Poruka je, dakle, jasna. Čim su Cezarovi ratni zapisi odigrali svoju dnevnopolitičku ulogu, počeli su služiti isključivo kao sredstvo teroriziranja kandidata za buduću elitu (i onih kojima roditelji plaćaju školarine u nadi da to donosi kandidaturu za elitu). Kao u skeču Monty Pythona, prvo te dvadeset godina masiraju najbesmislenijim mogućim stvarima, a onda se s tim referencama zaposliš u banci, nosiš trodijelno odijelo, i isto takve kolege u trodijelnim odijelima šamaraš mrtvom patkom
Peter Thonemann, oksfordski profesor grčke i rimske povijesti, piše, a ja čitam u Times Literary Supplementu: “I tako to ide: navale, juriši, juriši u obliku navala, Gali napadaju jarak strijelama. Treba li naglasiti da je sve ovo najčišća moguća fikcija? Cezarov samoljubivi ‘narativ’ o opsadi Alesije tako je promišljeno bezbojan i stereotipiziran da gubi svaki smisao; osim, eventualno, Augustovih Junačkih djela, teško je zamisliti sustavnije nepošten antički tekst od Cezarovih Galskih ratova, djela vrlo lukavog i beskrupuloznog aristokrata koji glumi jednostavnog vojnika. Prepričavanje Cezarovih mutnih fraza o ‘jurišima s lakom podrškom inžinjerije’ neće nas nikamo dovesti; daleko je bolje naprosto priznati da nemamo blagog pojma kako je zapravo izgledala opsada Alesije (mada se kladim da je bila gadna).”
Jadno Thonemannu je živac digao jedan od autora iz najnovijeg naramka knjiga o antičkoj vojnoj povijesti; autor se zove Josh Levithan, Sveučilište u Michiganu objavilo mu je Rimsko opsadno ratovanje, “rekapitulaciju opsadnih narativa Polibija, Cezara, Livija, Josipa Flavija i Amijana izvedenu bez cifranja, u prozi oficirske škole, s posebnim naglaskom na vojnički moral i disciplinu” (kaže Thonemann). Da stvar bude gora, Levithan je čak i crno na bijelo napisao da se ograničava na antičke narativne izvore jer “arheologija, epigrafija i papirologija ne mogu pokazati vojnika u borbenom okršaju”. “Ovo je jadno”, siječe Thonemann, i podsjeća na iskopavanja na sirijskom lokalitetu pograničnog helenističkog, partskog i rimskog grada Dura-Europos, napuštenog nakon sasanidske opsade oko 256. Ostaci sasanidskih i rimskih tunela i protutunela pod gradskim zidinama, artiljerijske pozicije na glavnim ulicama, hrpe nagorjelih kostura “sve to”, kaže Thonemann, “pruža dramatično živu predodžbu o grčevitoj, kaotičnoj završnici bitke za grad Dura bitke svjetlosnim godinama udaljene od Cezarova počešljanog izvještaja o opsadi Alesije” (da ironija bude veća, o opsadi Dure ne govori ni jedan jedini književni izvor).
Idemo dalje Kad se čerupaju akademski radnici, perje leti jednako kao kad se čerupaju političari (i jednako je neugodno nazočiti takvoj zgodi); Levithan je Thonemannu tako sjeo na zicer da je to bolno i gledati. A opet, kopajući tunel ispod Levithanovih zidina, nije li Thonemann malo potkopao i vlastite?
U svojim ratnim zapisima Cezar, naravno, laže. On je političar; svi političari lažu (odnosno, kako bi se pristojnije znanstveno reklo, svi "konstruiraju sliku o sebi"). Zašto su se onda stoljećima čitaoci, većinom dovoljno rafinirani, pronicljivi i svjetski da nam budu ravni, ustrajno pravili da to što Cezar pripovijeda nije baš "izgubilo svaki smisao"? Thonemann misli da se radi o zavjeri opresivnog aparata. Njegov prikaz knjiga o antičkom ratovanju, naime, počinje komičnim prizorom čitanja Cezara na satu latinskog u privatnoj engleskoj školi, citatom iz serije knjiga o Nigelu Molesworthu, engleskom Robiju K. (Geoffrey Willans, Down with Skool!, 1953): “Gali - galli - subjekt - dalje molesworth - oppugnant - šta znači oppugnant - napadaju fossas. Jarke. Šta kažeš molesworth? Zašto napadati jarak pod milim bogom? Samo se ti drži rečenice. Gali napadaju jarke. Šta? Ne molesworth na pamet mi ne pada da objašnjavam molesworth radi čega su gali htjeli napadati jarke. Latinski je točan. To je dovoljno. Idemo dalje.”
Kostur i pepeo Poruka je, dakle, jasna. Čim su Cezarovi ratni zapisi odigrali svoju dnevnopolitičku ulogu, počeli su služiti isključivo kao sredstvo teroriziranja kandidata za buduću elitu (i onih kojima roditelji plaćaju školarine u nadi da to donosi kandidaturu za elitu). Kao u skeču Monty Pythona, prvo te dvadeset godina masiraju najbesmislenijim mogućim stvarima, a onda se s tim referencama zaposliš u banci, nosiš trodijelno odijelo, i isto takve kolege u trodijelnim odijelima šamaraš mrtvom patkom.
