Andrea Dragojević  

Vitalna estrada i mrtva umjetnost

Još nije ni stupila na snagu, a već je odluka ministra kulture Bože Biškupića – da se uvede pravilnik prema kojemu će članovima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) biti propisan imovinski cenzus – proglašena njegovim najboljim potezom u dosadašnjem dijelu mandata. Prema tom pravilniku, s čijom bi primjenom trebalo krenuti ovih dana, država ne bi više plaćala doprinose onim umjetnicima koji godišnje zarade 95 tisuća kuna bruto, što otprilike odgovara neto iznosu u visini od pet tisuća kuna mjesečno. Prema prvim uvidima, prema toj bi odluci s popisa, na kojemu je inače 1365 članova HZSU-a, otpalo njih tridesetak, uglavnom estradnjaka. Vlast se u kreiranju tog pravilnika pozivala na inozemne primjere, recimo na onaj slovenski, prema kojemu tamošnja država estradnim umjetnicima uopće ne plaća doprinose, pritom tu samorazumljivost posebno ne obrazlažući. Čini nam se da je ta vanjska legitimacija ionako nepotrebna, jer u nas, prije svega unutar zainteresirane, tzv. kulturne javnosti, odavno postoji jasan konsenzus da estradnjacima država ionako ne bi trebala plaćati nikakve doprinose. Smatramo da se razlozi za to samo doimaju različitima, ali, kako se čini, svi se uglavnom mogu svesti na jedan temeljni – na sumnju u to jesu li estradni umjetnici uopće umjetnici, je li estradi umjetnost inherentna i ne švercaju li se oni u društvo slikara, režisera, glumaca, prevoditelja i pisaca, što pak onda čini izvjesnu bogohulnost uvjetovanu neukusom zakonodavca koji je taj rubni kulturni segment olako pripustio u tor tradicijom i nacijom odavno ovjerovljenih umjetnika.

Samozaštita kulturne elite

Ovaj antiestradni motiv donošenja pravilnika čini nam se, ako ne jedini, onda glavni razlog donošenja novih propisa. Istina da se ministar žali kako su davanja umjetnicima skočila dvostruko, ali se ta briga oko erara ovdje ipak, i to kroz istupe drugih aktera, recimo predsjednika HZSU-a Zlatka Krilića, koji bez uvijanja kaže da je izbacivanje estradnjaka i “bila glavna namjera” donošenja ovakvih propisa, razotkriva kao oblik samozaštite tzv. visoke, elitne kulture, one koja navodno oplemenjuje, uzdiže, da ne kažemo kultivira, od barbarske, jeftine, low brow kulture. Time nam se društvo, kako se to voli misliti, normalizira, ovom separacijom jeftine ponude od visokoestetskih delicija sa stola se napokon odbacuju svi oni estradni proizvodi koji su samo do prije koju godinu bili promovirani kao glavni oblici mobilizacije puka, bacaju se sa stola svi oni Đuke Čaići, Severine ili Tončiji Huljići koji su pijevno uvjeravali slušateljstvo u općepriznate vrijednosti kao što su “narod iz stoljeća sedmog”, ili pak “ljubav u bilu boju i Gospu moju”. Današnjoj vlasti, ali i tzv. kulturno-društvenoj eliti, takva vrsta uspaljive estrade više nije potrebna, ona više nije kurentna, jer se instrumentalizacijom takve vrste patriotskog sadržaja ne može više ništa politički utržiti. Stoga je danas band aid koji je spjevao Moju domovinu ne samo nemoguć nego i kontraproduktivan. Time se, želi se tako vjerovati, odustaje od ovdašnjih nacionalnih i Europi vjerojatno odioznih, kulturnih partikularizama, ne bi li se u ime tog odustajanja automatski priključili na zapadnoeuropski kulturni univerzalizam.

