Bio sam u vrućici, pod poplunom, imao sam još onda televizor. Galeta je bio na televiziji, gost u studiju. Iza njega je loptica skakala po teniskom stolu, jedan igrač ili dva, ne zna se… Prostor je bio pod upitnikom uslijed velikog zrcala postavljenog po sredini teniskog stola. Govorilo se o “tu” i “tamo” i jedinstvenom “ovdje” i “sada”. Galeta je pogledao u mene, u svakog tko je tog trenutka bio pred televizorom. Rekao je: “Napravit ćemo mali eksperiment. Ja ću sada ovdje u studiju prisloniti svoj prst na kameru i ako vi u svome domu prislonite prst na ekran televizora, hoćemo li se dotaknuti?”. Učinio je to; prislonio je svoj prst s one strane ekrana, mojeg ekrana, i ja sam kao mahnit iskočio iz kreveta, žurno da ne zakasnim dotaknuo ekran, dotaknuo Galetu.
Galeta je iz unutrašnjosti televizora dotaknuo mene i tko zna koga sve još. Bili smo na samom kraju dvadesetog stoljeća. Na samom početku sljedećeg tisućljeća izbacio sam televizor iz stana i Galetu stao sretati osobno, s biciklom ili bez. Slučilo se tako te me pozvao da zajednički obilježimo smrtni dan Jamesa Joycea u zagrebačkom Oktogonu. Ja sam prolaznicima trebao čitati Finneganovo bdijenje na engleskom izvorniku. U crnom plaštu, s cilindrom na glavi, uzdignut na drvenoj kištri u jednom od osam uglova oktogona naglas sam se mučio izgovaranjem Joyceovih rečenica nadajući se da će mi neki dobri duh svakoga trena otvoriti mistične dveri i rasvijetliti mi taj neprohodan labirint ne bih li napokon počeo čitati s razumijevanjem. I to se dogodilo: prišla mi je žena srednjih godina, uputila me da se postavim u sredinu Oktogona, točno pod vrh kupole te da čitanje nastavim od retka na koji je prstom ukazala u knjizi. Stao sam, dakle, s kištrom u sredinu ispod kupole, nastavio s čitanjem od naznačenog mi mjesta i odjednom mi se svaka riječ engleskog, svaka rečenica Joyceova učinila jasnom; razumljivom. U čudesnom sam razmjeru osjetio tada svoje tijelo, vrh kupole Oktogona povrh mene i cjelokupni Svemir iznad nas. Krajičkom oka lovio sam prolaznike koji su slušali nešto radoznalo-zbunjeni. Jedna je televizijska ekipa snimala prilog o nama koji je te večeri išao na središnjem Dnevniku. (Kasnije se ispostavilo da je ona žena bila predstojnica Joyceove katedre na Filozofskom). Vjetar mi je puhao u leđa. Bio je trinaesti siječnja.
Na isti dan ove godine skupilo se mnoštvo pred Galetinim odrom, tko zna koga je sve od okupljenih dotakao svojim prstom preko ekrana, ovako ili onako, a mi smo mu polagali cvijeće, češnjak, bambusovu grančicu...
Galeta, jesi li sad tu ili tamo?