Za razliku od Cezara, kosturi i pepeo – u maniri američke forenzičke serije – "ne lažu". Ali, primijetit ćemo (jednako cinično kao i Thonemann, samo u drugom smjeru): ako i ne lažu, kosturi i pepeo i ne govore uopće. Opet se traži netko drugi, netko tko nije kostur i pepeo, da ispriča njihovu priču – pa čak i kad je to priča o “grčevitoj, kaotičnoj završnici bitke za grad, bitke svjetlosnim godinama udaljene od počešljanog izvještaja.”
Drškom koplja “To je kao kad žena nad milim tuguje mužem / koji pade pod visokim zidinama grada / boreći se da odbije propast od djece, sugrađana, doma; / žena ga gleda kako se grči u krvi, i dok teško / ispušta dušu, nad njim se nadvija, jauče / očajno. Odostrag je neprijatelj drškom / koplja po ramenima i leđima bije, / u roblje je vuku; ona mahnita, jeca, / suze niz obraze teku.” Homerovu poredbu iz osmog pjevanja Odiseje navodi sam Thonemann, kao i komentar C. S. Lewisa, “i to je tek poredba – tako se nešto događa svaki dan”. Ovim se ilustrira sveprisutnost ratnog nasilja u antici: “pad velikih gradova, nasilne smrti muškaraca, odvođenje žena u roblje, sve je to ulazilo u općeljudsko iskustvo.” Iskustvo koje je još uvijek, bojim se, raširenije nego što bismo htjeli.
Ali nastavimo tijek zaključivanja: pretpostavimo da je iskustvo ratnog nasilja, besmisla i kaosa – svega što Thonemann zove “gadnom završnicom”, a što je nezaboravno prikazao Stendhal u Parmskom kartuzijanskom samostanu (1839), opisujući kako Fabricio del Dongo doživljava Bitku kod Waterlooa – pretpostavimo da je to iskustvo sveprisutno i općepoznato. U tom slučaju, ono što nije sveprisutno i općepoznato bit će davanje nekog smisla kaosu.
O Cezarovu je ratovanju, u Galiji i drugdje, svašta pisano; nikad nitko nije pokušao dovesti u pitanje činjenicu da je Cezar, svejedno na koji način, uspio pobijediti. Galija je zbilja bila osvojena, legije su se zbilja vratile kući, ratni je plijen zbilja prodefilirao Rimom u trijumfalnoj povorci, a Rim se u Galiji nije upetljao ni u kakav Vijetnam ili Afganistan. Prirodno, nakon trijumfa iskrslo je pitanje – možda ga je i sam Cezar sebi postavljao – kako je on to uspio. Ciničan odgovor: odgovarajući, Cezar je lagao od a do ž. Za nijansu manje ciničan odgovor: odgovarajući, Cezar je i sam, barem malo, vjerovao u priču koju je ispričao, vjerovao da ona može objasniti njegov uspjeh. Oba su odgovora podjednako elegantna, i podjednako nedokaziva.
Postmoderna oficirska škola Razmišljao sam je li Thonemann, sa svojom dekonstrukcijom Cezara, postmoderni povjesničar. Mislim da nije. Možda je čak vrlo klasični povjesničar – od onih koji najviše vjeruju tvrdim, opipljivim činjenicama (kostima i pepelu), onda činjenicama bez predumišljaja (dokumentima koji ne pričaju priču: popisima inventara, grafitima, natpisima na novcu i zgradama), a tek onda interpretacijama, svjedno da li očevidaca ili njihovih suvremenika. Jer postmoderni bi povjesničar brzo upozorio – kao što sam ja učinio – da skrivene motive mogu imati ne samo suvremeni očevici, nego i oni dvije tisuće godina kasniji, pa čak i oni koji pričaju priču na osnovi kostiju i pepela, novaca i inventara; u krajnjoj liniji (slavni postmoderni gambit), nikakvu priču i ne možemo ispričati a da ne podržavamo neki opresivni sustav.
Mislim da je Thonemann na umu imao – da ga je iznerviralo – zapravo nešto drugo. Na prvi pogled, moglo bi se činiti da svojim preferiranjem “fakata” on zanemaruje jezik (povjesničari su tome skloni). Ja bih, međutim, rekao da je ključ baš u odbojnosti koju osjeća prema Levithanovoj prozi. Sjetimo se: “bez cifranja, u stilu oficirske škole”. Iz čega god mi slagali priču, i s kojim god namjerama je slagali, ona mora zvučati dobro. Thonemannu se nije dopala niti Levithanova, niti Cezarova; očito mu se dopala Homerova, i ona Nigela Moleswortha, i ona koju su o Dura-Europosu ispričali arheolozi – a meni se, recimo, dopada Stendhalova. Otuda proizlazi, rekao bih, neka vrsta recepta: dobra priča ne smije biti jednostrana. Ne smijete svojim izvorima previše vjerovati, ali ih ne smijete niti olako otpisati. Ma kakvi bili. A nadasve ne smijete zaboraviti da uvijek ostaje nešto što neće uhvatiti ni službena depeša, ni memoari očevidaca, ni arheologija, možda čak ni Stendhal i Molesworth – sami za sebe. E sad, zbrojiti te kruške i jabuke, hoc opus, hic labor est.