“Trideset i sedam godina se možete okretati oko sebe, i istovremeno se ne pomaknuti ni jedan pedalj“
Ovako sam čuo
Ovako sam čuo. Jednom su se prilikom učenici Velike Kornjače vraćali s puta na Vrh lešinara i u prolazu čuli Staru Krticu kako pred nekim mnoštvom propovijeda: “Živjeti život, gospodo! Svakodnevni život. U tome je sva mudrost. Sva proročišta skrivena u ovim brdima nisu dostojna ove jedinstvene istine.”
Čuvši ovo, mnoštvo se razveselilo i pohitalo za svojim dnevnim poslovima, a Krtica se vratila u svoju rupu. Poslije kiše je Stara Krtica, provirivši iz svoje rupe, sjela na vrh pozornosti prisutnih. Nije se oko sebe okrenula ni tri puta, a već je ponovno okupila veliko, zainteresirano mnoštvo.
“Ne brinite o značaju, ne bremenite se značajem. Zemlja vam pruža, i zemlja oduzima. Zakoni su oduvijek. Kome je dano, uzet će. Kome nije dano, bit će mu oduzeto u skladu sa Zakonom.”
Na ove su riječi svi učenici Velike Krtice zadovoljno stali u mjestu i nisu se kretali deset dana, čekajući iduće uputstvo. U međuvremenu im je olujna hladnoća smrznula sve udove, a neki dijelovi tijela su i otpali.
Vidjevši ih smrznute i unakažene, ostatak stvorenja se odlučio obratiti Velikoj Kornjači. Po povratku u selo, ispričali su joj što su čuli.
“Živjeti život nije velika nauka“, reče Velika Kornjača, “s tim se rađa sva gamad. Čini li krijesnica u noćnom letu nešto od značaja, ili samo živi život?“
“Osvjetljava put svakom prolazniku“, domislili se učenici.
“Prema tome, dok gamad spava u blatu, ona svojom suštinom rasplamsava noćni zrak. Tako i na život, o učenici, utječu tajanstvene snage. Živjeti kao da one ne postoje, simptom je slijepila. Ljepota cijele stvari je u tome što se ništa ne da do kraja razmrsiti. Za blatnjava bića što se valjaju na obali rijeke ne postoji izvor, jer ona misle da rijeka počinje iza prvog ugla. Je li to mudro razmišljanje?“
“Nikako, nikako, učitelju Velika Kornjačo“, složiše se nazočni.
“Na isti način, život se ne može shvatiti iz života. Biti slijep za zagonetne snage, znači postati njihovim plijenom. Poput zeca koji misli da šeće najobičnijim parkom, a u stvarnosti prolazi gustu, poluosvijetljenu šumu. Takvom ne gine pad u stupicu. Je li to hod mudrog zeca?“
“Nije, učitelju, to je hod zeca budale.“
“Takav će propustiti i ljepotu sunčeve zrake koja se kroz raznoliko drveće lomi na deset tisuća. Kad se pokušava izbjeći slojevitost života, on postaje tvrd i kompleksan.“
“Divno, divno! Milina života je u njegovoj složenosti.“
Bitak sužen na život je zaprega bez vola,
Neplodna zemlja,
Pad niz liticu.
Tridesetsedmerostuko učenje Velike Kornjače
Jednom su u Varanasiju dva štakora razgovarala o dobrobiti prakticiranja prelaska na Drugu obalu. Mnoge vrste su se približile, kako bi pratile razgovor. Tu se našla i Velika Kornjača.
“O čemu razgovarate?“, upitala je Velika Kornjača, pristupivši dvojcu.
“Govorimo o velikoj Dobrobiti“, rekoše bez oklijevanja štakori.
“Govorite o sjevernom, južnom, zapadnom i istočnom obruču“, reče velika Velika Kornjača.
“Ni više, ni manje“, odgovoriše štakori.
“Govorite o sjevernom, zapadnom, južnom i istočnom, a ipak se niste maknuli s mjesta. Zato kažem: unutarnje ili vanjsko... sjeverno, zapadno, južno ili istočno... Kako god se okrenuli, posmatrat ćete iz istog položaja. Trideset i sedam godina se možete okretati oko sebe, i istovremeno se ne pomaknuti ni jedan pedalj.“
Kada su ovo čuli štakori, sjenice, zmije i ostala zvjerad, svi su pohrlili primijeniti učenje Velike Kornjače u praksi.
Fragment kozmogonije Nijemog Barda
Jednom su prilikom, na rubu šume, životinje ugledale neugledno stvorenje, dlakavo ne na svim, već samo na posebnim mjestima. Hodalo je na dvije noge dok nije sjelo na panj. Pohitale su životinje Velikoj Kornjači, kako bi im ona objasnila o kakvom se stvorenju radi.
Velika Kornjača reče: “To je Nijemi Bard. Ako ga pristojno zamolite, mislit će vam o tome kako je nastala njegova vrsta.”
Nijemi Bard je čistio lulu i čvrstim, ali uljudnim pogledom promotrio svaku životinju ponaosob, te stao misliti svoju priču.
“U početku bića bijahu sva na jednom mjestu, i bijahu Jedno: nevidljiva, tiha i bez oblika.
Tada snaga stvaranja upozna svoju žudnju i najednom svakom biću i svakoj stvari i svakoj moći dade vlastiti zvuk, i duga se raznobojna melodija sli u stvaranje.
Tako su nastali vjetar, jelen, bor, potok i mjesec.