Anti-pop raspoloženje i protjerivanje folka

Možda sve to ne bi bilo ni tako loše kad u cijeloj stvari ne bi bilo nešto sumnjivo. Naime, u nas postoji određeni odij prema popu kao takvom, naša kultura i kulturna javnost općenito je anti-pop raspoložena i ova je odluka samo konzekventna posljedica takva višedesetljetnog raspoloženja. Nekoliko eklatantnih izjava jasno o tome govori. Treba se samo sjetiti kako je jedan Joško Marušić mrtav-hladan eliminirao čitavu jednu granu umjetnosti kao niže vrijednu, kazavši kako Srbi imaju uspjeha u filmu zato jer je film umjetnost ciganskog karaktera. Danas naš prosječni rock-kritičar, a mnogi od njih k’o da su izašli ispod kritičarske kabanice Darka Glavana, uredno u duhu esencijalizma konstatiraju da je turbofolk po svojoj biti niže vrijedna muzička pojava, da nju slušaju manje kulturni potrošači, te da je kao takav čak i politički opasan, a da su ljudi koji ga slušaju manje dobri ljudi. Inače, miješanje politike, etike i estetike ovdje je više nego česta pojava i gotovo se u pravilu rezonira: reci mi što slušaš i reći ću ti kakav si čovjek, koje si vjere i kojeg političkog uvjerenja. Kao vrhunac takva tipa rezoniranja je ono da je turbo-folk esencijalno srpska stvar, a onoliko turbo-folka koliko ga ima u hrvatskim uvjetima kontingentnog je karaktera i rezultat je importa s istoka koji se, jel’ te, čak ni uz nemale napore Paola Sfecija, nije dao kontrolirati. U tom smislu zanimljiva je epizoda iz rata koja kaže da je izmještenu stanicu Radija 101 početkom devedesetih u Sunji u slušateljskom smislu porazio konkurentski Radio Petrova Gora. Ovaj potonji je, naime, puštao na?odnjake uz koje se, kako se pokazalo, volio opustiti ratnik s obje strane fronte, prije negoli uz mainstream rock emitiran s Radija 101.

Dakle, ono što je sumnjivo, zapravo nesumnjivo, jest jedan rasistoidni motiv u rezoniranju oko turbo-folka, pa čak i popa općenito u nas. Tom načinu rezoniranja nije daleko ni ono, sada već davno mišljenje, da je jazz glazba crnaca kao takva bezvrijedna, ili pak u kontekstu nacističke Kultur, gdje je taj pravac bio označen muzikom dekadentnih i Židova.

Dosadna, nekreativna i skupa visoka kultura

Ovdje je zapravo posrijedi sukob vitalnoga i avitalnoga. Premda domaća estrada pokazuje i svoje patološke oblike, ona je u svojoj biti vitalna. Iako ona iznjedruje i jednog Thompsona, estrada je prva pripustila narodnjake iz Bosne i Srbije, ona je bila prva koja je uspostavila taj tzv. prekinuti dijalog, a pitanje je je li on uopće bivao prekinut. Da ne spominjemo kako taj muzički idiom pokazuje i veliku adaptabilnost. S druge strane, kad smo već kod Biškupića, kojeg kao brine novac, lako je konstatirati d? se nemala sredstva daju za tzv. mrtvu umjetnost. Jedan balet ili opera u umjetnosti su kao latinski među jezicima: avitalni, repeticijski, stalno ponavljajući obrasci jednog kulturnog rituala koji malo kome što govore i malo koga mogu više oblikovati ili na bilo koji način odrediti. Oni, dakako, nikad neće dati jednog Huljića, ali neće dati ni bilo što drugo, visoka kultura u nas ne preuzima nikakav rizik i kao takva krajnje je dosadna, nekreativna i – skupa. No, pokondireni hrvatski političar to, dakako, ne uzima u obzir. Odbit će financirati Severinu, pravu hrvatsku estradnu junakinju i proizvođačicu prave domaće kulture, uostalom vrlo dobre i za izvoz, a u krug povlaštenih primit će svu silu netalentiranih?akademskih umjetnika.