Zašto je javna televizija “nestala” sa “stupa srama”, odnosno popisa poreznih dužnika?
Ministarstvo financija objavilo je na popisu poreznih dužnika (u javnosti poznatijem kao “stup srama“) da Hrvatska radiotelevizija godinama duguje 222,6 milijuna kuna dospjelih neplaćenih poreza i doprinosa. Ubrzo nakon objavljivanja, međutim, Hrvatska radiotelevizija je iznenada nestala sa tog popisa.
A onda je Nada Čavlović Smiljanec, ravnateljica Porezne uprave izbjegavajući odgovoriti na novinarsko pitanje rješenjem od 25. veljače 2013. proglasila tajnom razloge zbog kojih je Hrvatska televizija “nestala” sa “stupa srama”, odnosno popisa poreznih dužnika.
No, to ne baš pametno rješenje o tobožnjoj tajni ravnateljice Porezne uprave nije zaustavilo novinarsko istraživanje. Isto pitanje postavljeno je i Hrvatskoj radioteleviziji. Iz Odjela za odnose s javnošću Hrvatske radiotelevizije odgovorili su manje tajnovito, da više nisu na popisu poreznih dužnika jer im je Ministarstvo financija odobrilo reprogram poreznog duga.
Tajna Istražujući dalje, novinarska pitanja postavljena su nakon toga i Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja i nadležnom tijelu EU komisije. Činjenica da Hrvatska radiotelevizija ne mora platiti dospjele neplaćene poreze i doprinose dovodi u neravnopravni položaj na tržištu sve ostale televizijske i radijske kuće, pa i sve ostale medije općenito, koji su pod prijetnjom ovrha i blokadama računa obvezni podmirivati dospjele porezne dugove.
Iz Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja dobili smo dva odgovora, a iz Europske komisije odgovoreno je posredstvom glasnogovornice Antoine Colombani iz potpredsjedničkog kabineta Joaquín Almunia.
Prema čl. 1. Zakona o državnim potporama (subvencijama) umanjenje proračunskih prihoda (i tzv. reprogram poreznog duga) smatra se nedopuštenom isplatom državne potpore (subvencije). Zbog toga je prema čl. 12. istog Zakona Ministarstvo financija bilo obvezno zatražiti konzultativno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja o prijedlogu reprograma poreznog duga Hrvatskoj radioteleviziji.
Iz Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, međutim, odgovorili su da im Ministarstvo financija nije dostavilo nikakav akt ili prijedlog odluke vezano za (navodno, tajni) prijedlog reprograma poreznog duga Hrvatskoj radioteleviziji.
Pitali smo potom Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja hoće li pokrenuti postupak zbog fiktivnog reprograma poreznog duga Hrvatskoj radioteleviziji radi skrivene isplate nedopuštene državne subvencije 222,6 milijuna kuna.
Iz podužeg odgovora Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja razumjeli smo da prema Zakonu o državnim potporama ta Agencija može pokrenuti postupak samo ako ministar Linić prethodno prijavi (sam sebe!?) zbog izravne ili neizravne nevješto skrivene isplate državne subvencije.
Valja još istaknuti i da je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja zbog sumnji u prikrivena odobravanja državnih potpora već ranije postavljala ministru Liniću pitanja zbog pojedinih postupaka tzv. predstečajnih nagodbi. Predstečajne nagodbe slično kao i postupci reprograma poreznih dugova, naime, sadržavaju mjere poput smanjenja i odgode dospijeća obveza, otplate u ratama itd., a koje ukoliko idu na teret države imaju sve značajke nedopuštenih državnih subvencija. I ta pitanja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Linić ignorira.
A iz potpredsjedničkog ureda Joaquina Alimunije odgovoreno je da je formalna nadležnost EU komisije za nadzor u takvim predmetima u Hrvatskoj započela tek od 1. srpnja 2013. godine, a da za upoznavanje s hrvatskim poreznim sustavom zahtijeva još vremena (što sve nije bila smetnja EU komisiji o zabrani državnih subvencija, da primjerice djeluje u slučaju hrvatskih brodogradilišta).
Mućka Da bi se pravno dvojbene isplate državnih subvencija prikrile, transakcija je (tajno?) iskazana kao postupak reprograma poreznih dugova, među ostalim i tobožnjim ustupanjem nekretnina državi umjesto da Hrvatska radiotelevizija plati dospjele godinama neplaćene poreze i doprinose.
A iz katastarskih obrazaca povijesti upisa na tobože ustupljenim nekretninama, međutim, vidljivo je da su sve te nekretnine upisane kao „društveno vlasništvo s nositeljem prava korištenja RO televizija Zagreb“. Naknadno su “na brzaka“ temeljem upravnih rješenja te nekretnine upisane kao vlasništvo Hrvatske radiotelevizije. No, Hrvatska radiotelevizija je praktično državna televizija, pa se i po toj osnovi može smatrati da su nekretnine u vlasništvu Hrvatske radiotelevizije stvarno u neizravnom državnom posjedu/vlasništvu.
