Vizualni inventar grada

Poseban slikovni i pisani žagor u gradu (na zgradama, pločnicima, zidovima, na prometnoj i komunalnoj opremi) – urbani žanr street-art – diskretan je. Makar se neka određenja street-arta protežu prema ukupnosti fenomena javnog urbanog prostora, a neka street-art cijene kao hermetičku ekskluzivu, tražilice se spretno ravnaju prema karakterističnim tehnološkim i morfološkim prepoznatljivostima.

Suspregnuti street-art elementi (u odnosu na graffite i advertising formate i lokacije) na svojim su mjestima; tišim, skrovitim, ili pak na nezaobilazno očiglednima (poštanski sandučići, putokazi). Pojedinačni ili u rojevima: crteži, naljepnice, šablonski otisci, kolaži. Zasad, kod nas uglavnom izostavljeni iz evidencija i komunalnih sustava sankcioniranja.

“Art” street-art i street-art “prave” i “sive” ekonomije

Premda po obliku i smještaju bliske i slične “art” vizualnim/tekstualnim tvorevinama, street-art sceni pripadaju i tvorevine registrirane komercijale, ali (ponajviše) tvorevine iz domene “sive ekonomije” i lokalnih i tradicijskih običaja. Između šablonama i pečatima otisnutih i nalijepljenih slikovnih i tekstualnih art tvorevina (sekvenci stripova, likova, znakova, kratica) i – pokraj i između njih – pridružuju se ponude za čišćenje stubišta, tavana i podruma, poduke iz matematike i jezika, popravka kompjutora, univerzalnog kombi prijevoza, osmrtnice, ugradnja umjetnih noktiju, emajliranje kada, prodaja rakije, maslinovog ulja, traženje, izgubljene osobe, ljubimci, svi mogući majstori...). Marketinška kampanja u Zagrebu duhovito se maskirala street-art imitacijom, a tu se dodatno promotivno oglašavaju razne adrese prisutne komercijalno u drugim medijima.

Takav konglomeratni, ali i komplementarni street-art unosi u suvremenu kulturu svakodnevnog mjesnog/lokalnog komuniciranja i identificiranja.

Urban-art katkad je street-artu alternativna, možda bolja, odrednica. Ili jednostavno folk-art.

Jer – nije li urban-art potraga za smislom, umijeće i vještina egzistiranja u gradu. Urban-art pokreću energije ponude, potražnje, razmjene, varanja, htijenja komuniciranja, obećanja, iščekivanja, ostvarivanja... Urban-art (a takvo određenje ovdje predlažem za street-art) nadilazi razlike uzroka i razloga svog nastajanja u cjelini urbanog događanja i povijesti. S takvom se klasifikacijom i kategorizacijom neće vjerojatno složiti niti anonimni niti celebrity umjetnici street-arta (street art je već i na aukcijama!). S ovdje predloženim miješanjem i pridruživanjem vjerojatno se ne bi složili ni kustosi ni kritičarski profilirani specijalisti (i za) street art. Kako se prema njima odnose autori i privrženici djela kamo se oni naseljavaju; jesu li ti elementi na Kožarićevom Suncu u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici intimni prijatelji ili tupi vandali? Dolazeći od umjetničkih muza i iz materijalne oskudice street-art je (na tranzicijskim vjetrometinama osobito) sastavnica i okosnica “sive ekonomije”, a i zalet prema Olimpu i utopijama.

Urbani zapisi i preobrazbe

Ostaci (mediji ispisa i armature pričvršćivanja na podlogu) svjedoče o porivima univerzalnog street-art pojavljivanja, o ustrajnosti obnavljanja odstranjenog, o otpornosti na zub vremena. Formirani su novi urbani fosili, zagonetni arheološki slojevi (gdje se vrednovanje ne provodi ponajprije prema estetskom kriteriju, nego se treba voditi znatiželjom i vjerom u smisao otkrića). Street-art tvorbe (naljepnice, ispisi šablonama, selotejp zastavice i “rezanci”, direktni ispisi), iako su fizički zanemarivi slojevi i nanosi – stradaju ipak u “velikim spremanjima” (kako bi se nekad reklo), a sada rutinskim i posebnim akcijama “za uredniji grad” i sezonskim “šminkanjima” (skidanja, trganja, struganja, guljenja, ispiranja).

