#440 na kioscima

191%2018


2.11.2006.

Nataša Govedić  

Visoki prag dostojanstva

Premda se često podrazumijeva da je dostojanstvo ustavno pravo zajamčeno svakome stvorenju samom činjenicom rođenja, iskustvo nas uči da i svakodnevicu i pozornicu u daleko većoj mjeri obilježava višestruki gubitak dostojanstva, negoli njegova “automatska” dostupnost

Glumicama, toliko često redateljski

ušutkavanima, umjesto s povjerenjem

poticanima na slobodu vlastita glasa.

Povod je ovome tekstu iznimna glumačka izvedba Alme Price kao Klitemnestre, junakinje Eshilove Orestije, ugošćene tijekom listopada u zagrebačkom HNK-u nakon ovoljetne premijere u Dubrovniku (predstava u režiji Ozrena Prohića nastala je kao koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i HNK). U nastavku me zanima sposobnost Alme Price da osobitim unutarnjim fokusom isijava emocionalnu i intelektualnu kvalitetu koju veoma rijetko, ako ikada, imamo prilike vidjeti na kazališnim pozornicama, a i izvan njih: tragičko dostojanstvo. Premda se često podrazumijeva da je dostojanstvo ustavno pravo zajamčeno svakome stvorenju samom činjenicom rođenja, iskustvo nas uči da i svakodnevicu i pozornicu u daleko većoj mjeri obilježava višestruki gubitak dostojanstva, negoli njegova “automatska” dostupnost.

Izgladnjelo iščekivanje poštovanja

Klinički psihijatar James Gilligan, čiji je profesionalni interes prvenstveno vezan za izučavanje najtežih zločina, tijekom devedesetih je godina sa sigurnošću ustvrdio kako je nasilje neposredno povezano s iskustvom posramljenosti i gubitka dostojanstva počinitelja zločina. U vlastitim studijama te brojnim objavljenim knjigama James Gilligan ističe kako kriminalce u daleko manjoj mjeri pokreće žudnja za novcem ili materijalnom koristi, a u dalekoj većoj mjeri potreba postizanja minimalne “kontrole nad situacijom”, odnosno priželjkivanje elementarnog dostojanstva. Pred uperenim pištoljem, zapisuje Gilligan, ljudi obično pokazuju poštovanje. Nevolja je, dakako, u tome što je riječ o nasilno iznuđenom ili silom nametnutom, a ne poklonjenom poštovanju, no emocionalno izgladnjelima katkad nije važno je li hrana koju vape ukradena ili dragovoljno ponuđena. Cijeli niz zločina povezan je s dugogodišnjim iskustvima manjka elementarnog dostojanstva, odnosno sa situacijama poniženosti, zanemarenosti, obespravljenosti, posramljenosti. Čini se da je sličan stav dijelio je i Eshil, napisavši prije dvadeset i pet stoljeća Orestiju kao kroniku o ponavljanju zločina čiji se trag nikako ne uspijeva sprati s ruku svjedoka, žrtvi i počinitelja: majka koja je stajala pred uperenim oružjem kompletne grčke vojske i promatrala žrtvovanje vlastite kćeri, a zatim je deset godina slušala o surovim vojnim brijačinama svoga muža (zanosno kvalitetan hrvatski prijevod Nevena Jovanovića jezično premošćuje epohe upravo simetričnim uvažavanjem poetskih slika Eshilove arhaične idiomatike i kolokvijalizama našeg vremena), ne može nego vapiti “preuzimanje pravde” u vlastite ruke, što dakako znači nove zločine, kao neuspjele pokušaje povratka dostojanstva. Zanimljivo je da u Prohićevoj inscenaciji, kao uostalom u sva tri teksta koja čine filološku građu Orestije (nabrojimo ih: Agamemnon, Hoefore, Eumenide), u središtu pozornosti nije Orestova dvojba oko nastavljanja ili raskidanja prisile osvete (ionako okončana podvrgavanjem Apolonovim instrukcijama “ljekovitog” ubijanja majke), nego lik Klitemnestre.

