Saša nije bio samo dirigent, nego i osoba koja svoju ljubav prema dobroj glazbi i glazbovanju nije u praksi svodila na vlastitu dirigentsku samopromociju
Po naravi što zanimanja, a što (nešto kasnije) i posla, naslušao sam se u životu već podosta diplomskih koncerata. Bilo ih je, naravno, i boljih i lošijih, ali vjerojatno mi se nijedan nije urezao u pamćenje kao prvi među njima koji sam uopće čuo – onaj dirigenta Saše Britvića. Bio sam tada tek pučkoškolac koji je, doduše, volio glazbu, ali, naravno, nisam mogao znati (iako sam slutio) da će mi glazba jednog dana biti profesija, a pogotovo ne da će se moj profesionalni put redovito susretati s Britvićevim. U tom trenutku bilo mi je dovoljno uživati u prštavoj interpretaciji predigre Wagnerovim Majstorima pjevačima, minucioznosti pripreme skladbe Beat On Britvićeva vršnjaka Srđana Dedića, a poglavito u srčanosti kojom su u Cherubinijevu Rekvijemu na dirigenta reagirali tada megapopularni Goranovci, koje je upravo nekako u to vrijeme Britvić preuzeo od i njima i publici omiljenog Vladimira Kranjčevića.
Ideja cjeline i oko za detalj Nedugo nakon toga (sad već kao srednjoškolac), Sašu sam i osobno upoznao, na audiciji za iste te Goranovce. Ta je audicija u dvorani tadašnjeg Doma samoupravljača (današnjeg Europskog doma) bila dobra najava onoga što me čekalo i na brojnim audicijama za koncerte tijekom naredne tri godine koliko sam ih proveo u tom Zboru – Saša je uvijek pokušavo izvući maksimum, ali je znao prihvatiti realno moguće dosege amaterskih pjevača. Neću sada, post mortem, tvrditi da sam sa Sašom ikad bio posebno privatno blizak. Ali u profesionalnom smislu, riječ je o jednom od onih ljudi koji su definitivno ostavili traga u mom životu – tih prvih godina, nije bila samo riječ o upoznavanju niza remek-djela zborske glazbe (prema kojoj sam već tada imao posebne afinitete); Saša je bitno utjecao i na moj način promišljanja glazbe, svojim pristupom koji je jednaku važnost pridavao ideji cjeline glazbenoga djela, ali i onim naizgled sitnim, često gotovo nevidljivim detaljima koji su differentia specifica koja iznimnu kompoziciju razlikuje od prosječne. U stankama pokusa često bismo se okupili oko Saše, uvijek iznova testirajući granice njegove legendarne vještine čitanja partitura s lista. Granice, međutim, nismo otkrili: jednom sam mu prilikom tako na pult stavio partituru Mahlerove Osme, misleći da to neće moći odsvirati – prevario sam se.
S onima koje je glazba zanimala i izvan okvira zborskih pokusa i koncerata Saša je rado dijelio svoje bogato znanje, upozoravajući nas i na koncertima na sitne, ali bitne pojedinosti djela koja smo zajedno slušali i/ili specifičnosti interpretacija pojedinih glazbenika – sjećam se, primjerice, kako me prilikom jedne matineje Seviljskoga brijača u zagrebačkom HNK-u upozorio na bizarnu tehničku maniru jednog dirigenta koji je dirigirao dvodobnu mjeru u polagano tempu na pododjele (umjesto, kako je uobičajenije, na četiri). Općenito, Saša je rado dijelio svoje znanje, pa su tako (s pravom) bila omiljena njegova neformalna predavanja u prostorijama Studentskog društva Ivan Goran Kovačić na zagrebačkoj Opatovini – a teme su se kretale u širokom rasponu od Mozartova Don Giovannija do astrologije.
Odmaci od “norme” Nešto kasnije, profesionalni mi se put počeo susretati sa Sašinim iz posve suprotne perspektive – prve kritike počeo sam objavljivati već na drugoj godini studija, u kratkovjekom studentskom časopisu Novi Musicus, u kojem sam svoje pero brusio i na Sašinim koncertima. Okomio sam se tako na njegovu izvedbu Bachova Božićnog oratorija, s argumentima koje bih potpisao i danas, ali ne shvaćajući koliki je ogroman i važan trud uložen u tu, jednu od prvih uopće u Zagrebu, izvedbu velikog oratorijskog djela iz perspektive koja je nastojala uzeti u obzir načela povijesne obaviještenosti. Premda su se već nekoliko godina kasnije okolnosti počele mijenjati, u tom je trenutku to bio pothvat ravan borbi s vjetrenjačama – o povijesnoj obaviještenosti u Zagrebu se znalo malo ili ništa; u Lisinskom i na Varaždinskim baroknim večerima Händelove se i Bachove oratorije izvodilo s modernim instrumentima i predimenzioniram izvodilačkim sastavima, a manje-više svaki pokušaj odmaka od te “norme” dočekivan je s podsmijehom i/ili prezirom.
