvoru. Prvi pita drugog zašto je zatvoren i ovaj odgovori: “Jer sam kritizirao Karla Radeka”. Drugi odgovori, “ali ja sam ovdje jer sam hvalio Radeka!” Tada se okrenu trećem koji je dotad mirno sjedio u kutu i upitao ga zašto je on završio ovdje. On odgovori: “Ja sam Karl Radek”.
Proizvodnja skandala Nakon prvog posjeta Alexisa Tsiprasa Zagrebu sredinom svibnja 2013., samo dva mjeseca pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju, čini se da vicevi o Gulagu postaju aktualniji no ikad prije. Tek što je otišao iz Hrvatske, Tsipras je optužen za smijanje Žižekovoj šali. Nakon Tsiprasova boravka u Hrvatskoj, grčke je medije najprije obišla vijest da ga je podržao Oliver Stone, koji je bez okolišanja rekao da se nada da će upravo on biti budući grčki premijer jer predstavlja “nadu za Grčku, i donijet će veliku promjenu ne samo za Grčku i Europu, već možda i za svijet”. Potom je, u istom razgovoru za grčku nacionalnu televiziju, Slavoj Žižek dodao da i on vjeruje u njega, ali “kao platonist”, jer “ako filozofi nisu kraljevi, onda bi barem morali kontrolirati kraljeve”, i zaključio da ga podržava, “ali pod uvjetom da ću biti njegov tajni savjetnik”.
I dok se već zadnjih godinu dana, otkako je Žižek u Ateni pred prošle izbore u lipnju 2012. gorljivo podržao Tsiprasa, grčkim kuloarima šire šale da je Žižek doista “tajni savjetnik” budućeg grčkog premijera, nakon javne debate Žižeka i Tsiprasa na Subversive Festivalu u Zagrebu situacija postaje ozbiljna. Na toj je debati “najopasniji filozof Zapada” izjavio da bi “u njegovoj viziji budućnosti svi ljudi koji ne podržavaju Syrizu dobili jednosmjernu kartu u prvoj klasi za Gulag”. Mediji su namirisali “skandal”, a potom je službenim priopćenjem reagirao čak i grčki premijer Antonis Samaras koji je Žižekov komentar nazvao “jezivim i odvratnim” i upozorio da je tisuće ljudi grčkog porijekla ubijeno u Gulagu.
No što je točno Žižek rekao u Zagrebu? Vrijedi citirati u komadu: “Borba koju vodi Syriza je borba za samu dušu Europe. I ovdje sam bez ikakvog srama eurocentričan. OK, lijepo je u stilu političke korektnosti kriviti Europu za sve, imperijalizam, kolonijalizam, ropstvo, ali Europa je dala – i budimo ponosni na to – nešto divno čovječanstvu, ideju radikalne egalitarnosti, radikalne demokracije, feminizam, itd. To je u srži europskog identiteta. I to je u pitanju danas. Dakle, kada Tsipras kaže tko je opasnost, onda treba reći da su današnji zagovornici Europe, briselski birokrati ili nacionalisti koji se bore protiv imigranata, opasnost protiv koje se treba boriti. Syriza nije grčki fenomen, Syriza je jedan od rijetkih znakova nade za cijelu Europu i test za ljude i njihov stav prema Europi naprosto treba biti pitanje što misle o Syrizi, ako ne podržavaju Syrizu, onda bi u mojoj viziji demokratske budućnosti ti ljudi dobili jednosmjernu kartu u prvoj klasi za Gulag.”
Zlatna zora – potisnuto Europe Kao što vidimo, radi se o klasičnoj Žižekovoj šali na kakvu su već odavno navikli njegovi čak i površni poznavatelji pa ipak, protivnici Tsiprasa u najboljoj staljinističkoj maniri uspjeli su vic izvući iz konteksta i sve koji nisu pratili zagrebačku debatu između Tsiprasa i Žižeka uvjeriti da “Žižek želi Gulag protivnicima Syrize” (kako je glasio jedan od novinskih naslova u Grčkoj). Istina, dakako, leži na suprotnoj strani.
Isti dan kada je Nova demokracija proizvela skandal i pokušala fabricirati Žižekovu šalu i iskoristiti je protiv Tsiprasa, krajnje desničarska stranka Zlatna zora, koja ima čak 18 članova u parlamentu, zaprijetila je da će organizirati frontu od 100 000 Grka kako bi spriječili izgradnju džamije u Ateni. Premda u Grčkoj živi oko 500 000 muslimana, nijedna grčka vlast dosad još nije osigurala izgradnju džamije u glavnom gradu pa tako ni trenutna Samarasova. A kako bi to spriječila, Zlatna zora sada je poslala pismo Islamskoj zajednici Grčke uz sljedeći tekst: “Muslimanske ubojice, ako do 30. juna ne zatvorite svoje bordele u Grčkoj, poslat ćemo vas u pakao. Oni koji ne ispoštuju ultimatum, bit će zaklani kao kokoši na cesti”. Samo dan kasnije, jedan član Zlatne zore na radiju je izjavio da bi sve imigrante trebalo poslati na jedan grčki otok. Toliko o Gulagu.
