Umjesto stvaranja individualizirane “kulture davanja”, trebali bismo dovesti u pitanje kapitalističko institucionalno oduzimanje
Zamislite da nabasate na dijete koje se utapa u malom jezeru i da ste jedina osoba u blizini koja može pomoći. Dijete biste lako spasili ulaskom u jezero, iako biste time mogli uništiti svoju odjeću i obuću. Ali ako to ne učinite, dijete će umrijeti.
Nema se tu što razmišljati - trebate spasiti dijete. Bi li odgovor bio išta drukčiji da ima i drugih koji bi također mogli pomoći? Ne. Bi li se išta trebalo promijeniti ako očajno dijete nije neposredno pred vama? Ne.
Pravo je pitanje, dakle, jeste li išta manje dužni intervenirati ako se dijete ne utapa, nego, umjesto toga, u smrtnoj pogibelji zbog nedostatka hrane, vode ili liječničke skrbi, a jedini način na koji možete pomoći je doniranje novca dobrotvornoj oganizaciji?
Peter Singer misli da ne.
U članku Famine, Affluence, and Morality te knjizi The Life You Can Save iz 2009., taj zapaženi filozof tvrdi da ste jednako dužni filantropijom pomoći onima koji žive u krajnjem siromaštvu, kao što ste dužni pomoći i djetetu koje se utapa.
Moralna klackalica Moralno je načelo u obama slučajevima isto: trebamo umanjiti patnju drugih dokle god to ne iziskuje “žrtvovanje ičeg i približno toliko važnog.” U slučaju djeteta koje se utapa, vaša odjeća i obuća nisu ni približno toliko važni kao djetetov život, a u slučaju filantropije novčani ekvivalent te odjeće i obuće nije ni približno važan kao spašavanje života djeteta, ako za to imate financijske mogućnosti.
Taj je temeljni argument nadahnuo rastući društveni pokret koji se naziva učinkovitim altruizmom. Učinkoviti altruisti računaju gdje je najbolje utrošiti višak prihoda i ohrabruju relativno imućne da u skladu s time usmjeravaju svoj kapital. Među inicijativama koje najviše potiču su Against Malaria Foundation (koja distribuira insekticidima natopljene mreže za krevete), Schistosomiasis Control Initiative (koja radi na uspostavljanju školskih programa suzbijanja glista) i GiveDirectly (koja bezuvjetno daje novac krajnje siromašnima).
Preko sedamnaest tisuća ljudi tvrdi da daje jedan posto svojega godišnjeg prihoda takvim poduprtim inicijativama, a preko tisuće tvrdi da je dalo barem deset posto. Učinkoviti altruizam posebno je popularan u generaciji Y, što je neke navelo da ga pozdrave kao “novi društveni pokret naše generacije”.
Iako je ta ideja stara preko četrdeset godina, glavnina se rasta toga pokreta dogodila tijekom proteklih pola desetljeća, a samo su ove godine objavljene brojne knjige o toj temi - How to Be Great at Doing Good, Doing Good Better, Strangers Drowning i Singerova posljednja, The Most Good You Can Do - sve su, k tome obilato i pozitivno popraćene u medijima.
Nisu baš svi uvjereni. Kritičari tog pokreta tipično ukazuju na stvari kao što su nedemokratska narav filantropije, opasnost potkopavanja ključnih usluga javnoga sektora i dugoročnija potreba za ekonomskim razvojem nakon što se uberu lako dostupni plodovi filantropije.
Ljevičarski kritičari toga pokreta idu i dalje. Primjerice, Paul Gomberg analitički okvir što ga promovira Singer optužuje za “promicanje političkog kvijetizma… odmicanjem naše pozornosti od političkih, društvenih i ekonomskih pitanja prema apstraktnim filozofskim argumentima”.
Štoviše, Gomberg tvdi da su resursi potrebni za uspješno suzbijanje siromaštva filantropijom ili ostvarenje radikalne sistemske promjene toliko golemi da “čineći više jednoga činimo manje drugoga.” Dakle, to se dvoje mora protumačiti kao “suprotstavljene načine korištenja našega vremena, energije i drugih resursa.”
Umjerena sistemska promjena Singer i učinkoviti altruisti tvrde da “vole sistemsku promjenu,” ukazujući na svoju potporu istraživanju i zagovaranju (umjerene) političke reforma u pitanjima poput kaznenoga prava, imigracije i međunarodne trgovine. Temeljitija kritika kapitalizma, poput one koju Gomberg ima na umu, naravno, upečatljivo izostaje.
Singerov odgovor? “Ako postoji mala mogućnost ostvarivanja onakve revolucije kakvoj težite, trebate potražiti strategiju koja ima veće izglede stvarno pomoći nekim siromašnim ljudima.”
