Građanski rat u Južnom Sudanu, najmlađoj afričkoj državi, velika je vijest koja je indirektno povezana s globalnim temama
Brojni hrvatski, a i europski komentatori nezadovoljno su se zapitali zašto ubilački napad u redakciji francuskog časopisa Charlie Hebdo (u kojem je poginulo 11 ljudi) dobiva više medijske pozornosti od napada organizacije Boko Haram u Nigeriji (gdje je poginulo do 2000 ljudi). Zapravo se radi o retoričkom pitanju, doduše pogrešno postavljenom tek medijima, jer nas i u Hrvatskoj cjelokupna kultura (od obrazovanja preko svakodnevice i popularne kulture) daleko jače povezuje uz Europu i SAD, dok se s kulturama drugih kontinenata susrećemo vrlo rijetko. Zbog toga daleko lakše suosjećamo s francuskim ili američkim žrtvama, jer njih na određeni način poznajemo i osjećamo kao dio svog kulturnog kruga, dok si afričke žrtve ne možemo predočiti, a njihovu svakodnevicu, politiku i kulturu možemo zamisliti samo uz pomoć malobrojnih stereotipa. Što se tih stereotipa tiče, Afrika se u medijima pojavljuje ili kao egzotičan prostor “divljih” kultura ili kao veliko bojno polje. Za razliku od ubojstva u Parizu, rat u Africi kao da nije vijest, nego prirodno stanje, a time se stvara i stereotip da su Afrikanci po prirodi ratoborne i necivilizirane jedinke koje sa Zapadom, s “nama”, povezuje tek DNK. Na ovim bi prostorima ipak trebali biti osjetljiviji na takve stereotipe s obzirom da se i rat na prostoru bivše Jugoslavije u inozemstvu znao doživjeti kao “rat divljih Balkanaca”. Uz to, svi i danas osjećamo posljedice petogodišnjeg rata na ekonomiju, politiku i svakodnevni život – kako bi tek desetljeća kolonizacije i rata utjecala na naš “stupanj civiliziranosti”?
Zloglasni Boko Haram naposljetku se ipak probio u hrvatske medije, dijelom zbog zaista nevjerojatnih razmjera zločina, dijelom zbog veze s ISIL-om (temom koja je otprije aktualna u medijima), a dijelom jer se uklapa u reakcionarnu narativnu matricu po kojoj zli pobunjenici ugrožavaju sigurnost dok država pokušava zaštititi svoje građane, ali ne uspijeva jer je preslaba. Nažalost, situacija je obično mnogo kompleksnija, nositelji državne vlasti često nisu good guys, niti postoje čisti good guys, nego se na određenom teritoriju bori više suprotstavljenih grupa, a državna moć služi tek kao još jedan resurs za uništenje protivnika.
U skladu s tim, jasno je zašto građanski rat u Južnom Sudanu nije u vijestima: suviše je kompleksan, nedovoljno vezan uz Bliski Istok, Europu ili SAD, odviše depresivan, nejasan vanjskom promatraču (i sâm sam se u pisanju teksta mogao služiti tek svojim minornim predznanjem i portalima na engleskom jeziku kao što su AllAfrica.com i Sudan Tribune), kao i potpuno apsurdan. Stoga ni vijest da su početkom ožujka održani pregovori u kojima zaraćene strane nisu potpisale primirje – nije neka vijest. Što jednom hrvatskom čitatelju znači da će se beskrajni ratovi u apstraktnom Sudanu nastaviti? Ne mnogo. Ipak, uz suosjećanje s nesretnim ljudima, u Južnom Sudanu pronalazimo brojne motive koji su dobro znani i našem podneblju: etnički sukobi, referendum, rafinerije, javni rezovi... Čini se da nam je sudanska svakodnevica ipak bliža nego što to želimo.
Dayton in Africa Ako gledamo kulturno i politički heterogen prostor Afrike, svakako trebamo obratiti pozornost na Sudan – ne zato što se radi o reprezentativnom primjeru afričke zemlje ili o “prosjeku”, nego zato što se radi o najgorem slučaju. U Sudanu se vodio najduži građanski rat u Africi (od 1983. do 2005.), kao ishod tog rata nastala je najmlađa afrička država Južni Sudan (2011.) koja danas ima najnerazvijeniju ekonomiju u Africi.
Sudan, bivša kolonija Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva, nastao je 1956. godine. Granice nove države odredila je tehnička komisija koju su činili birokrati iz bivših kolonizatorskih zemalja, a cinik bi rekao da je granice netko nasumično povukao ravnalom. Neovisno o granicama, Sudan je “sklepan” od dvije dotad odvojene regije na sjeveru i jugu, što znači da je populacija Sudana (kao i drugih afričkih država) bila sastavljena od različitih, međusobno nepovezanih ili suprotstavljenih etničkih i vjerskih skupina. Kulturno homogeni sastav nacionalnih država u Europi rezultat je dugog procesa (koji Michael Mann u knjizi The Dark Side of Democracy neuvijeno naziva etničkim čišćenjem), a koji nove afričke države nisu provele (ili ga, cinik bi opet dodao, upravo provode). Bilo kako bilo, 1956. je administrativnom odlukom nastao Sudan, država bez zajedničkog identiteta, bez administracije, bez industrije i bez medijske infrastrukture. Opet se vratimo na naše prostore, sjetimo se Daytonskog sporazuma i disfunkcionalne demokracije u Bosni i Hercegovini. Sad zamislimo mnogo veći, mnogo raznolikiji i mnogo nerazvijeniji teritorij Sudana.
