#440 na kioscima

11.2.2016.

Zlatko Majsec  

Turopoljski Dosjei X


Jedne kišne noći u mjesecu studenom, godine gospodnje 2013., vozač Zetovog autobusa, na liniji Kravarsko - Velika Gorica, svjedočio je vrlo neobičnom događaju. Proživljeno iskustvo bilo je toliko traumatično da je bio prisiljen potražiti stručnu pomoć. U mjesecima što su slijedili jelovnik mu se većinski svodio na šarene tabletice, prepisane od nekog tipa u bijelim klompama… 

…Na šumskom dijelu svoje uobičajene vozne rute, u retrovizoru je ugledao nešto što (si) nije mogao racionalno objasniti. Trudio se ostati fokusiran na cestu ispred sebe, no čudovišni je prizor imao neodoljivu privlačnost. Prilika koja se doimala poput divovskog željeznog čovjeka u stopu je pratila autobus koji se kretao brzinom od oko 80 km/h. Oči sablasnog pratioca isijavale su prodornim crvenim svjetlom koje je u tami šume djelovalo prilično dijabolički. Jato gavrana sinkronizirano je zaklepetalo crnim krilima i vinulo se u ledenu visinu. Njihovo zlokobno graktanje čulo se unatoč glasnom brujanju motora. U tamnim je šumskim krošnjama srebrna gnijezda svijao puni mjesec. 

Vozačeve ruke tako su se snažno tresle da je volan jedva držao pod kontrolom. Pokušavao je samog sebe uvjeriti da halucinira od neispavanosti, no svaki bi ga ponovni pogled u retrovizor od toga razuvjerio. Nepoznata prilika usporavala je i ubrzavala trk, proporcionalno brzini autobusa. Tri djevojke, još nesvjesne zagonetnog pratioca, ustale su i ne baš ljubaznim rječnikom popratile vozačevo nezaustavljanje na jednoj od stanica. “Ne mogu ih tu ostaviti na milost i nemilost željeznom stvoru. Bolje da se na mene ljute nego da im se nešto mnogo strašnije dogodi ovdje usred mračne šume”, mislio je u sebi vozač. Biće iz Turopoljskih Dosjea X naglo je ubrzalo i u par sekundi već se kretalo paralelno uz autobus. Kad su ga ugledale, djevojke su zanijemjele od šoka. Jedna od njih pala je u nesvijest od užasa. 

“Va – va – va ni je nešto…”, najpribranija među njima mucajući se obratila vozaču. 

“Znam dušo, znam, zato vam i nisam htio stati na onoj stanici”, odgovorio joj je vozač, trudeći se mirnim tonom glasa pred putnicom prikriti da se i sam panično boji. 

“Š – š - što ćemo sad?”, sva prestravljena priupitala je djevojka. 

“Ne znam, mislim da je najbolje da nastavim voziti. Najgore bi bilo da sad stanemo. Tko zna kakve namjere ima taj prokletnik.” Odjek izgovorenih riječi činio je podnošljivijim horor kojem su upravo bili izloženi. Odjednom, začuju snažne udarce o jedno prozorsko staklo. Bum! Bum! Bum! Pa opet Bum! Bum! Bum! – dvaput po tri udarca u pravilnim vremenskim intervalima. 

“Pa on, on kuca!?”, zgroženo će djevojka. 

“Je i kaj sad, da mu otvorim i pozovem ga na kavu?!”, dreknu vozač – i sam zatečen svojom neumjesnom reakcijom. Nije se nimalo želio sprdati sa situacijom i istresati se na putnici, ali je tako ispalo. Djevojka je briznula u histerični plač. 

“Možda ‘oće vatre”, pridiže se sa zadnjeg sjedišta neki pijanac kojem je ovo već bio tko zna koji krug vožnje. “Pogleč mu oči, taj je već dobrano napušen. Sigurno je upaljača zgubil negdje u šumi.” 

Koji kur…!, zadere se vozač. Umuknite svi i pustite me da vozim! 