Nakon street-art prepariranja glavni udomitelji intervencija (zidovi, kućišta, istaci, rasvjetni i drugi stupovi, podvožnjaci, parapeti, sjedala, stakla lokala) – jer uvlači se street art i u tramvaje, autobuse, trgovine – po ulicama, trgovima, nasipima, mostovima, okretištima, parkovima, prilazima, vežama – takvi elementi prostora nisu više (samo ili uopće) ono čemu bijahu namijenjeni. Po svojoj urbanoj znakovitosti, makar oguljeni, (s novom opnom iznjedreni) oni su već formatizirani kao materijalni oslonci za nova ili opetovana nanošenja. Oni su prerađeni za “nosače urbanih zapisa” (neke vrste urbanog CD-a, DVD-a i sl.), uz što ostaju i zadanim funkcionalnim elementom (nosač rasvjete, kanta za otpad... ).

Grad i Ulica: Grafiti/street-art, urban-art

Kako ulica, začudo, još zastupa grad i urbanost (kako u “pozitivnim” tako i “negativnim” konotacijama) nije neobično da je najčešće korišten izraz upravo street-art. U urbanom dodirivanju s ulicom je grad, u Zagreb iz svijeta već podulje navraćaju i Kraljevi ulice (The Kings of Streets), tu je svakako i Urban festival.

Kao relativno odvojena prepoznatljivost u likovnoj, prošireno i intermedijalnoj sferi street-art je evolucijski već dva decenija u statusu standardne rječničke, tezaurske enciklopedijske odrednice; što, od kada, glavne adrese i akteri... (npr. Siegel, Norbert, Graffiti Enziklopaedie, 2001.).

Internetski su Wikipedia, www. graffitieuropa.org, www. ekosystem.org www. flickr.com s linkovima dobra polazišta upoznavanja i praćenja. U Hrvatskoj (pretežno Osijek, Zagreb, Rijeka) ne treba preskočiti www.Ka0s.blog.hr, www.jedinstvo.hr/pmwiki/pmwiki.php/komikaze, www.zgbkaos.com, a i mnoštvo novijih blogova. Institucionaliziranje street-arta je već dovršeno: globalizirane izložbe su već svake godine na repertoaru galerija i muzeja (ove godine u Wuppertalu, Düsseldorfu, Beču itd). Najbliža je (ali ne kulturno) bila u Ljubljani: Mednarodni grafični likovni center, 15.3. – 14.5.2006: www.mglc-lj.si.

U Zagrebu street-art je kao tema likovne radionice prihvaćen u Centru za kulturu Trešnjevka i kontinuirano u programu Kulture promjene u Studentskom centru (nagrađivani slikar Zlatan Vehabović i street-art radionice). Još se naziru ostaci podne street-art radioničke intervencije ispred ulaza u restoran SC-a. Prošla izložba studenata ALU fino odiše i street-artom. Advertising eksperti uočili su eksponiranu poziciju SA, pa kompanija SONDA npr. glumi sa svojim likom na zagrebačkim ulicama spretno pripadnost autentičnom street-artu. Stanica U2 podzemne u Beču, kod Museumquartira, jednakopravno je mjesto susreta sa suvremenom umjetnošću, a Oswald Oberhuber (uz druge) ugošćen je na stanici linije U3 sa strane “Wiener Linien” – koja ostvaruje i svoju posebnu dionicu Kunst im oeffentlichen Raum. (ZET u Zagrebu daleko je od takvih koncepta, ne izlazi na kraj ni s opsesivno šaranim tramvajskim prikolicama). Iznimno, pojavio se u pravi čas i tekst: Daniel Fischer, Umjetnici ponovno zauzimaju zidove, 04 Magazin, ožujak 2006.

Usprkos tome što se “art” street-art već etablirao, istodobno ga se u pojmovnim i zbiljskim odabirima “škartira”.

Street-art/web

I zbog toga street-art (u željenoj ili neželjenoj izolaciji) najsigurnije prebiva ne na ulici, nego u mreži, na blogovima. Na webu je lako spaziti što je street-art novo po metropolama. Skinuti primjere za svoju memoriju, zbirku, za manipulacije, za projekcije. U “mreži” se omogućuje street-art predloške kolonizirati bilo gdje. Digitalne datoteke su osiguranje od njihove fizičke destrukcije (programirane ponegdje konceptualno kao autodestrukcija). Na web stranicama street-art ima “sindikalnu”, profesionalnu, forumsku i promotivnu dimenziju: upute izvoditeljima, pravne i tehničke. Vodi se evidencija po zemljama i mjestima (bez pobliže adrese), datumima i autorima. Stvara se arhiv (kao jedina baza za sve slučajeve nestajanja izvedenog u naravi). Neke su stranice u licenci ili u duhu Creative common. Sistematizirane (kronološki, tematski i lokacijski) stranice street-art(ist)a prate manifesti i intervjui. Afirmirani, ambiciozni i realni umjetnici prezentiraju na web stranicama sami sebe. Prisutan je i shop. Birajmo: klasično platno, T majica, torba... primjerice poljske street-art M-CITYekipe. Na street-art mjestima u Zagrebu nailazilo se i na naljepnicu naruči-majicu.com