No, dok možemo spekulirati o izgledima socijalističke revolucije, problem s učinkovitim altruizmom zalazi dublje od neslaganja o najboljem načinu poboljšavanja života globalnih siromaha.
Temeljni je problem buržoaska moralna filozofija na kojoj počiva taj pokret. Učinkoviti altruisti izuzimaju se iz društvene dinamike koja je konstitutivna za kapitalizam i time se odriču odgovornosti za nju. Rezultat je istodobno pogrešna moralna i strukturna analiza koja teži ispraviti najveće svjetske probleme pod uvjetima kapitala.
Učinkoviti altruisti tretiraju dobrotvorne inicijative kao crne kutije - novac ulazi, dobre posljedice izlaze. Žudnja za ostvarivanjem ljekovitih rezultata postaje imperativom za davanje novca dobrotvornim inicijativima.
Jedini aspekt dobrotvornih inicijativa vrijedan analize je koliki odjek donatori mogu očekivati za svoj novac - cijenu spašenoga života ili kvalitativno poboljšanih godina života. U tom procesu, učinkoviti altruisti blistaju svojim važnim društvenim odnosima, zasjenjujući moralnost (i učinkovitost) davanja u dobrotvorne svrhe ili naređivanja drugima da to čine.
Prezentacija dobrotvornih inicijativa kao crnih kutija prikazuje samo odnos između potencijalnog filantropa i potencijalne žrtve zla koje je moguće spriječiti. Uistinu, čak taj dio analogije zavarava, predstavljajući se kao razmjena između osobe koja može spasiti i osobe koju treba spasiti.
U stvarnosti, potencijalni filantrop može samo platiti drugima da spase potencijalnu žrtvu. Doniranje novca postaje primarnim sredstvom pomoću kojeg filantrop može spasiti potrebitu osobu - bez novčanog transfera nitko neće biti spašen.
Ironija učinkovitog altruizma je u tome da nagovara pojedince da koriste svoj novac kako bi osigurali nužne potrepštine onima koji ih očajnički trebaju, ali ne govori ništa o sustavu koji određuje kako se te potrepštine proizvodi i distribuira.
Promotrimo li institucije koje stvaraju i raspoređuju resurse koje drugi očajnički trebaju, moramo upitati je li pogrešno uskratiti te resurse drugima zbog plaćanja i profita. To ne samo da izgleda moralno neprihvatljivo, nego i jest moralno neprihvatljivo upravo zbog istog onog razloga zbog kojeg učinkoviti altruisti tvrdi da nije pogrešno donirati novac dobrotvornim inicijativama: nemoralno je vrednovati malu svotu novca (ili ono što ona može kupiti) u odnosu na ljudski život ili minimalni životni standard.
Tako se učinkoviti altruizam predstavlja kao očita moralna istina, bez ikakvog spominjanja njegove izravne tenzije s kapitalističkom akumulacijom: kao muškarci i žene s novcem i moralnom sviješću, ne možemo staviti cijenu na život, ali kao muškarci i žene koji participiraju u sistemu kojim upravlja logika kapitala moramo.
Samo tržišno... Apsurdni je rezultat da učinkoviti altruizam nagovara pojedince da plate koju god cijenu tržište traži za osnovne potrepštine, i to na moralnim temeljima koji su stubokom protivni prepuštanju tih potrepština kapitalističkoj tržišnoj logici.
To je primarna disanalogija između spašavanja Singerova hipotetičkog utapajućeg stranca i davanja dobrotvornim inicijativma. U prvom slučaju cijena je samo naš privatni oportunizam, jer ćemo svjesno, skokom u vodu, smočiti svoju odjeću i obuću. U drugom slučaju, cijena je ona koju kapitalističke institucije traže kao uvjet za dobivanje onoga što je potrebno za spas.
Pogrešan analitički okvir na kojem se temelji taj pogled ide i onkraj koncepcije dobrotvornog djelovanja kao crne kutije; on proturječi buržoaskoj moralnoj filozofiji koja animira učinkoviti altruizam. On ne samo da se izuzima od kapitala, nego i preoblikuje svoje uvjete za poslovanje u ograničenjima koje je nametnula priroda.
Analogija s utopljenikom tako dobiva bitno drukčiji oblik: očajno dijete treba neku potrepštinu za održavanje života (hranu, čistu vodu, liječničku skrb itd.) koju kapital nedemokratski proizvodi ili posjeduje, te diktira uvjete pod kojima se distribuira. Preko onih koji ga personificiraju, kapital ne spašava utopljenika, i to na barem tri načina.
