Problematična je pretpostavka da Bečani, samim time što su Bečani, najbolje poznaju bečku glazbu; kao što je problematično i oduševljenje publike, više izazvano geografskom provenijencijom glazbenika, a manje njihovim glazbovanjem
Ako bi se htjelo napisati uistinu temeljit pregled kulture devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, čitavo bi se (barem) jedno poglavlje moglo ispisati o opsesiji utvarama, posebice (ne i isključivo!) u književnosti i filmu. Naravno, ta je opsesija rezultirala gomilom djela upitne (ili nepostojeće) umjetničke vrijednosti, ali i nezanemarivim brojem onih koja se, čak i uz posve razumljivu suzdržanost prema sâmome žanru, jednostavno ne mogu zaobići. Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa tako je već više od stoljeća nepresušno vrelo nadahnuća za lomljenje književnoteorijskih kopalja. Posljedično, premda nešto kraće, muzikolozi iščitavaju uvijek nova značenja iz komorne opere koju je prema tom predlošku 1954. skladao Benjamin Britten.
Lekcija "velikom" kazalištu Riječ je o naslovu koji je mogao biti pogodan i za postavljanje u zagrebačkom HNK-u tijekom lanjske godine, u kojoj se obilježavalo stogodišnjicu Brittenova rođenja. No, središnja nacionalna kazališna kuća tu obljetnice nije obilježila – umjesto toga učinio je to najprije splitski HNK (Silovanjem Lukrecije, još 2012.), a potom, koprodukcijski, šibenski HNK i riječki HNK Ivana pl. Zajca, upravo Okretajem zavrtnja. Predstava je 23. lipnja ove godine gostovala i u Zagrebu, pa je tako i zagrebačka publika mogla barem djelomično i sa zakašnjenjem biti upoznata s barem jednim naslovom jednog od neupitno najvećih opernih majstora prošloga stoljeća – kojeg na zagrebačkoj opernoj pozornici nije bilo još od 1997.!
A združene su šibensko-riječke snage bome održale dobru lekciju "velikom" kazalištu na Maršalovom trgu. Ovoj bi predstavi uistinu teško bilo naći slabu glazbenu točku – dobro pripremljen instrumentalni ansambl glazbovao je pod sigurnom rukom Nade Matošević Orešković, a među odreda vrsnim solistima posebno su se istaknuli sjajan dječački sopran Svena Jagarineca (Miles) i sopranistica Anamarija Knego Vidović (Gospođica Jessel). Svemu tome treba pridodati i odličnu, ovaj put ugodno iznenađujuće "pročišćenu" režiju Ozrena Prohića, koji je (odlično pogodivši bît i predloška i operne adaptacije!) niz scenskih i dramaturških zbivanja ostavio "otvorenima", zagonetnima, višeznačnima i "nedorečenima", umjesto nametanja vlastitih "odgovora" na pitanja koja su i James i Britten namjerno ostavili neodgovorenima. Ukratko, šibensko-riječki Okretaj zavrtnja bio je u svim segmentima iznimno kvalitetno realizirana operna produkcija, kakva na daskama zagrebačkoga HNK, nažalost, nije baš česta pojava.
Hinjeno bratstvo i jedinstvo Ova produkcija, stoga, ponovno otvara pitanja odnosa između "centra" i "periferije"; ili, ako baš hoćemo, "prijestolnice" i "provincije". Pitanje je koje je, u širim razmjerima, ponovno postalo aktualnim u godini obilježavanja početka Prvog svjetskog rata. U tom smislu, znakovit je bio koncert što ga je Bečka filharmonija održala u sarajevskoj Vijećnici 28. lipnja, na sâmu stogodišnjicu Sarajevskoga atentata. Načelno, mogla je to biti lijepa "pomirbena" simbolička gesta. No, iza svih tih velikih priča o sveeuropskom "bratstvu i jedinstvu" krije se, barem simbolički, pritajeni povijesni revizionizam, pa čak i neoimperijalizam. Jer, kako drukčije protumačiti činjenicu da je Bečka filharmonija u glazbenom smislu jedini "ustupak" domaćinu učinila izvedbom bosanskohercegovačke himne. Sve drugo bila su djela u Beču djelatnih skladatelja (uz iznimku Ravela, ali i on je bio zastupljen parafrazom bečkoga valcera, koreografskom poemom La Valse).