Znanje o sebi

Alma Prica igra Klitemnestru iz pozicije teško stečenog, ali zato neotklonjivog dostojanstva, dakle od prve scene kada objavljuje vijesti o padu Troje do njezina završnog “sablasnog” pojavljivanja na sceni nakon smrti, Prica je mirna, uspravna, zlokobna, pribrana i nesmiljena poput zatvorenice koja zna da jedini put izlaska iz desetogodišnjeg robijanja divljačkom bijesu na ratnog heroja predstavlja njegova smrt, koju je isplanirala točno onoliko postupno i detaljno koliko je Agamemnon lakonski pristao na žrtvovanje zajedničke im kćeri Ifigenije. Možda se stoga čini da je svaki pokret, dah i pogled Alme Price precizno koreografiran, toliko odmjeren da svakom gestom i intonacijom prikiva našu pozornost za diferenciranje njezine deklarativne, ceremonijalne srdačnosti te stalnog podizanja vidljive razine razornog, dugo gomilanog gnjeva. Agamemnon Milana Pleštine također je dobro glumački postavljen: kao umoran čovjek bez savjesti, čiji hladni i sebični, katkad i hotimice podrugljivi postupci po povratku iz rata (s Kasandrom o vratu) još dublje ogorčuju Klitemnestru. Kako u takvoj situaciji zadržati dostojanstvo? Govoreći o ratu, Klitemnestra komentira da “nema suživota” s poraženima, no iz njezine perspektive, nema ga ni s pobjednicima. Je li riječ o beskompromisnosti, koju s obzirom na grčke junakinje kritizira suvremena filozofkinja Martha Nussbaum? Teško, jer način kojim Pricina Klitemnestra smiruje otvoreno, a zatim i potmulo nezadovoljstvo kora ukazuje na veliku sposobnost dogovaranja, odnosno udaljava je od tobože programatske nefleksibilnosti. Ili je dostojanstvo jedna od posljedica spremnosti na vlastitu smrt, kako to vole tumačiti antički filozofi? Možda, ali zašto onda ova Klitemnestra ne gubi ni živce ni tamni autoritet onda kada je sigurna da će preživjeti? Vjerojatno je ipak stvar u nečemu što nadilazi puku samokontrolu. Pretpostavimo da je riječ o samopoštovanju – i to sačuvanom na pragu doma koji proročica Kasandra naziva “vratima Hada”.

Sama svoj sudac

Koje su karakteristike tragičkog samopoštovanja? Ponajprije, svijest o uzaludnosti jadikovanja, o neumitnosti sukoba te, konačno, o dubokom internaliziranju gubitka: Ifigenija u Orestiji ima istu dramaturšku funkciju kakvu imaju Eteoklo i Polinik u Antigoni – njihova smrt traži krajnje osobni, a ne samo “vladarski” odgovor. Individualnu etiku, a ne opći moral. Misliti drukčije od logike državnog pravorijeka i interesa, međutim, izaziva katastrofu. U svjetlu Eshilovih Erinija koje se tako nevoljko pretvaraju u Eumenide, pojedinačna katastrofa čini se manjom, ako ne i privlačnijom od kolektivnog zla koje ionako divlja državom. Klitemnestra: Sve ako nam vojska i prođe bez grijeha protiv božanstva, progonit bi je mogla patnja poraženih. Ton kojim Prica izgovara ovu repliku potpuno je lišen patetike: suh je i opor poput priopćavanja medicinske dijagnoze raka. Znanje o sebi u grčkoj se drami često podudara sa znanjem o sudbini cijele zajednice, dakle kako je moguće da Klitemnestra nije poražena vlastitim uvidima? Čini se da je pokreće ethos koji ne dijeli s korskom “starčadi” niti s ratnicima: ne pristaje na uvriježene socijalne uloge. Ona nije ni skršena ni skrušena ženica, još manje zločinački “hladna” mati. I dok verbalno dominira nad Agamemnonom, retorički ga “obuzdava” i manipulira pred licima začuđenih ukućana i građana, s Orestom ne štedi nježne, suosjećajne geste, nijeme zagrljaje (prepoznaje ga u istom trenu kad ga ugleda). Stječe se dojam da je dostojanstvo ove junakinje povezano i s političkom kompetencijom i s jedinstvenom emocionalnom žestinom, čija “pravda” nadrasta i ljudska i onostrana ograničenja: baš zato što razumije zakon, ona stoji izvan njegove iskušane nedostatnosti.