Prvo, kapital stvarno posjeduje ono što je potrebno strancu u nevolji. Dok većina pojedinaca općenito posjeduje potrepštine za sebe i svoje obitelji, institucije vezane logikom akumulacije kapitala kolektivno posjeduju praktički sve potrepštine koje pojedinci moraju kupiti kako bi preživjeli.
Teško će ikoga iznaditi da takav poredak rezultira neprihvatljivim posljedicama. Ovdje vidimo samo jednu među njima: kapital će dopustiti strancu da se utopi, osim ako ne bude adekvatno plaćen. Štogod mi činili, pozicija kapitala ostaje ista: utopljenikov život nije vrijedan cijene potrepštine za očuvanje života. Štoviše, sudjelovanje kapitala u spašavanju ovisno je o mogućnosti profitiranja od njega.
Za kapital, riječ je o tek još jednoj transakcija - a zašto ne bi bila? To je načelo implicitno u svakoj razmjeni za potrepštine za održavanja života, iako postaje eksplicitnim kad ih si netko ne može priuštiti.
Drugo, kapital stvara “strance koji se utapaju.” Nemogućnost tvrtki da profitiraju od onih s malom ili nikakvom kupovnom moći razlog je zbog koje toliko puno siromašnih ljudi treba altruiste da ih spase.
No njihova je kupovna moć i sama ponajviše određena potrebom kapitala za njihovim radom. Usprkos činjenici da ljudi koji žive u siromaštvu imaju kapaciteta doprinijeti društvu na važne načine, biznisu i neoliberalnim država često nije dovoljno profitabilno platiti im da to i čine.
Štoviše, kapitalistička komodifikacija potrepština izravno potkopava samodostatnost čitavih populacija, određivanjem kako će resursi biti raspodijeljeni.
Dok dobrotvorne inicijative i učinkoviti altruisti objavljuju koliko je silno globalnim siromasi potrebna, primjerice, hrana, kapital preuzima i kontrolira njihovu plodnu zemlju, koristeći je za uzgajanje kulturea koje može prodati za veći profit populacijama s dubljim džepovima. Poljoprivredne prakse koje donosi iscrpljuju već ionako ograničene vodne resurse - da ne govorimo o ekološkim katastrofama poput masovnog istrebljivanja i globalnih klimatskih promjena.
U međuvremenu, kapital iz “zemalja u razvoju” izvlači oko dva bilijuna dolara godišnje postupcima poput ilegalnog odljeva novca, izbjegavanja poreza, servisiranja dugova i trgovinskih politika u korist globalne kapitalističke klase.
Gubitak tih prihoda i resursa za zemlje u razvoju i njihovo stanovništo istodobno je dobitak za kapital. Mogućnost pojedinaca da rade osnovne stvar, poput prehranjivanja, postaje uvjetovana njihovom mogućnošću da nadmaše druge na globalnom tržištu, na kojem pobjednik određuje kako će biti korišteni njihovi lokalni resursi.
Izgubljeni prihodi vladâ, kao i programi strukturnih prilagodbi koji te uvjete ubrzavaju, potom se koristi kao opravdanje za rezove u esencijalnim servisima kao što su programi suzbijanja malarije - posebno omiljeni filantropima iz učinkovitih altruista - što očekivano rezultira u desecima tisuća smrti.
Takva dinamika, koja proizlazi iz insistiranja kapitala na komodifikaciji potrepština, pretvara milijarde ljudi u utopljenike i stvara potrebu za sve većim brojem dobrotvornih organizacija.
Naposljetku, sve što je gore spomenuto zainteresiranom ne-kapitalistu ograničava mogućnost intervencije. Osim dovođenja vladavine kapitala u pitanje, ne-kapitalistu je jedina stvarno dostupna mogućnost doniranje u dobrotvorne svrhe - i time poticanje bogaćenja na osnovnim potrepštinama - ili ignoriranje potrebitih.
To da je poticanje akumulacije kapitala većini postalo jedinim stvarno dostupnim načinom suosjećajnog djelovanja prema drugima jednostavno je perverzno. Čad i da su dobrotvorne inicijative iznimno učinkovite - a nisu - izbor između umjerene svote novca i drugog ljudskog života zapravo i nije izbor. Ali s njim se suočavamo, jer su kapitalisti već izvršili svoj izbor i oblikovali svijet prema njemu.
Učinkoviti altruisti poput Singera počinju i završavaju svoje analize time kako se suočiti s moralnim dvojbama nizvodno od te dinamike. To je ono što čini učinkoviti altruizam posebno opasnim.
Svojim okljaštrenim socijalnim vokabularom i miopijskom usredotočenošću na a posteriori moralne dvojbe, on samo produbljuje duboko pogrešan pogled na naše najveće probleme, prebacujući ono što bi trebala biti optužnica protiv kapitala na svakoga s iole potrošnim prihodom.
