Nakon izvadaka objavljenih u prethodnim brojevima Zareza (Slavko Štancer i Grgo Turkalj) na red je došla i knjižica grofa Jurja Oršića-Slavetićkoga Na konju i u rovu, objavljena 1917. u okupiranom Beogradu, u izdanju “carske i kraljevske vojno-gubernijske štamparije”
Iskrcali smo se iz voza na jednoj maloj stanici nedaleko od Rawa Ruske. Poslije dugog putovanja sa južne granice, skupila se ovdje cijela pukovnija. Već prije stigle su ovamo tri husarske pukovnije koje su zajedno s nama ulanima sačinjavale konjičku četnu diviziju. Ovdje smo se opet sastali sa našim konjičkim topničkim odredom, kao i našim hitrim odjelenjem mašinskih pušaka.
Naš je eskadron stigao posljednji. Svi su se ovdje odmarali već dulje vrijeme, neki eskadroni tri i više dana, dok su stigli svi dijelovi divizije. Najgore smo prošli mi ulani. Jedva što smo se iskrcali iz voza, već je bila stigla zapovijest da se krenemo. Na brzu smo ruku mogli, da nahranimo i napojimo konje. Prednji eskadroni su već bili uzjahali, pa i mi smo se popeli na konje, ne čekajući naredbe.
Topništvo je kasom projurilo drumom ispred nas. Jedna baterija ode kod prethodnice, dok su se dvije baterije sredale u sredini kolone. Mi ulani ostali smo posljednji, naš je eskadron bio zaledje.
Primanje je bilo kratko. Vlastite konjičke snage stoje u mjestu …… u borbi sa nadmoćnijom neprijateljskom konjicom. Preko ……. javljena je neprijateljska pješadija -- -- i tako dalje. Može dakle brzo doći do borbe, prve borbe, večeras, ili izvjesno sjutra.
A mi idemo uvijek dalje naprijed. Ponoć nije mogla da bude daleko. Zaustavili su nas. I husari su pred nama stali, sjahali s konja i poredjali se lijevo i desno uz drum. Stigla je nekakva zapovijest od brigade, a mi smo ulani prokasali drumom izmedju husara, pa kraj topništva brzo u tamnu noć, sat i više. Ništa se ne čuje do monotono pravilno udaranje sabalja o mamuze, isrzavanje konja i umorno tapanje konjskih kopita po pjeskovitom zemljištu. Na posljetku stadosmo i mi u tamnoj noći i sjahasmo. Zapovjednici eskadrona odjahali su sa svojim trubljačima negdje dalje u noć, vodnici su se skupili na čelu svojih eskadrona, a vojnici su spavali kao zaklani pored svojih konja, koji su takodje pustili svoje glave i drijemali.
Tamo daleko desno, sasvim desno grmjelo je u pravilnim razmacima. Mi smo sve ovo čuli, naša se pažnja budila, mi naslućujemo ali još ne znamo.
Sjeo sam uz drum i pustio noge u jendek. Potpuno sam bio svjestan, znao sam što nas za nekoliko sati čeka, ali nijesam o tome razmišljao. Nijesam doduše bio bez svakog osjećaja, da sam otupio prema svemu, ali ne bi znao pravo reći, što i kako mi je bilo. Jedno ipak mogu stalno reći, da je duhovno raspoloženje čovjeka pred prvu borbu u ratu daleko prijatnije nego li pred prvi dvoboj. Ne znam čini li to općenitost, društvo, ili je uzrok tome u čemu drugom.
Pred nama i za nama čuli su se glasovi i zveka sabalja. Mala odjelenja jahala su posred druma naprijed. Docnije, kada su pred zoru dojahali prvi glasnici puni neke radosti i uzbudjenja i sa zažarenim licima, saznali smo, da su to bile prve izvidnice, koje su bile isposlane, da istraže i nadju neprijatelja. Koliko su srećni! Oni su bili već tamo kod šume, u selu i vidjeli su prave, istinite neprijatelje – Ruse. Jedan od njih donjeo je i rusku pušku. Momci su je uzimali u ruke i divili se osobito dugačkom bodu – nožu. Pripovijedaju, da je onaj lijepi, mladi crni kaplar Rukavina sasjekao sabljom jednog Rusa, a drugog oborio iz pištolja. Niko u pukovniji nije se nadao, da je Rukavina takav junak. Sve se to dogodilo - pričao je glasnik – desno od onog žutog polja, odmah iza sela, koje je ležalo blizu nas u jednoj dolini. Svi se zgledaše onamo, gdje je još stajala naša hrabra izvidnica i posmatrala neprijatelja, koji je nastupao.