Za i protiv

Uspostavljene su dosta čvrste (polarizirane) kulturne i političke orijentacije: za grafite i street-art kao svakovrsnu emancipaciju i rekonstrukciju javnog pristupa i dobra i – protiv – za očuvanje tradicijskoga identiteta i vrijednosti grada, također protiv (tvrdi se) neupitnog rugla, a za kontrolu ponašanja (ne rebeliranje, ne subverzija, bez devijantnosti), u obranu od razbacivanja novaca za odstranjivanje učinjenih street-art i graffiti intervencija. Za sankcioniranje aktera i za mandatiranje ekspertnog estetskog vrednovanja, populistički usmjerenog. Održani su i održavaju se skoro već deset godina (od 1998.) “grafitni” i “antigrafitni” kongresi i skupovi.

Prethodnice i poticaji

Uz arhetipske antropološke i kulturološke porive (tetoviranje, kićenje, šminkanje, označavanje pripadanja, zahodske crtarije, zagrebotine na kori stabala, dječja kreda na ulici...). Nakon dade, punka itd., suvremenu prisutnost (pa i primoru) street-arta potražiti treba i u svakovrsnom kolekcionarstvu i produkciji bilo čega. U ponudbenom asortimanu SMS i MMS poruka također. U nagovornom oglašavanju za nesputanu bla-bla konverzaciju. U nagradnim “igricama”. (Dobivaš street-art kapicu, majicu i suncobran, sa setom naljepnica...)

Tehnologija i proizvodnja

Čvrsta okosnica iskazu i oglasu u otvorenom prostoru sama je tehnologija i tehnika izvedbe postava/obznanjivanja. Otvoreni prostor grada priziva na licu mjesta izvedene i već pripremljene slikovne/tekstualne tvorevine. Izvedba poruka i slika u urbanom prostoru – za street-art/grafite izražena je tehničkim (a i statusnim) razlikama: “profesionalci” (kist, spray-aerosol, izvedbena pomagala) i “amateri” (prikucavanja, utiskivanja: čavlići, “rajsnedli”, lijepljenja, omotavanja, umetanja, ovjesi već donesenih pripravaka s tekstom/slikom). Zastarjele tehnologije predizbornih kampanja imale su (u tom pogledu) obilježja amaterizma. U listopadu 1995. u biltenu Zelenog telefona (što prenosi Vjesnik od 14. studenoga 1995.) “mnoga stabla u gradu nastradala su od čeličnih uboda tapetarskih ‘klamerica’...”. Street-art izvedbe su priručne, brzinske, čarobnjački elegantno nevidljive. Svakovrsno lijepljenje (kaša od brašna, tekuća ljepila, stikovi, samoljepljive trake i folije, krede, flomići, šablone, tehnički su odsudne.

Izlijepljeni Life style

Lijepljenje je općenito frazeološki visokopozicionirano; prilijepi se pljuska, uz koga će nalijepiti, pasti na lijepak, pljuni pa zalijepi, itd. Etiketiranje se shvaća i provodi i doslovno. “Žvake”, ili po starinski “kaugume”, trijumf su, osim facijalne mimike, istodobno i lijepljenja kao usvojenog društvenog običaja, namjernog ili nesvjesnog. Ostatak žvakanja zalijepi se pod stol, sjedište, baci na pod, katapultira na strop. (Na riječkom Korzu, na primjer, marljivi čistači s posebnim priborom presretači su ljepljivog preseljenja s poda na potplate cipela.) Gesta zaljepljivanja svega što se zalijepiti dade – biva automatizirana: nadstrešnice i ograde kod autobusnih kolodvora pune su, primjerice, iskorištenih naljepnica za prtljagu. Dospjeli putnici rješavaju ih se, premještajući ih s torbe, kovčega na drugo mjesto izvodeći pritom svojevrsnu urbanu igru. Za naknadno otkriće, nastao je zagonetno neuvjerljiv arheološki dokumentarni sloj: kakve veze imaju takve naljepnice s mjestom njihova otkrivanja. Lijepljenje je ugrađeno u strojne i manualne tehnologije. Bez flastera, memo/podsjetnika (žutog, zelenog, pink...) sveprisutnog naljepka – više se ne da živjeti. Samoljepivim se etalonima, bonovima ispunjava razne nagradne kupone. S memo lijepcima, softveru usprkos, oblijepljen je i kompjutor. Kako bjelodano priopćiti bez samoljepive (danas ovdje, sutra ondje) etikete – da je u lokalu zabranjeno pušenje? Pravo čudo da planinarske markacije još nisu naljepljive na stabla. Postoji li ikoji automobil bez evidencijskih naljepnica? Otraga naljepnice “bebe u autu”, babies on the board. Ovlašteni servisi, drži rastojanje!