Posebno se neumjesno – barem na simboličkoj razini – doimala izvedba drugoga stavka Haydnova Carskog kvarteta, niz varijacija na temu Gott erhalte Franz den Keiser, danas poznatiju kao Deutschland, Deutschland über alles. Možemo li zamisliti situaciju u kojoj bi, recimo, Berlinska filharmonija upravo taj stavak (još i svjesno izdvojen iz čitave cikličke cjeline!) izvodila na nekom "pomirbenom" koncertu u, primjerice, Varšavi? Ili Jeruzalemu? Teško. Njemačka je svoje suočavanje s vlastitom prošlošću temeljito odradila. Austrija, čini se nije. Usput budi rečeno, za one koji ne znaju (ili ne žele znati), Prvi svjetski rat nije počeo Sarajevskim atentatom, nego austrijskom objavom rata Srbiji mjesec dana kasnije.
Provincijalno udivljenje Neki će možda reći da je sve to nebitno, da je glazba "univerzalan jezik" i da, ako netko zna svirati bečku glazbu, onda to znaju Bečani. No, upravo takav stav, zapravo, samo potvrđuje provincijalizam "provincije" koja pristaje na novovjeki imperijalizam "centra". "Provinciju", naime, provincijom ne čini sâmo "središte", nego njen odnos prema tom središtu.
I ne trebamo pritom upirati pogled prema Sarajevu – dovoljno je baciti pogled na koncert otvorenja ovogodišnjih Zagrebačkih ljetnih večeri, održan 27. lipnja. Bečka filharmonija već je bila u Sarajevo, ali je u pohod na Zagreb krenuo Bečki komorni orkestar, predvođen uglednim pijanistom i (ne baš toliko uglednim) dirigentom Stefanom Vladarom. Program je i ovdje bio austrijski, što u ovom kontekstu i nije bilo problematično. Problematična je, međutim, gore navedene pretpostavka da Bečani, samim time što su Bečani, najbolje poznaju bečku glazbu; kao što je problematično i posljedično oduševljenje velikog dijela publike, i opet, čini se, više izazvano geografskom provenijencijom glazbenika, a manje njihovim glazbovanjem.
Budimo otvoreni: Bečki komorni orkestar posve je prosječan ansambl (s tendencijom prema osrednjosti), ni u čemu bitno bolji od, recimo, Zagrebačkih solista. Štoviše, potonji bi si ansambl vjerojatno dao više truda oko tako delikatne partiture kao što su Webernovih Pet stavaka, op. 5. A Mozart? Je li to bio Mozart kakvog se u Zagrebu ne bi moglo čuti? Pa i nije. Stefan Vladar, doduše, jest vrlo dobar pijanist, koji je solističku dionicu Mozartova Dvadesetog glasovirskog koncerta u g-molu interpretirao zanimljivo, očito barem donekle upućen u načela povijesno obavještene interpretacije.
Nažalost, Vladarove dirigentske kompetencije bitno su manje od pijanističkih, pa od stilske interpretacije ni u navedenom Mozartovom djelu ni u Tridesetosmoj simfoniji istoga skladatelja nije bilo gotovo ničega. Puhači su još bili koliko-toliko pristojni, no zato su gudači neugasivim tremorom svojih ljevica proizvodili goleme količine vibrata, kojih se ne bi posramili ni najzloglasniji predstavnici romantičarskoga pristupa ranoj glazbi, kakav je prestao biti relevantan pred sada već gotovo pola stoljeća.
Beč je izvan Austrije Bečku se glazbu (i ne samo Mozartovu) može svirati i drukčije, i kvalitetnije, a i zanimljivije. Potvrdili su to, primjerice, članovi Camerate Cantilly, novoga samoborskoga komornog puhačkog ansambla, koji je, pod vodstvom vrsnoga klarinetista Mihaela Paara, svoj nastupni koncert održao 22. lipnja u Franjevačkoj crkvi u Samoboru. Interpretacije djela ne samo Mozarta, nego i Myslivečeka i Krommera pritom su zazvučale daleko autentičnije i "obavještenije" od onih koje su ponudili bečki glazbenici.
A kako se kvalitetno može svirati glazbu bečkoga klasicizma (i, ako ćemo robovati periodizacijskim razgraničenjima, ranoga romantizma) zagrebačka je publika mogla čuti i na Zagrebačkim ljetnim večerima – ali ne na prvom koncertu, nego na drugom, održanom 30. lipnja. Predstavio se tada njemački Gudački kvartet Artemis, ansambl čija geografska provenijencija nije nešto čime će njegovi članovi tražiti legitimet, jer, za razliku od Bečkog komornog orkestra, legitimitet zaslužuju vlastitim glazbovanjem. I ne treba trošiti previše riječi na to vrhunsko glazbovanje, jer ga se riječima može tek naznačiti, ali ga se u potpunosti može iskusiti samo slušanjem. Recimo stoga da bi i Schubert i Beethoven mogli biti ponosni na takve interprete svoje glazbe – kao što i zagrebačka publika može biti sretna što je takav ansambl čula u svom gradu.