U jednom dahu

rečenica o rečenici

kad u svem tom glagoljanju

nema riječi

one jedne koja se iscijedi iz svih pora

one jedne za koju se žrtvuju milijuni

one jedne u plastu igala

koja božanski uporno sebe taji

onda se u katakombi nižu rečenice

gnijezda iz kojih valjda će sanjana ptica

jednom odista u vis jednote uzletjeti

rosna

kad je vidokrug more kiše

a djelokrug mlaka u slivniku

od utapanja spašavam

misao na rosu

na rajčici

u zemlji čijim rubom kročiš

u predvečerje rublje noseći

pogodbena

ako virtualni virusi pa banke

i panoi straha i stranke

i ta prištava plastika

onda sasvim stvarna odaja

mekih bijelih zidova

ili kućerak na stablu

zelenom vrpcom od satena

izoliran od vrijednosti vremena

zavisna

kad zaspiš za vatru svoje jezgre

pred vodenim ti očima samo

igračka na križu slučajnosti

izložena drogama noći

izložena riječi sreći

izložena rijeci i kotačima

a ti čekaš bez pomoći da mine taj san

što tako te zamamno načima

zapitana

niječe li nebo sebe u njima

ili sam slijep za rumenu im jezgru

shrvanu sivom horizontalom

i opečene im ruke koje se muče

otvoriti prozor?

šutljivčeva

iz kljuna papige na letvici

položenoj preko klijetki

moga bučnog srca

izlaze rečenice koje potiru

i izbijaju jedna drugu

kao samohodne biljarske kugle

pa se slušateljstvu čini

da na šutnju sam se zakleo

iscjeliteljeva

svakoga jutra to sjajno jaje

osvane napuklo

i svakoga jutra do večeri

mažem taj šav starom smjesom

u koju svaki put ukapam nešto novo

da se do mraka ne izlegne

ptica pepeljastih očiju

što svake noći

u utrobi mi prhne

i svaki put je utopim

u kotlu drugog zaborava

romanička

kamena je ruža jednom

golicala visine bez zašto

i bez nakita trnja da na fasadi

plaši fasadne ljude

koji će htjeti orijaški hram

svoga strahopočitanja

Beethovenova

kako li je lako

bilo Johannu Sebastianu:

on je samo

prepisivao od Boga

skrivena

do mog usjeka u stijeni

dopire samo malo šuma slane pjene

i hrapav miris kadulje

i ja neću izaći dok ne pospem se ljuskama

i izvještim oči koje proziru mamce

a vide od neba

pa sve do dna

uskršnja

jedno uskršnje jaje

padne sa stola na kameni pod

i za njim popadaju sva jaja

i za njim padnem ja

namazan tolikim bojama

pa ustanem iz mrtvih

umetnuta upitna

radim li uopće išta drugo

no što riječju zidam peć

u koju zidajuć je ubacujem

sve što suši se u meni

što postaje teško tvrdo i staro

i kraj koje odlažem

sve što još je vlažno

svu buduću građu svoju

dok pepelu sadašnjost otimajući

kroz dimnjak ne pokuljam

ka zvijezdi što izgara

bez doljnjega neimara?