Porod Ledin

Unatoč različitim zanimljivim i grčkoj tragediji vjernim redateljskim rješenjima (poput jazz-kora ili dramatičnog razmatanja crvene tkanine bačene sa scenskog zida prema tlu, tkanine kojom Agamemnon kreće u smrt), Ozren Prohić još nije umjetnički dovoljno zreo za nošenje s Eshilom. Najslabiji je, naime, u onim dijelovima izvedbe u kojima su i koreografska i glumačka rješenja sklepana “dekorativno”, bez dubljeg razumijevanja uprizorene situacije (posebno je površan početak predstave, s “gniježdenjem” kora po čeličnim vojničkim krevetima, slično amaterskom evociranju ratnih filmova tipa M. A. S. H.). Čini se da je Prohić estetički tražio najveću scensku pomoć od Pere Kvrgića, angažiravši ga u tri veoma važne role (glas kora, Pilad, Atena), no sâm se tekst opire takvoj podjeli: Klitemnestra je i na papiru i na pozornici, a posebno u interpretaciji Alme Price, jača od trostruko mudrog, pa i transvestitskog Tirezije/Kvrgića. Ona, naime, gubi djecu. On samo promatra scenu smrti. Ona snosi posljedice. On ih tek razmatra. Redateljska odluka da okonča predstavu muškom Atenom i svečanim riječima zazivanja mira s blistavim kopljem i štitom u ruci također je veoma tendenciozna, ali ne i filozofski opravdana. U originalu, Erinije nisu zadovoljne ni Ateninim ni Apolonovim pravorijekom. Njihova istina nije zasjenjena posebnim “ediktom o miru”, ma koliko ga Bogovi zagovarali. Nered se ne može dovesti u red racionalnim vijećanjem; zlo nije sperivo deterdžentom čak ni božanskog intelektualnog blještavila. Hoću reći da je povreda kao građa Orestije prisutna i nakon božanske presude, što se redateljski ne smije preskočiti, još manje potisnuti.

Hram do hrama: hramanje

Za razliku od Alme Price, čije tijelo tek jednim napetim ispuštanjem zraka za mikrofonom kojim se obraća okupljenim građanima odaje koliko je zahtjevna stamena kontrola revolta, Elektra glumice Zrinke Cvitešić, kao i Kasandra u izvedbi Olge Pakalović, grade svoje likove nizom pretjeranih, gotovo karikaturalnih gesti – Olga Pakalović čak izaziva smijeh publike pokretima maničnog češkanja ušiju, umjesto da nas “zgromi” strahovitim slikama proricanja. Elektra se zatrčava i baca u naručje Orestu, kao kakva energična šiparica iz Beverly Hillsa, a zatim neobuzdano smiješi, umjesto da prizove nemoć, beživotnost i gorčinu naznačenu tekstom. I samom je Orestu Ivana Hercega veoma teško povjerovati: njegova mlaka pojava s ruksakom o ramenu prije bi pristajala nezainteresiranom lutalici, nego opsjednutom osvetniku. Evidentno je da Prohić gradi predstavu od njezina vizualnog i konceptualnog završetka, od bogova koji marširaju pozornicom Eumenida noseći u rukama drvene makete hrama, umjesto da svakome od pojedinih likova sabranih u sukcesivnoj izvedbi sva tri komada pokloni psihologijsku i političku pozornost detaljnog iščitavanja. Zbog toga je trosatna predstava veoma neujednačena: pojedini glumci daju više no što bismo mogli očekivati (posebno su dobri komičari u dramskim ulogama, kao Ivica Zadro u roli Stražara i Poslužitelja), dok drugi kvalitetni histrioni, poput Biserke Ipše, ostaju potpuno marginalizirani (s kišobranom umjesto ulogom u ruci). Ženski kor u drugom dijelu predstave (ovaj se dio oslanja na Hoefore) izvrsno funkcionira pretvoren u glazbeni trio raspjevanih i međusobno kompetitivnih dvorskih “alapača” u izvedbi Mirte Zečević, Ane Begić i Olge Pakalović, dok je kor u prvom dijelu predstave (štrihani Agamemnon) dramaturški i koreografski izgubljen, samim time i glumački nemotiviran. Pero Kvrgić našao se u teškoj poziciji igranja triput različitog mjerodavnoga glasa, zbog čega kao da se povukao iz individualiziranih likova u bezbojnost “principa”. Posve logično da je u takvoj situaciji najuvjerljiviji kao ljutiti dio kora, a ne u “pozi” bijele božanske figurice.