Među onima koji su nastali, živio je i prototip moje vrste, koji bijaše sličniji Tvorcu nego li stvorenom, čak i u umnoženom obliku.
Najprije su se, poput bogova, ta polustvorenja hranila mirisima, dok svjetlost Onog Prvog Neizrecivog milovaše njihove eterične udove, dok ih nevidljiva ruka bezbrižne vodiše, dok ih svi zvuci krijepiše dobronamjerno, poput lahora s nekog dobroćudnog, poznatog mjesta s kojeg su i potekli, kojem se mnogi danas svojim biće nadaju.
A kad se u nekima od njih javila sumnja u to jednostavno postojanje, survali su se na zemlju, i jedan je postao dvoje. A dva je, počujte, manje od jedan, jer kad se glinena cjelost slomi na dvoje, više ne može nositi vodu.
Tako se zbilo jer se prvotni mir uvijek mora pomutiti, i svaki se konop u čvor bar jednom mora dati, jer takva je narav stvorenog i takva su pravila sazrijevanja.
Ovi što postaše u sebi razdvojeni odmah osjetiše žudnju za drugim, ali i mržnju jer drugost budi oboje te se obljubljivaše i ubijaše ne bi li se iscjelili, no sve to bijaše jalovo.
Ovi što zadržaše savjest, promatrali su tu mahnitost u užasu, i stvorili našavši zaklon danas skriveno carstvo, u uspomenu na Jedno.
Zato danas u svijetu postoje potomci savjesnih, i potomci mahnitih. Mahniti vladaju, dok su savjesni zaboravili na svoje porijeklo.
Tako je nastala moja vrsta.“
Životinje su se vratile Velikoj Kornjači.
“Iako priče nijemih bardova nisu uvijek u potpunosti pouzdane“, reče Velika Kornjača, “treba se diviti njihovoj memoriji.“
“Je li Nijemi Bard govorio o ljudima?“
“Ljude nitko nikada nije vidio, čak ni Nijemi Bard.“
Velika Kornjača u carstvu šešira
Dogodilo se jednog jutra u carstvu šešira. Car Šešir je rano ustao i pozvao svojeg savjetnika Veliku Kornjaču.
Jednom si mi pričao o tome – reče Car – kako smo mi šeširi nekoć davno krasili glavu Čovjeka. Sanjao sam nešto o tome kako bi bilo lijepo obnoviti tu staru tradiciju.
- Pozovi svog sina – predloži Velika Kornjača – pošalji ga u ekspediciju!
- Neće li biti čudno što jedan šešir carstvom Čovjeka luta sam?
- Ljudi ne primjećuju bizarne stvari – odgovori Velika Kornjača – reći će da ga putevima nosi vjetar.
Kad se Sin Šešir svojim obodom spustio u ljudski svijet, naišao je na neobičan prizor. Cestom je protrčao Kostur obavijen Mesom, ali je Sin zaključio da to ne može biti Čovjek. Nije u ovom prizoru bilo srca, ni prostranstva uma.
Potom je iza ugla naišao na plutajuće, pumpajuće Srce, vođeno strujama ljubavi i mržnje, nerasvijetljeno umom. Sirovo i neprilično.
– Ni ovo – reče u sebi – ne može biti Čovjek.
Napokon je spazio pogrbljeni Um, košnicu riječi i predodžbi, spužvu bez vjerne suštine, bez tla pod nepostojećim nogama.
– Ni ovo nije Čovjek – reče u sebi i vrati se svojem domu razočaran.
Kad su Car i Kornjača čuli što je Sin u svijetu vidio, mudrac je šutio, a Car nadobudno zaključio: “Možda jednog dana ipak pronađemo Čovjeka, ili Čovjek nekim slučajem nabasa na nas.”
Petrove priče
eksplicitno pokazuju fatalan utjecaj čitanja basni u ranom djetinjstvu. Ako nezrelo, povodljivo dijete mora čitati nebulozne priče u kojima životinje iskazuju vrline i misli zrelog, odraslog čovjeka, ne možemo ga kriviti kad umjesto mudrih riječi roditelja ili liječnika odluči poslušati lajanje psa, mijaukanje mačke ili oštar cvilež ježa.
U Petrovom rukopisu vide se ipak natruhe zrelosti i obrazovanosti: odabir kornjače kao najmudrije životinje nije slučajan budući da su kornjače, unatoč sporosti i slabosti, poznate po dugovječnosti vrste, dužini i kvaliteti života. Ako glavni lik već mora biti životinja, najmanja je šteta ako pratimo dogodovštine zdrave i inteligentne kornjače.
Međutim, čitanjem i pisanjem basni dolazi do opasnosti da književno zatrovani um, razočaran ljudskim društvom, pokuša doći u kontakt sa životinjskim svijetom. Tu ga čekaju razne tropske bolesti, buhe, nametnici, bjesnoća, trakavica ili čak – smrt od napada. Ako se ljudima štošta može i zamjeriti, svakako se i divljoj kornjači, štakoru ili tigru mogu zamjeriti slaba higijena i manjak obzira prema ljudskom životu.
Rješenje Petrovog problema leži u gledanju edukativnih dokumentarnih filmova koje je snimio njemački autor i naturolog Werner Herzog. Kroz njegov realan prikaz ne tako pitoreskne prirode, Petr može shvatiti da u životinjskom carstvu vlada okrutan lavlji zakon jačega, a ne prosvijećeni apsolutizam mudre kornjače.