Naljepnice, samolijepljenje preslikači...

Street-artu su drage naljepnice: raspoloživost prostorom, izvedbeni troškovi (uključujući obnavljanja i zamjene postava). Naljepnice omogućuju serije, multiplikacije, sekvence, kadriranja. Početkom sedamdesetih prošlog stoljeća još se ustima i prstom (na poštama spužvicom) na pisma lijepe poštanske marke i zatvaraju kuverte. Uskoro – pobjeda samoljepivosti: trake (selotejp, stick), folije, tapete itd... Sloboda unikatnih i multipliciranih smještaja samoljepivih entiteta jest sveobuhvatna. Kad se vlasti i izvođači samouvjereno diče s navodno neodoljivo efikasnim sredstvima odstranjivanja s površina (stupova, zidova, kontejnera) – neotklonjeni rezidui zaljepljivanog svjedoče o samozavaravanju i kapitulaciji pred čvrstinom lijepljenog i slijepljenog. Preslikači su mogućnost premještanja s/iz jednog medija na/u drugi. U stara vremena s pomoću vode se s jedne sličice pažljivo rulilo papir da bi sličica prionula na papir. Kasnije su sličice postajale samoljepive (životinje iz Kraševih čokoladica, nogometaši, Štrumpfovi, Pokemoni, le principesses, ili sada DOGS iz “arts collections”. Spider, Barbie i koji sve ne stickersi. Uz prošlogodišnje nogometno prvenstvo nudilo se Pressers (Collect them all!). Oglašava se u novinama (ne na zidovima): Navijačka tetovaža, Naljepnica gledam svjetsko, Termo preslikač za majicu, HR naljepnica za auto. Ponuda naljepnica je nezaustavljiva kao i strast i zadovoljstvo kolekcioniranjem, označavanjem, igrom i dobitkom. Filatelija je već bila pripremila teren.

Za razliku od etiketa – preslikači i naslikači (od prividnih do pravih tatooa i inih tetoviranja) lišavaju se tijela plohe, okvira i pozadine ostavši samo slikom ili tekstom. Preslikači (čiji fenomenalni trijumf je ostvaren epohom Letraseta i inačica – još sedamdesetih godina 20. stoljeća) imaju inovativnu prednost koja nije samo tehničke naravi; mogu se interpolirati svuda, neprimjetno kontekstualizirajući i modificirajući prvotnu postavu – zorno predstavljajući postmodernu narav.

Načini dopune i iskazivanja identiteta uz pomoć preslikača dugo su već u auri: tetovaže, šminka po predlošcima, otisnute majice i kape, bedževi, rukopisni ispisi na ruksacima, trapericama.

Zasad ovi elementi reproduciraju na podloge samo mehanički (ručno, s pomagalom), urbana oprema (kao glavna podloga) i sama će biti djelomično ili u cijelosti digitalno formirana i formatirana, daljinski upravljana, uključujući i apliciranje na nju.

Minijaturizacija i parazitiranje

Oglasne dimenzije su se polarizirale: jednim smjerom prema billboard formatima plakatnih mjesta i wallscape platnima za presvlačenja cijelih fasada zgrada, u suprotnom pravcu formati manji od džepnih notesa i kalendara. Pragmatični i principijelni razlozi nagnali su naljepnice, preslikače i šablone na smanjivanje. Tolerantno uguravanje i združeno prebivanje (za razliku od nesmiljenog trganja i preljepljivanja plakata standardnih formata). Maleni se elementi ubacuju kao paraziti: na parcelu prometnog znaka, kakvog kućišta, vratnica ili držača. Takva oglasna galanterija pogodna je za utočište na žljebovima, posudama za otpad, na rukohvatima. U zajedničkom skupu mozaičnih značajki i kaotičnih disperzija prebivaju plesni centri sa sigurnosnim bravama i promo-akcijama. Pa i sitno unikatno znakovlje, slikovni deminutivi i majušni kaligrafski tag grafiterski ispisi smjeste se, skriju ovdje. Street-art tada ostaje tajnim kodom.

