Vesselova glazba razlomljene je strukture te iako ugodna ne dopušta sasvim lagodno prepuštanje u maniri istrošene “sexy house” tupa-tupa matrice
Mladi bristolski elektro-glazbenik Sebastian Gainsborough, poznatiji kao Vessel, na treću je večer 16. festivala Žedno uho 22. svibnja dobrano prodrmao Močvaru
Kada god pođem na nastup nekog glazbenika elektronskog žanra, uvijek se osjećam pomalo kao laik. Moja pubertetska pozadina rockerska je, odnosno punkerska. Kulturu sampleova u potpunosti sam prihvatio tek kad sam otkrio fantastični “old-school” hip-hop koji mi je razbio sve predrasude o glazbi bez (odsviranih) gitara, a s elektronikom se nisam sasvim saživio sve dok 2011. nisam pohodio Exit i svjedočio brutalnom setu doajena Alexandera Robotnicka na predivnoj malenoj pozornici Elektrana. Neposredno nakon toga počeo sam ozbiljnije slušati industrial i elektronsku glazbu proizašlu iz njega, i to je bilo to – napokon sam prihvatio da je elektronika glazba kao i svaka druga te da je, štoviše, u zadnjih 25 i više godina bila inovativnija od mnogih drugih žanrova. Ipak, i dan-danas još uvijek posjećujem elektronska događanja ne znajući pravo što me čeka, jer tu, kao, nisam sto posto “doma”.
Nakon što me nova zvijezda i rado viđen zagrebački gost Ben Frost nedavno oduševio u Močvari, osjećao sam se dovoljno sigurnim da se zaletim na još jednu elektronsku noć u organizaciji vječno agilne ekipe iz Žednog uha – treću večer 16. Žedno uho festivala 22. svibnja, kada je također u Močvari nastupio mlađahni bristolski glazbenik Sebastian Gainsborough, poznatiji kao Vessel. Podršku mu je pružala grupa bečkog kolege Bernharda Fleischmanna, na koju sam gotovo u potpunosti zakasnio zbog vlastite gluposti i nesretnog niza okolnosti. Kako i zašto? Pa, pomislio sam kako je jako dobra ideja tog kišnog i olujnog petka ići pješice od Zapruđa do Močvare jer to je, je li, blizu, a kako imam dobru jaknu nije mi trebao ni kišobran. U Močvaru sam stigao nakon gotovo sat vremena potpuno mokar i zaliven, te čuo samo posljednje dvije stvari bečke ekipe, koje su zvučale tako plesno, razorno i moćno da sam se mogao do kraja večeri samo posipati pepelom. Frend me pokušavao utješiti ocijenivši da su zvučali kao rani Primal Scream, ne znajući da mi tako samo dodaje sol na ranu, jer katkad ništa više ne volim od malo Screamadelice petkom navečer, a da ironija bude veća, upravo sam taj album slušao spremajući se za izlazak. Idući put ću pozvati taksi, što su i učinili apsolutno svi osim mene.
Elem, Vessel. Ne bih znao reći kako se točno zove njegovo stilsko područje, ali da nas je rasplesao, jest. Njegova skakutava elektronika nikoga ni na trenutke nije ostavila ravnodušnim (upravo ste pročitali prigodnu rečenicu tipičnu za sredovječnu hrvatsku glazbenu kritiku). Momak je u Zagreb stigao na valovima uspjeha debi albuma Order of Noise, objavljenog pri diskografskoj kući Triangle, a prije toga je izbacio hrpetinu traka na različitim mjestima, kujući zanat kojim, čini se, danas i više nego dobro vlada. Izvrsnom dojmu pridonijele su i blago psihodelične, ali odmjerene projekcije i vizualizacije, koje su nekako baš pasale onome što Vessel radi. Lik nije bjesomučan kao Ben Frost, nema tu toliko tvrde i kakofonične buke, niti izgleda kao skandinavski Tai chi guru; to je naprosto plesna glazba, vrlo dinamična, vrlo fleksibilna, idealna za mrdanje bokovima koje svako malo prestane jer nas glazbenik iznenadi nekim ludim prijelazom ili temom, da bi ubrzo ponovno počelo. Vesselova glazba razlomljene je strukture te, iako ugodna, ne dopušta sasvim lagodno prepuštanje u maniri istrošene “sexy house” tupa-tupa matrice. Jedina je zamjerka što je nastup bio prilično brzo gotov – nije trajao ni punih sat vremena, ali opet, uvijek kažem da je bolje ako je kratko i ubojito nego dugo i razvučeno.
Nakon Vessela do kasno u noć puštale su se naše najbolje lokalne uzdanice, pouzdani DJ-i sveprisutne cfsn ekipice, no njihove smo setove propustili, jer smo penzionerski odlučili da noć želimo zaključiti na kauču u nečijem toplom domu. Nemilosrdna kišurina ipak je uzela svoj danak