Problem, čini se, nije u tome što kapitalistička institucionalizacija nemoralnih maksima dovodi do milijardi siromašnih i stotina milijuna kojima egzistencijalno nedostaje hrane, vode, zaklona i temeljne medicinske skrbi.
Umjesto toga, problem postaje to što relativno dobrostojeći pojedinci nisu od kapitalističke klase kupili te potrepštine za stotine milijuna kojima su potrebne; to što su relativno imućni “živjeli na visokoj nozi i puštali druge da umiru” ili zbog toga što nisu znali što njihov novac može kupiti ili iz slabosti volje pri suočavanju s konzumerističkim društvom.
Rješenje je, dakle, podići razinu svijesti o tome što novac može kupiti stvoriti “kulturu davanja.” Ali to želju za suočavanje s tim pitanjima vodi u pogrešnom smjeru, prema nečemu što je tek malo više od puke kritike osobnih potrošačkih navika.
Kraljevski cinizam To da je ta kritika konzumerističke potrošnje teorijski kompatibilna s posljedičnom kritikom kapitala nema nikakve praktične vrijednosti. Ciljno tržište učinkovitog altruizma, to jest relativno dobrostojeći, u pravilu neće prijeći od jednoga na drugo bez svađe. Time bi trebale biti informirane naše odluke koje ćemo lijekove propisati i kako ćemo ih propisati.
Dati biznisu pravo prolaza dovodi do apsurdnih i žaljenja vrijednih rezultata. Primjerice, Singerova posljednja knjiga potiče dobronamjerne, bistre mlade ljude da izaberu karijeru na temelju toga što mogu ostvariti filantropijom i lobiranjem.
Ti su izbori, u praksi: a) “Pridruži se Wall Streetu i spasi svijet”, odnosno težnja lukrativnoj karijeri s namjerom “zarađivanja zbog davanja”; b) stvoriti ili raditi za visoko učinkovito filantropske organizacije - uključujući i učinkovito altruističke incijative; ili c) raditi u uskom rasponu istraživačkih, političkih ili zagovaračkih posloba bliskih kapitalu.
U međuvremenu, kapitalistička je klasa preobražena u našeg najmoćnijeg mogućeg spasitelja, a moralni filozofi koji stoje iza svega toga postaju računovođe i promotori dobrotvornih inicijativa koje pretendiraju “djelovati sada za kraj svjetskog siromaštva” i iznalaze načine kako “učiniti najbolje što možete.”
Takvo se podmuklo stanje stvari može izbjeći ako smo dosljedno primijenimo nekontroverzno moralno načelo u temelju učinkovitog altruizma: trebamo pomoći drugima kad to možemo učiniti ne žrtvujući ništa što bi bilo i približno toliko važno.
Zagovarajući svoja rješenja, učinkoviti altruisti često navode utjecajne filozofe i vjerske autoritete koji izlažu to načelo. Jedan među njima je Mencije, najistaknutiji tumač konfucijanske tradicije, koji se navodno suočio s kraljem Huijem od Linga i rekao: “Ljudi umiru od gladi na cestama, a ti ne otvaraš svoje žitnice za njih. Kad ljudi umiru, ti kažeš da to nije zbog tebe, nego zbog godine. Kako je to drukčije od toga da probodeš čovjeka, a onda kažeš da nisi kriv ti, nego oružje?”
Implicitno načelo u tom ulomku uglavnom se ne odnosi na one s malim viškom prihoda - ako se i uopće odnosi na njih. Više se odnosi na članove kapitalističke klase koji, poput kralja, kontroliraju ono što je drugima potrebno za život i minimalan životni standard. Kad ljudi umiru zbog nedostatka hrane, čiste vode i medicinske skrbi, članovi kapitalističke klase kažu da to nije zbog njih, nego zbog tržišta.
Umjesto da pitamo kako pojedinačni potrošači mogu osigurati temeljne potrebe milijuna ljudi, trebamo dovesti u pitanje ekonomski sustav koji glad i siromaštvo zaustavlja samo ako je to profitabilno. Umjesto da stvaramo samo individualiziranu “kulturu davanja”, trebali bismo dovesti u pitanje kapitalističko institucionalizirano oduzimanje.
Ne moramo prihvatiti uvjete koje postavlja kapital kad govorimo o njegovim problemima ili navodnim moralnim imperativima koji ih uvjetuju. Te uvjete možemo u potpunosti preokrenuti.
Članak je izvorno objavljen 25. kolovoza 2015. na portalu www.jacobinmag.com
S engleskoga preveo Trpimir Matasović
Oprema teksta je redakcijska