No, nesporno ja da je u tom posjedovno/vlasničkom “ringišpilu” sa spornim nekretninama država prvo dodijelila te nekretnine Hrvatskoj RO televiziji Zagreb, da bi ih potom Hrvatska radiotelevizija kao sljednica RO televizija Zagreb “vratila” državi kako bi država mogla državnu televiziju osloboditi obveze plaćanja dospjelih neplaćenih poreza i doprinosa.
Formalno bilančno gledano nakon takve vrtnje knjižnom “ringišpilu” u državni proračun stvarno je uplaćeno manje 222,6 milijuna kuna. Nekretnine koje je tobože Hrvatska radiotelevizija ustupila umjesto plaćanja poreza ionako su bile u izravnom ili neizravnom (katastarskom) posjedu države, a Hrvatska radiotelevizija je bila samo katastarski “nositelj prava korištenja”.
Da bi ova na prvi pogled komplicirana “mućka” bila jasnija, evo konkretan primjer zgrada u Dežmanovoj ulici 6 i 10 koje je Hrvatska radiotelevizija tobože ustupila državi. Nakon što se iz tih zgrada iselio CK KPH 60-tih godina prošlog stoljeća (u tzv. “kockicu” na Prisavlju), tadašnje državne vlasti odobrile su i upisale u katastar “RO televiziji Zagreb pravo korištenja zgrada u društvenom vlasništvu u Dežmanovoj 6 i 10 u Zagrebu”.
Slično je i sa svim ostalim nekretninama koje je Hrvatska radiotelevizija tobože ustupila državi, pored spomenutih dviju zgrada u Dežmanovoj ulici (jedna na broju 6 i susjedna na broju 10) još stambene zgrade u Biankinijevoj ulici br. 11 – 15 isto u Zagrebu, zatim u Dubrovniku vile Čingrija i Dubravka (z.k.ul. 205 k.o. Gruž, z.k.č.br. ZGR. 489 - kuća i z.k.č.br. 537/1 - šuma sa zabilježbom prava prvokupa u korist Općine Dubrovnik) kao i više manjih nekretnina u Varaždinu, Novskoj itd.
Zbog toga se nedvojbeno radi o “knjigovodstvenoj akrobaciji” bez stvarnih proračunskih prihoda. Stvarno je u Državnom proračunu manje 222,6 milijuna kuna (neplaćenih dospjelih poreza i doprinosa), a realno zauzvrat nema prihoda jer su tobože ustupljene nekretnine i prije tzv. ustupanja bile u izravnom ili neizravnom posjedu/vlasništvu države.
Slična “mućka“ Prilikom iskazivanja odobrene državne subvencije iskazane fiktivno kao reprogram duga Slavko Linić i društvo iz Ministarstva financija su nemaštovito ponovili ranije proveden slični “scenarij” prikrivanja državne subvencije. U tom “scenariju” je od Antona Vrdoljaka kao tadašnjeg direktora Hrvatske radiotelevizije Ivica Mudrinić kao tadašnji direktor Javnog poduzeća Hrvatske pošte i telegraf umjesto uplate profita u državni proračun kupio zgradu na uglu Petrinjske i Jurišićeve ulice u kojoj je dotad bio smješten Radio Zagreb (i iz koje je prvi puta emitiran TV program). Otuda u toj zgradi sjedište ima Hrvatska poštanska banka (također na prodaju).
Iz katastarskih obrazaca povijesti upisa (z-0663 k č z-0663) vidljivo je da je država odobrila Radio Zagrebu (u okviru kojega je kasnije osnovana RO televizija Zagreb) da se katastarski upiše kao “nositelj prava korištenja na društvenom vlasništvu” palače “Baranyai” izgrađene 1914. godine na uglu Jurišićeve i Petrinjske ulice u Zagrebu (zaštićeno kulturno dobro - arhitekti Slavko Benedikt i Aladar Baranyai).
U palači “Baranyai” je do NDH bila smještena Srpska banka u Zagrebu. A onda je država upravnim aktom omogućila Hrvatskoj radioteleviziji da se uknjiži kao posjednik/vlasnik i Vrdoljaku da tobožnjom prodajom te zgrade osigura nužni novac da bi i tada spasio Hrvatsku televiziju od bankrota, slično kao što to sada radi Linić “uzimanjem pod račun” za neplaćene dospjele poreze i doprinose.
Cenzura razlog izdašnosti Zauzvrat za izdašnost državne i političke vlasti od tobožnje javne televizije očekuju lojalnost, promoviranje i propagandu, odnosno cenzuriranje nepoželjnih informacija.
I tako su postupno umjesto cenzora kontrolu medija preuzele porezne vlasti, ministar financija Linić i kao izvršitelji Porezna uprava Ministarstva financija. “Kooperativnim” medijima (i novinarima) ministar Linić odobrava državne subvencije, porezne olakšice i ostale financijske povlastice. Medije (i novinare) koji prema Linićevim mjerilima nisu kooperativni Porezna uprava podvrgava poreznoj presiji, blokadama, ovrhama, prisilnim naplatama doprinosa i na prihode koji nisu ostvareni, i sl.