I dok s jedne strane imamo Žižekovu retoriku, s druge strane više nemamo samo retoriku nego konkretne akcije Zlatne zore koje su i fizičkim nasiljem usmjerene protiv imigranata. A zar ista situacija ne vrijedi za cijelu Europu? S jedne strane je Syriza dežurni krivac i opisuje se kao opasnost za Europu, a vrhunac tog “bauka” vidjeli smo prošle godine kada je pred grčke izbore njemački Financial Times objavio članak na grčkom obraćajući se grčkim biračima da nikako ne glasaju za Tsiprasa. S druge strane, upravo je tekući smjer Europske unije – nezaustavljive mjere štednje i nove privatizacije – uzrok sve veće nezaposlenosti i bujanja nezadovoljstva koje se onda najlakše kanalizira i mobilizira upravo putem novog nacionalizma. Zlatna zora u tom je smislu ujedno i d(r)uga i produžena ruka sistema. Na neki način ona eksplicitno izražava ono što je potisnuto u Europskoj uniji, a nerijetko upravo novi ekstremni pokreti idu rukom pod ruku s anti-imigracijskom legislativom same EU. Primjerice, predizborni slogani Hans-Christiana Strachea poput jumbo-plakata s natpisima “Fremdes tut niemanden gut” ili “Mehr Blut für unser Wiener Blut” nisu u raskoraku sa zaustavljanjem vala imigranata kojim se bavi Frontex, kao što pokušaj zaustavljanja izgradnje džamije u Ateni nije iznimka nego potvrda općeg raspoloženja od Velike Britanije, preko Francuske pa sve do Švicarske gdje je čak referendumom zabranjena gradnja minareta.
I upravo je u tom smislu Tsipras u pravu kada je u Zagrebu izjavio da “opasnost za Europu nije Syriza, već Angela Merkel”. Naravno, ponovo potvrđujući “lošu beskonačnost” medijske “proizvodnje pristanka”, drugi dan je u hrvatskim novinama izašao naslov: “Merkel predstavlja opasnost za Europu, kaže radikal Tsipras”. Dakle, izreći da je njemačka kancelarka opasnost može samo i jedino “radikal”, dok se oni koji svojom politikom proizvode sve veći desni zaokret Europe ne nazivaju “radikalima”.
Ideološki Gleichschaltung Problem nije sama Merkel kao takva (ona je samo simbol), već ono što se u doba nacizma nazivalo Gleichschaltung (“ujednačenje”), termin koji je označavao proces nacističkog režima da “ujednačuje” sve elemente društva. Samo u posljednjih godinu dana vođa grčke koalicije Syriza nazivan je “naivnim radikalom”, “opasnim lašcem”, “populističkim demagogom” i “najopasnijim čovjekom Europe”. Njemački tjednik Spiegel uvrstio ga je na popis “deset najopasnijih europskih političara”, na kojem se pored Tsiprasa nalazi šefica krajnje francuske desnice Marine Le Pen, kao i Timo Soini koji vodi nacionalističku finsku stranku, ili pak notorni ekstremist Hans-Christian Strache iz Austrije, kao i nizozemski Geert Wilders. Upravo nakon Tsiprasova boravka u Hrvatskoj, iznova pred sobom imamo sličnu ideološku redukciju koja svaki otpor spram trenutačnog diktata Trojke svrstava u isti koš, baš poput gore navedenih šala o Gulagu. I Viktor Orban koji vodi mađarski desni zaokret, i Strache koji je poznat po “Jeruzalemskom manifestu” i borbi protiv muslimana, kao i Alexis Tsipras koji se između ostalog bori upravo protiv tih novih fašistoidnih tendencija u Europi, sada su na istoj strani – “svi su oni isti” kada se radi o borbi protiv Europske unije.
Nakon Samarasove osude Žižekove šale lako možemo zamisliti sljedeći vic. Tri zatvorenika u Gulagu započnu razgovor o tome kao su završili ondje. Prvi kaže, “ovdje sam jer sam se borio protiv imigranata”. Drugi, “ovdje sam jer sam se borio protiv Samarasa”. I na kraju treći, “ovdje sam jer sam se borio protiv ekstremnih nacionalista i Angele Merkel, a oni su me optužili da sam protiv Europske unije”. Treći je, dakako, Alexis Tsipras.
Ideološki pa ni legislativni mehanizmi Europske unije još uvijek nisu došli tako daleko kao nacistički Gleichschaltung, ali upravo izvrtanje i falsifikacija Žižekove šale pokazuju da postoje tendencije koje bi u borbi protiv Gulaga same iznova rekreirale Gulag i poslale tamo upravo one koji se bore protiv Gulaga. Situacija je ozbiljna i promptnu reakciju grčkog establishmenta na Žižekovu šalu treba tretirati i kao simptom onoga što ne valja u Europskoj uniji. Upravo je EU ta koja podržava Samarasovu vladu, čime svaku drugu opciju isključuje iz igre, štoviše, svodi na isto. Ali, kao što dobro znamo iz povijesti, tamo gdje sistem šale tretira kao najveći prekršaj – dostojan čak i slanja u Gulag, tamo se taj sustav zapravo već urušava. Umjesto dokaza o njegovoj čvrstoći, to je prije svega dokaz njegove slabosti