Preko polja jahala su prema nama dva draguna. Oni su došli kao glasnici jednog izvidničkog odjelenja i tražili su svoju brigadu. Od njih smo saznali zanimljive pojedinosti, ali čini se bolje nego mi vidjelo je naše topništvo.
Brzo i živo grmjeli su prvi pucnji jedan za drugim. Divili smo se prvim bijelo-ružičastim oblacima šrapnela, koji su se bili pojavili nad sjevernom ivicom šume, pa odmah poslije iznad samog sela.
Živom pojedinačnom vatrom djelovala je naša konjička topnička divizija. Zapovjednici eskadrona povratili su se kasom na svoja mjesta, a ja sam u galopu jurio kao ordonans do daljnjeg naredjenja prema brežuljku onom tamo desno, gdje je bio zapovjednik brigade.
Sa ovog visa mogao sam još bolje da posmatram svjetle oblake šrapnela, no uzalud sam se trudio da vidim bar nešto od neprijatelja. Ne znam, nije li bilo ništa, ili ja nijesam još umjeo da vidim. Glasnici su dolazili i odlazili, davane su naredbe i primani su izvještaji. Slušao sam pažljivo, pa ipak sam pokušavao uzalud, da sebi stvorim makar i slabu sliku o svemu, jednom riječju – nijesam znao, vidio, ni razumjeo od svega ništa.
Pukovnik-brigadir pozove me rukom k sebi.
- Ulanska pukovnija ima da krene zapadnom ivicom šume…
Prvi zadatak.
Ni riječ nijesam razumjeo, ni zapovijest ponovio, ni do kraja je saslušao, nego potečem do svoje pukovnije. Iz daleka sam video jednog jahača, koji je jahao meni u susret – bio je to moj kapetan.
Šta sam još znao, čega sam se mogao da sjetim, javio sam kratko – i čini se, da je bilo dobro. Moj me je kapetan razumjeo. Govorio je nešto o “istom opažanju” nešto o “tačnom shvaćanju” i vratio me brigadiru sa vješću, da je pukovnija već spremna i da će odmah krenuti naprijed.
- Vrlo dobro! Bravo! – zahvaljivao je brigadir. Izgledalo je, da sam svoj zadatak izvršio dobro. Počeo sam, da budem slobodniji.
Medjutim mora, da se dogodilo nešto važnoga. Topništvo je djelovalo još življe, odjelenje mašinskih pušaka projurilo je u galopu pored nas. Jedna husarska pukovnija krenula je baš pred nama desno i već su se sa svih strana čuli zvuci trubalja: “Atak! Marš! Marš!”
U velikom ovom trenutku, kojega mislim da neću nikada zaboraviti – pukovnik-brigadir je bio takodjer nekuda nestao – jurio sam kao lud na konju za mojom pukovnijom. Nijesam znao kako, ali sam stigao svoje. Vikao sam u sav glas – svi su vikali. Sa nekoliko velikih i snažnih skokova, pregazio je moj konj široku jednu baru i uputio se pravo zapadnoj ivici šume.
Nekoliki pucnji iz pušaka! Činilo mi se, da je nedaleko od mene pao konj, ili nije? Jurio sam dalje naprijed, samo naprijed, a sa mnom desetak ulana. Kod potoka sreli su jednog konjanika.
- Naprijed za našim pukovnikom! vikali su ulani.
-Naprijed! Naprijed! U-ra-a-a!
Opet su se čuli pucnji, brže i življe. Kad smo stigli na visoravan, vidjeli su se na sve strane odredi konjice. Zvuci trublje! Pojedini su se odjeli brzo prikupljali.
Daleko, lijevo od nas, kasalo je u kolonama nekoliko dragunskih eskadrona. Čuo sam, da se nešto govori o “pravom vremenu”, o “proboju” i “uspjehu”. Od svega toga nisam razumjeo ništa. Znao sam jedino, da je to bilo u koliko lijepo, u toliko i bijesno jahanje.
Sagnuo sam se i rukom poplaskao po vratu svog “Dečka