Za vrijeme njihove žučne prepirke željezni je stvor pretekao autobus i, kao da mu je dojadio prijašnji stil, stao trčati unatraške, tik ispred vozačeve šoferšajbe. Kad je pogled s pijanca vratio nazad na cestu, vozač je u sekundi bio u predinfarktnom stanju. Ledena kuglica znoja polako mu je klizila niz kičmu. “To je to Mirkec. Kaj si doživil, doživil si. Ni bilo loše, ni bilo ni dobro, al dalje ne bu išlo, to je to!” Neljudsko lice bez ikakve je emocije zurilo u njega s nepuna dva metra udaljenosti. Kao da se predatorski poigravalo svojim plijenom prije no što ga zgrabi i poždere. U nemoći da napravi išta drugo Mirkec je dvaput mahnuo zglobom desne ruke vičući: “Iš! Iš!” Valjda iziritiran što ga se tretira poput kakve mačkice, crvenooki monstrum oglasio se robotiziranom verzijom lavljeg urlika. 

Pijanac je na to žustro reagirao: “Pregazi ga Mirkec! Pokaži đubretu kaj moremo mi Zemljani, vrag mu mater vanzemaljsku! Daj mi da preuzmem komande!” Čim je ustao sa svojeg sjedišta naglo ga je zanijelo u desno, u skladu s njegovim političkim uvjerenjima. Bez ikakve kontrole nad svojim tijelom obrušio se prema stražnjim vratima autobusa. Tresnuo je u njih nosom prošaranim popucalim kapilarama i brzinski otklizao glavom prema dolje, ostavši zaglavljen u podnožju stepenica. U bespomoćnom pokušaju da ustane iz zamke u koju je upao, tankim nožicama lamatao je po zraku poput zgaženog žohara. 

“Kak to skrefef kletenu!”, dubokim je glasom profrfljao dok mu je u sljepoočnicama tutnjalo od krvi koja se munjevito slijevala u tintaru. 

“Šta kak skrećem glupane!? Pa na ravnom smo!”, branio se vozač.

“Je, a zakej mi je onda glava tam di drugi noge mećeju?”, nije se dala pijandura. 

“Zato kaj si skroz ubijen”, idiote pijani!, vozač je već opasno pizdio.

“A jel? Gdo? Gdo je atentata na mene vršil? Dofedi mi ga da ga pfebijem!” pletući jezikom dobacivao je cuger iz svog pomalo bestežinskog stanja. 

“Pih! Taj ne može preuzeti komandu ni nad svojom ravnotežom, a kamoli nad autobusom kojeg juri trkački nadarena spodoba iz dalekog svemira”, motalo se vozaču kroz glavu dok je smišljao kako da spasi sebe i malobrojne noćne putnike. 

Možda i pomalo iz ljubomore što pijanduru povezujem s bestežinskim stanjem, stvorenje je odjednom odskočilo tako jako da je i gravitacija digla ruke od njega. Negdje na 3000 metara visine udarilo je u kljun jednog mađarskog aviona i šutke odletjelo za Singapur. Za njegovu daljnju sudbinu iz nepouzdanog izvora neslužbeno doznajem kako ga je na sletnoj stazi singapurske zračne luke, jurećim tamićem pregazila skupina neustrašivih mladih Roma, koji su, njušeći priliku za dobru zaradu, raskomadanog vanzemaljca potom prodali u staro željezo. Znam da vam ovo zvuči malo nategnuto i politički nekorektno, ali morao sam nekako spasiti svoje junake koji su mi, moram priznati, za vrijeme pisanja ovog izvještaja pomalo prirasli srcu. Ne mislite valjda da bi se pijandura i Mirkec nečemu boljem domislili? Ipak je ovo priča o istinitom događaju koji se nikada nije dogodio. 

Hm, no je li baš tome tako?

 

Zlatko Majsec živi, stvara i piše u Velikoj Gorici. Uz pisanje pjesama i kratkih priča igra se i kantautora/pjevača u bendu Mel Camino s kojim je izdao tri albuma. Uz koncerte s bendom, nastupa podosta i posvuda u sklopu dugogodišnjeg projekta slam poezije. Zadnjih par mjeseci piše kolumnu na Kronikama VG, a za underground etiketu Bratstvo duša nedavno je izdao i svoju prvu zbirku pjesama naslovljenu Sve filozofije završe u narodnim poslovicama. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

preuzmi
pdf