Bilo je u međuvremenu još puno Sašinih nastupa – bilo je tu i uspona i padova; one slabije može se bez grizodušja zaboraviti; no, bilo je i onih koje vrijedi zapamtiti. Moj izbor pritom je neumitno subjektivan, ali vjerojatno bi se većina mojih kolega složila da je Sašina interpretacija Bartókova Dvorca Modrobradog bila na svjetskoj razini (a preuzeo je dirigiranje premijerom na Muzičkom biennalu u posljednji trenutak, uskočivši umjesto starijeg i slavnijeg kolege); da je izvedba Berliozova Rekvijema bila pothvat vrijedan divljenja i onkraj činjenice da se uopće uspjelo okupiti izvodilački sastav potreban za to djelo; naposljetku, njegov udio u produkciji Molièreova (i Lullyjeva) Građanina plemića bitno je pridonio uspjehu ove u cjelini sjajne predstave, u kojoj je glazba jednako važna kao i drama.
Ljubav prema glazbi i glazbovanju Već je iz ovih triju reprezentativnih naslova moguće nazrijeti širinu interesa i cjelokupne Sašine umjetničke osobnosti. Oni, k tome, odražavaju i tri žarišta njegova zanimanja – barok, opera i glazba dvadesetog (i dvadesetprvog) stoljeća. A tu je negdje uvijek bio i Saši možda i najdraži skladatelj – Mozart.
Saša, međutim, nije bio samo dirigent, nego i osoba koja svoju ljubav prema dobroj glazbi i glazbovanju nije u praksi svodila na vlastitu dirigentsku samopromociju. U tom smislu treba promatrati njegovu ulogu u osnivanju ne samo Hrvatskog baroknog ansambla (čiji je predsjednik bio sve do smrti), nego, prije toga, i Hrvatskog komornog orkestra i Cantus ansambla. Ta ljubav prema glazbi vjerojatno je bila i presudna pri njegovoj odluci da stane na čelo Koncertne direkcije Zagreb. To se razdoblje njegova djelovanja i previše povlačilo po medijima zbog određenih poslovno nes(p)retnih poteza – no, mimo toga, ljubitelji glazbe mogu biti samo zahvalni na svim koncertima koji su održani u doba njegova ravnatelja, s posebnim, ali nipošto ne i isključivim naglaskom na prvim izdanjima u međuvremenu nažalost ugašenog Zagrebačkog baroknog festivala. Posebno smo mi koji smo dijelili Sašinu strast prema baroku mogli biti oduševljenim činjenicom da smo upravo njegovom zaslugom uživo u Zagrebu mogli čuti niz svojih glazbenih idola, dotad nam poznatih samo posredno, preko diskografskih izdanja.
Promišljanje glazbe U to vrijeme moja je suradnja sa Sašom dobila i treći aspekt – kao ravnatelj Koncertne direkcije angažirao me za pisanje eseja za programske knjižice, što se kasnije (sve do danas) nastavilo i istovjetnom suradnjom s Hrvatskim baroknim ansamblom. Bila mi je to dodatna prilika za dodatno dubinsko proučavanje najrazličitijih glazbenih djela, pri čemu je Saša bio naručitelj kakvog se samo poželjeti moglo – ne samo zbog njegovog beskrajnog strpljenja s mojim opetovanim probijanjem dedlajna, nego i, još više, zbog činjenice da je moje tekstove pozorno čitao, te pritom i hvalio ono što mu se svidjelo (i u tome s okom za zanimljiv detalj), ali i polemizirao sa stavovima u kojima smo se razmimoilazili, no uvijek s poštovanjem integriteta autorskoga teksta. Jer, Saša nije volio samo glazbu, nego i promišljanje glazbe, o čemu rado svjedoči i nekoliko generacija njegovih studenata s Muzičke akademije.
I mogao bih još nadugo i naširoko pisati i o drugim svojim profesionalnim susretima sa Sašom – od mog angažmana u zborskim projektima prvih sezona Hrvatskoga baroknog ansambla, preko praćenja prvih izdanja Korčulanskog baroknog ansambla, sve do posljednjega – prštave i duhovite izvedbe Charpentierove glazbe za Molièreova Umišljenog bolesnika, uklopljene u sjajnu produkciju anonimnoga kajkavskog Hipohondrijakuša u varaždinskom HNK-u. No, svi bi se ti susreti mogli svesti na jednu temeljnu misao – bez obzira na to što mu nikad nisam bio student (i bez obzira što su nam se neki stavovi znali i u bitnome razmimoilaziti), Saša Britvić kroz proteklih je dvadesetsedam godina bio jedan od onih Učitelja (s velikim početnim slovom) od kojih sam dobio neprocjenjiva i znanja i iskustva. I na tome mu hvala