Problemi su počeli već prije proglašenja nezavisnosti: prvi građanski rat počeo je 1955. i završio je dogovorom u Adis Abebi 1972. Drugi građanski rat počeo je 1983. kršenjem tog dogovora i trajao je rekordne 22 godine. U tom je ratu poginuo 1,5 milijun ljudi, a 4 milijuna je nestalo. Rat je završen 2005. paktom kojim je Južnom Sudanu dodijeljena regionalna autonomija, a dogovoren je i referendum o nezavisnosti 2011. Referendum je doista i održan, a u maniri brojnih mladih država, službeni rezultati su pokazali da su skoro svi glasači za nezavisnost (točnije, 98,83 posto njih). Tako je 2011. mirnim i demokratskim putem nastala nova država – Južni Sudan s 8,3 milijuna stanovnika.
Nova država, novi problemi U nastanku nezavisnog Južnog Sudana bile su tri “kvake”. Prva kvaka: u Južnom Sudanu su većinom smještena nalazišta nafte, a u sjevernom dijelu nalaze se naftovodi i rafinerije. Dok je država bila jedinstvena, južna regija davala je naftu, sjeverna regija je obrađivala naftu i prodavala prerađevine, a prihodi su se dijelili pola-pola. Taj je sporazum prestao vrijediti kad je Južni Sudan stekao nezavisnost. Nova država nije imala sredstva da napravi novu naftnu industriju (a naftovodi vode kroz sjeverni dio nekadašnje države), pa stoga nije mogla ni obrađivati ni prevoziti naftu, pa je već početkom 2012. ostala bez jedinog ozbiljnog izvora prihoda. Uslijedili su, kako bi mi rekli, drastični javni rezovi.
Druga kvaka: Južni Sudan nije etnički homogena zemlja, nego u njoj žive dvije različite etničke skupine, Naer (3 milijuna ljudi) i Dinka (4,5 milijuna). Skupine nisu u dobrim odnosima još od britanske okupacije kad su kolonizatori Dinkama dali povlašteni status. U spomenutim građanskim ratovima odnos je postao još gori, a kulminirao je 15. listopada 1991. u Boru kad su naerske vojne jedinice predvođene Riekom Macharom pobile 2000 pripadnika naroda Dinka i izgnale njih 10.000. Tu dolazimo do treće kvake: spomenuti Riek Machar postao je prvi predsjednik Južnog Sudana.
Povod građanskom ratu u Južnom Sudanu je proglašenje novog predsjednika Južnog Sudana: to je izvjesni Salva Kiir, etnički Dinka. Krajem 2013. počeo je rat između snaga bivšeg predsjednika Machara i novog predsjednika, a čak se i državna vojska podijelila na dva tabora – stoga je umjesto o “pobunjenicima” i “državnoj vojsci” umjesnije govoriti o etničkom sukobu, premda valja imati na umu da su Dinke preuzele državnu vlast.
Ne postoje konkretni podaci o svim žrtvama u petnaest mjeseci novog sukoba, ali izvješće UN-a iz 2014. daje nam neku predodžbu: deseci tisuća mrtvih, 1,5 milijuna nestalih, 500.000 izbjeglica. Službena vojska u jednoj je akciji pobila 300 civila (naravno, Dinki). Pobunjenici su potom upadali u bolnice, crkve i džamije te pobili stotine civila (Naera). Krajem veljače državna vojska upala je u škole i otela, tj. “mobilizirala” stotine dječaka. Cilj i jedne i druge strane je preuzeti vlast. Strašno pitanje je – što onda?
Lokalne krize globalnog sustava Humanitarne i aktivističke organizacije traže da UN i Afrička unija ustanove kriminalni sud zbog ogromnog broja neprocesuiranih ubojstava i silovanja u kojima sudjeluju i državne snage. Međutim, kako? Južni Sudan nije potpisnik Rimske konvencije i ne priznaje međunarodne sudove. Rad suda na prostoru Južnog Sudana čini se nemogućom misijom. Pritisak na Južni Sudan međunarodnim sankcijama djeluje samo kao dodatno mučenje nesretnog stanovništva. Mirovni pregovori početkom ovog mjeseca između vlade, pobunjenika i predstavnika međunarodne zajednice (Afrička unija i još jedna “Trojka”: UK, Norveška i SAD) završili su neuspješno: pobunjenici su najavili “potpuni rat”.
Ipak, problem Južnog Sudana pruža širu sliku tzv. globalne ekonomske krize koja nije globalna kriza – u državama i institucijama centra krize nema, na poluperiferiji osjeća se pad u odnosu na ranije razdoblje, a na samoj periferiji radi se o ogromnom prelasku iz katastrofe u još veću katastrofu čije začetke nije lako datirati (doba kolonizacije, nesiguran period poslije proglašenja nezavisnosti, programi strukturne prilagodbe). Ono što zovemo globalnom krizom zapravo je proces koji povećava nejednakost između političko-ekonomskog centra i (polu)periferije, i to proces koji nije anomalija sustava. Čak i u Africi, ratno stanje nije neizbježna činjenica jer je rat skup sport koji si države Afrike same ne mogu priuštiti. Suštoj sudanskoj neimaštini valja suprotstaviti bizaran podatak da bi, po procjeni sa Sudan Tribunea, građanski rat u sljedećih pet godina koštao između 22 i 28 milijardi dolara. Tkogod to platio (a ni Naeri ni Dinke sigurno neće), sustav jamči da će se taj tip “poduzetničkog ulaganja” isplatiti kroz naknadnu preraspodjelu plijena. Kako glasi popularna poduzetnička mantra, što je jednima kriza, drugima je – prilika.