Lokacije

Brzina i komfor prijema elektroničke percepcije gotovo obeshrabruju pogledati kako se izriče i nudi street-art neposredno u zbilji (u tom kvartu, toj ulici, šetnjom, u žurbi, iz tramvaja, s bicikla, iz kolica...). Mjesta za street-art/grafite su ili dodijeljena, ili osvojena. U Zagrebu su dodijeljeni-odobreni: zid u Branimirovoj, rotor u Novom Zagrebu, Studentski centar. Povremeno kontrolirano: Zrinjevac, prije rekonstrukcije u tijeku Kvaternikov trg. Street-art se drži main streeta i (simboličkog prvenstveno) centra grada. U Zagrebu skroman: Donji grad negdje između Trga žrtava fašizma i Britanskog trga, ponešto prema Gornjem gradu. Uostalom, ovdje je “izlog grada”. Tu su galerije, tu se instalira, performira, urbana scena je akcelerirana. Iznimno drugdje.

Po street-artu slikovito ni znakovito nije još naslućen budući zagrebački “Manhattan” (oko križanja Heinzelove, Radničke, Ul. grada Vukovara. Radnička još nije showroom. A i novozagrebačko područje je još periferijski odmaknuto od street-arta, čak u blizini budućeg Muzeja suvremene umjetnosti, Avenue Malla i novog Bundeka. Razlika u odnosu na grafite upravo je ovdje zorna; grafiti autentično čame, ali caruju u egzilu novozagrebačkih pothodnika).

Posude za otpatke i druga pogodna prebivališta

Među prepoznatljivim SA lokalitetima obično se u mikro i makro sredinama nađu omiljeni elementi. U Budimpešti primjerice to su starinski poštanski ormarići, u zagrebačkom središtu tipske konzolne posude za otpatke, zelene i glatke. Čim su montirane nosile su naljepnicu proizvođača, poučnu eko-naljepnicu, a uoči stranačkih izbora Zeleni za Zagreb – zelena stranka ih je oblijepila duhovitim prigodnim naljepnicama (“Ne bacajte glasove u smeće!”). Za street-art posuda za otpatke je neslučajan izbor. Priručna, a Poruka je ono što je u kanti i na njoj. Mali grafitni tag-ovi, na njoj i street-art intervencije integriraju se s opušcima i ubačenim otpacima. Street-art je tu poput fermenta i specijalne arome urbanog recikliranja. Pa i doslovce: iz kontejnera za papir recikliranjem se fragmenti namijenjeni otpadu recikliraju za street-art galeriju.

Zone postave

Uvijek: poziva se staviti još nešto, dopuniti u puzzle. Tupa metalna ili siva boja poleđina prometnih znakova i kućišta jest “šok” za šaroliku iskoristivost gradskog prostora. Desetak godina “Zagrebačke ceste – signalizacija”, “Pismorad” (tvrtke koje su proizvode ili održavaju signalizaciju) na poleđini svakog prometnog znaka stavljaju svoju naljepnicu. Umjesto žigova na urudžbirane materijale stavljaju samoljepive naljepnice. Iznad glave pogledom u nebo na poleđinama prometnih znakova smještaju se i plijene pozornost već zadugo plesni centri, ručna pletenja, i druge jasne i zagonetne poruke. U ovoj najvišoj zoni postave street-art elemenata (bez pomagala dohvatne samo za košarkaše, skakače i penjače), ne nalaze se “rezanci” (oglasi s odrescima za trganje). Ova najviša zona (gdje se simbolički teži visini art pozicije) nije potpuno intaktna, ali je najsigurnija. Nije neobično da se street-art eksponati dohvaćaju upravo ove zone koju izravno ne napadaju antigrafiterske ekipe i konkurenti. U svim zonama SA elementi izloženi su vremenu trajanja i prilika. Vjetar ih dere, odvija, kiša ih ispire, prašina se taloži. Naljepnice se pritom deformiraju u 3D elemente (kakvih i ima u brikolažnim izvedbama). No “loše vrijeme” za street-art nije kiša, hladnoća, vrućine niti prekopavanja ulica....