“Ginemo na prevaru, kako smo i ubili”

Vratimo se Almi Prici kao Klitemnestri, jedinoj u podjeli čija izvedba postiže glumački maksimum, ujedno opovrgavajući kazališne teorije prema kojima dobra uloga “nije moguća” u predstavi koju izvrsnošću ne podržava i kompletni ansambl. Moguća je, jedno lice može nositi dramu, no to ne znači da njezina kvaliteta iskupljuje ostatak ansambla. Kao i u slučaju Prohićeve režije Heraklove duologije, problem je u tome što se grčka drama ne može svesti na dramaturški okljaštrenu biografiju, na “priču o heroju” ili heroini: preveliku ulogu igra zajednica, posebno zajednica nezadovoljnih, traumatiziranih promatrača. Kor je ovdje daleko više od “javnog mnijenja”; kor je čuvar razuma, rasudne moći, mogućnosti vrednovanja. Moj je dojam, nadalje, da redatelj nije dovoljno svjestan subverzivnosti lika Klitemnestre, dakle da mu promiče njezina mjera ne samo tragičkog nego i suicidalnog dostojanstva. Klitemnestra Alme Price u pojedinim momentima podsjeća na dijabolični ton Žene-bombe Ivane Sajko, postajući spoj buntovnog očaja i riješenosti da osobno postane oruđe osvete, ma kakve konzekvence donijela ova odluka. U rukama manje opreznog, pristojnog i nažalost scenski previše bezbojnog redatelja, Orestija bi postala komad o živom žarištu ratnog nasilja, ali ovakav pristup zahtijevao bi da priređivačima predstave bude jasno kako je Eshilova tema uvijek i ponovno: prizemnost i vulgarnost rata, unutarnja razorenost nacionalnih junačina, ratna psihoza čitavih društava (posebno onih “pobjedničkih”), u konačnici – uzaludnost i tragičnost kompletne ratničke ideologije. Živoga mrtvi ubijaju, veli Eshil. Zbog toga Prohić griješi kad tretira Eumenide kao pacifistički pamflet, ignorirajući trajanje rata kao kolektivne sramote koja ne završava ni žrtvama ni pogrebima ni velikim prizorima suđenja. Tu je pisac apsolutno na strani Klitemnestre, koja ne smatra rat slavnim podvigom, nego nakaznim načinom državnog bogaćenja.

Tenzije oko ženske kompetencije

Lik Agamemnona vrijedilo bi usporediti i s likom biblijskog Abrahama, kao što bi i vrijedilo promisliti poslušnost kojom očevi žrtvuju djecu u ime “naredbe odozgo”. Tome nasuprot stoji Klitemnestra. Ali dok djeca kod Eshila doslovce “plaču zaklana”, kor se neprestano bavi pitanjima ženske “doličnosti”: smije li vladarica verbalno nadvladati vladara, smije li mu se osvetiti, smije li potom preuzeti vlast, smije li izbjeći sinovljevu osvetu. Baš kao kad su u pitanju glumačka znanja, nad kojima tobože vlada redatelj, tako je cijela Orestija nedvojbeno zaokupljena prijetnjom ženske javne moći: Klitemnestra je stalno na pragu istinitosti, ali i “monstruoznosti”. Za razliku od zavodničke Helene ili vjerne Penelope, Eshilova Klitemnestra nije u službi čuvarice muškog poretka. Kao i Medeja, androgina je, jezično protejska i neprijateljska ratničkom mentalitetu, pri čemu je sposobna i za niz pravnih, političkih, ali i emocionalnih argumenata. Pa dok su teoretičari poput Georgea Steinera dijagnosticirali “smrt tragedije” u svijetu izumrlih bogova, čini se da jarčeva pjesma još čuva određeni horizont svetog: ako ničeg drugog, onda bar ženske nesvodivosti na povijesne misije u čije ime ne krvari vlast, nego djeca sviju zaraćenih strana. Da budem još jasnija: uvijek je skandal NE biti žrtvom. Pred bogovima i ljudima, dostojanstvo otvara prolaz kroza zid koji se domaloprije činio Kineskim, Berlinskim ili naprosto zidom beskonačnih racija, patroliranja i smaknuća. Dostojanstvo kao da nadigrava tu prepreku, kao da je pretvara u dim, kao da je rastvara.

Sablasno je, ali i snažnije od zatrtog života.

preuzmi
pdf