janjeća

jer me izbra Višnji da mu znakom budem

pa meko svoje meso nudim

za dobrobit pitomom i divljem

i jer vidi svetac i vidi hulja

da sam krhak kao pahulja

zato znade vuk i u veljači

da sam vazda od njeg jači

glumčeva

taj izmišljeni snop svjetla

kao biser u zahodskoj školjci

vodi tamu našeg tijela

stopama otisnutim

u spasonosnom sedefu bine

neuništiva

oko otoka ljubavi plivaju ajkule

i među zimzelenom niče cvijeće zla

dok otočane snalaze opake boljke

a zidove u kuli sred otoka

rastače šutljiva zelena vlaga

kao peronospora vinograde

na otoku od kojeg divnijeg nema

vučja

na janjetu brusim zube

i brojim kapi krvi u snijegu

kao dane u veljači

misleći žudne misli o ožujku

kad već otupjelih oštrica u znoju

ljubit ću vučicu svoju

Pjesme Dinka Telećana (Zagreb, 1974.) iz njegovih prijašnjih zbirki (Kreševa, Vrtovi & Crvena mijena, Iza), ali i one iz novog rukopisa U jednom dahu (rečenice) mogli bi smo započeti čitati pod zastavom (a njena je, kako sam pjesnik kaže, sjena crna/poput savjesti vladara, i teško joj je umaći) znakovita, pa i grafički jedinstveno istaknuta stiha iz pjesme remboovski naslovljene iluminacija koji, kapitalom se izdvajajući iz tekstualnog tkiva zbirke, izriče: OBLACI SU OBLACI. Ta će se parafraza poznatog stiha Gertrude Stein ruža je ruža je ruža (u kojem je, prema autorici, ruža u engleskoj poeziji prvi put nakon stotinu godina bila crvena) svojim (sartreovski) smislom nametnuti konstantom Telećanova pjesničkog projekta. Naime upravo je, različitim strategijama provedeno, svojevrsno razjezičavanje jezika, njegova redukcija, rješavanje vlastita balasta, a na koncu i samoga sebe, posezanje za cijelim, jedinstvenim, riječju koja se sama sa sobom stapa u visu jednote njegova izrijekom proklamirana krajnja instanca. U ranijim zbirkama to će razlaganje biti obilježeno prije svega svojevrsnim ‘pražnjenjem tradicije’, pastišem ostvarenim preuzimanjem kodificiranih metričkih i ritmičkih obrazaca (germanske i, najčešće, romanskih versifikacija, prije svega iberskih tradicionalnih i inih ‘okamenjenih’ oblika), ali i cjelokupnih imaginarija i simboličkih shemi različitih opusa i nasljeđa (na vrhu kanona ugnijezdit će se, čini se, Lorca, Jimenez, i američki (post)simbolisti), pri čemu će njihovo prevrednovanje nositi specifičan homogenizirajući, induktivni impuls. Elementi, na primjer, ciganskog folklora (poput vranaca, gitare, mjeseca, lutanja), koji kod Lorce preuzimaju funkciju svjetotvornih, svevrijedećih, arhetipskih simbola, dislocirani i ugrađeni u Telećanov istovremeno akumulirajući i dezintegrirajući sustav-k-cijelom bivaju potpuno ispražnjeni, plutajući označitelji za čiju je aktivaciju, za razliku od tekstualizma domaće poezije sedamdesetih, od čiste zvukovne vrijednosti mnogo važnija njihova metametrička konotacija: oni ukazuju tek na vlastitu ispražnjenost, neadekvatnost sveg tog glagoljanja. Melodioznost i ritam Telećanovih pjesama (koje se katkada nameću i dominantnim pjesmotvornim načelom) izgrađene su (uz povremenu aktivaciju često nepravilnih, uglavnom dvosložnih i trosložnih rima), najčešće na ‘malim’, često i gramatički nesamostalnim vrstama riječi koje spajaju i prividno objedinjuju nanizane vakantne ‘fragmente in liberta’. Rečenica (od koje se bježi, pretvara je se u neomeđeni tekst, ne organizira interpunkcijom i nikad ne omeđuje njezin prostor (konstitutivnom) točkom), tretirana kao ono prazno glagoljanje – parazit je na jeziku i ‘smislu’, Jednom – a istom logikom postupa se i s u pjesmu integriranim pseudorečeničnim tvorbama; one su također parazitski organizmi, nametnuti mimikrijski areal Riječi. Ta težnja svojevrsnom jezičnom Alephu, kondenziranoj, svesadržajnoj točki jezika, spomenutom visu jednote, međutim, mogla bi se iščitati i kao sumnjivo polaganje povjerenja u tu istu jednotu koja božanski uporno sebe taji. Krije li preudorečenica kao prostor redukcije, pjesma s pozivom na samoukidanje koja teži postati ‘rodilištem riječi’, određeni eskapizam od u subjekt i svijet upisane mnoštvenosti, umotan u bijeg od dorečenosti, ne bi li se jezik odvio sam, preuzimajući time i odgovornost za generiranu jednotu? Rečenice upućuju na prekomjernost, kamuflažu Riječi, no što se u tu istu Riječ polaže? Nije li riječ o odavno (barem teorijski) miniranom hramu logocentrizma? Te su ‘prazne’ atematične rečenice, međutim (u pjesmi šutljivčeva), izrijekom pripisane pomalo specifičnom pošiljatelju: papigi. Papiga, smještena, nimalo slučajno, na letvici/položenoj preko klijetki/moga bučnog srca, u centru klasičnog romantičarskog, s izvorom iskaza identificiranog toposa, kao što je poznato, samo ponavlja ucijepljene obrasce, njihovu zvučnu vrijednost, producirajući u pravom smislu prazne označitelje, i nije neobično što je rezultat takve iskazne pozicije na kraju prispodobljen – zakletvi na šutnju. K tome, vratimo se na trenutak Borgesovu Alephu, jedinstvenom, jezično neprispodobivom i svesadržećem koje se, baš zbog svoje simultanosti ne može izreći u susljednom, sintagmatskom jezičnom mediju – takva bi riječ jednote bila uvijek mnoštvena, apsolutno dijalogična, polifona i prepuna glasova, ali: neizgovoriva. Stoga je Telećanovu jednotu, onu riječ za koju se žrtvuju milijuni, čini se, moguće shvatiti prije kao vrstu baudelaireovskog ‘praznog apsoluta’, uspona prema neodređenom, ispražnjenoj transcendenciji, riječi koja samu sebe izriče, ali ne kaže ništa, i kaže sve; najčešće, ne bi li izbjegla patnju, šuti. (Marko Pogačar)