Nova esejistička zbirka filozofa i istaknutog člana Arkzinovog kolektiva polemičan je i višeslojan prilog raspravi o "povratku devedesetih"
Borislav Mikulić, Trg izgubljene Republike i druge uzorite priče 90ih, Arkzin, 2015.
U svim postjugoslavenskim sredinama devedesetih je godina došlo do prepoznatljive polarizacije. Na jednoj strani medijske i kulturne scene grupirali su se oni koje se prepoznavalo kao retrogradne, netolerantne nacionaliste; na drugoj su se strani okupljale snage percipirane kao njihovi humanistički, liberalno i proeuropski senzibilizirani oponenti. Ipak, specifikum zagrebačke scene ogledao se u tome što je ona osim "nacionalističke" i "antinacionalističke" opcije iznjedrila i svojevrsni "Treći put". Nije riječ o nekakvom srednjem kursu između dva tobožnja ekstrema, nego posve suprotno – o kritici kritike nacionalizma, koja radikalizira kritiku nacionalizma tako što, među ostalim, razotkriva ideološku podlogu koja je zajednička nacionalistima i njihovoj intelektualnoj opoziciji. "Kritika kritike" koju imam na umu dolazila je iz kruga oko časopisa Arkzin, a za metu je imala državotvornu doktrinu i imperativ "ljubavi prema Hrvatskoj" koje su navodno sukobljene snage u podjednakoj mjeri podrazumijevale kao osnov vlastitog djelovanja. Najistaknutiji eksponent arkzinovske kritičke misli bio je Boris Buden; recimo, njegova polemika s Viktorom Ivančićem, tada urednikom najpoznatijeg postjugoslavenskog građanskog medija Feral Tribunea, ostaje trajno značajna tekovina kritičkog mišljenja iz tog mračnog desetljeća.
Sve hrvatske tranzicije Buden je, uz dizajnera Dejana Kršića, bio i ostao zaštitni znak Arkzina. Međutim, figura bez koje bi produkcija tog medijskointelektualno-aktivističkog kolektiva bila uskraćena za više ključnih doprinosa[1], a koja se u tom kontekstu znatno rjeđe spominje, jest Borislav Mikulić. Za razliku od Budena, danas postjugoslavenske filozofske i teoretičarske zvijezde, Mikulić je i u zagrebačkoj sredini u kojoj živi i radi poznatiji kao sveučilišni profesor filozofije i svojedobni prodekan Filozofskog fakulteta nego kao esejist i kritičar. A upravo je ovaj autor, gotovo četvrt stoljeća kasnije, ostao najdosljedniji arkzinovskom duhu. On do danas piše i objavljuje u prepoznatljivom arkzinovskom žanru filozofske i teorijske publicistike, a primarna tema njegovih tekstova stvarnost je postsocijalističke Hrvatske. Ako su Budenove Barikade amblematska kritička knjiga iz razdoblja tzv. prve tranzicije – dezintegracije SFRJ-a i ratnih devedesetih – analogno mjesto u kontekstu "druge tranzicije", tj. nultih godina, zauzima Mikulićeva knjiga Kroatorij Europe (2006.). Riječ je o zbirci tekstova iza koje stoji svojevrsni konceptualni poduhvat: programsko "švercanje" filozofskog diskursa i filozofske kritike u kolumne koje je autor pisao za Slobodnu Dalmaciju. Kao protutežu sve upadljivije simplifikatorskom i antiintelektualističkom diskursu domaće kolumnistike, Mikulić je svjesno forsirao zakučast i "netransparentan" stil pisanja, što vjerojatno doprinosi relativnoj ne(pre)poznatosti njegovih tekstova i njihova trajnog značaja. Međutim, svakome koga zanima kritička demontaža suvremene hrvatske ideologije, Kroatorij bi trebao predstavljati podjednako nezaobilazno štivo kao što su to i Barikade.
Važno je reći da je Kroatorij zbirka tekstova koja autoreferencijalno propituje samu formu zbirke (novinskih) tekstova: autorova kritika rituala "oknjiženja" kao čina demonstracije i reprodukcije medijske moći činila je, paradoksalno, jednu od okosnica te knjige. Tim prije pojava još jedne Mikulićeve zbirke tekstova o političkim i društvenim temama pobuđuje radoznalost i nameće pitanje o vlastitom (samo)opravdanju. Takva se knjiga i pojavila ove godine, a nosi naslov Trg izgubljene Republike. Da radoznalost bude veća, kao izdavač je potpisan Arkzin – koji već odavno ne izlazi – a za dizajn je zaslužan Kršić, dok većina uvrštenih tekstova potječe iz devedesetih godina (drugi dio naslova glasi ...i druge uzorite priče 90ih).
Ponavljanje, povratak, regresija Već iz letimičnog prolaska kroz ovu knjigu jasno je da neposrednu pozadinu na kojoj je valja čitati čini diskurs o "povratku u devedesete". Uslijed novog vala društvene reakcije u Hrvatskoj u protekle dvije-tri godine, oličenog kako u konzervativnim građanskim inicijativama, tako i u obnovljenom utjecaju vojske i Crkve, tvrdnja da smo se vratili u devedesete, ili pak da su se one vratile nama, sve se češće vrti u medijima. (Kao svojevrstan prilog ovome trendu i vlastitu akciju "podizanja svijesti", i ovaj dvotjednik i domaći Le Monde Diplomatique svojedobno su pod egidom "Vratile se devedesete, vraća se i Arkzin" objavili upravo reprint nekoliko kritičkih tekstova iz Arkzina). Međutim, na ovom širokom fonu dogodio se i jedan događaj sa samim Mikulićem kao protagonistom: u emisiji Hrvatskoga radija Ogledi i rasprave spiker je odbio pročitati njegov esej "Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i 'jarčji pjev' desnice". Znamo li da se spomenuti tekst bavi upravo povratkom konzervativne desnice na društvenu scenu te da se spiker u obrazloženju bojkota pozvao na priziv savjesti – civilnodruštveni koncept koji tradicionalno vežemo uz antiratne i slične inicijative – ustanovit ćemo da "povratak devedesetih" zatvara luk između društvenog makroplana i autorovog mikroplana. Činjenica da se u središtu zapleta našla jedna istaknuta figura iz "alternativnih", kritički mislećih devedesetih, nije lišena simboličkog naboja.
I sam autor u uvodnoj napomeni pozicionira pojavu Trga u kontekst "recidiva prve hrvatske tranzicije". Međutim, za njega se radi o "povratku recidiva" – budući da smo, kako podsjeća, nakon izborne pobjede lijevoliberalne koalicije 2001. već svjedočili malom "povratku" u prethodno desetljeće (u vidu pučističkih planova vojske poduprte crkvom i HDZ-om). Štoviše, kako podcrtava Srećko Pulig u svom prikazu knjige[2], za Mikulića i same devedesete predstavljaju svojevrsnu inscenaciju “povratka” – u smislu planske političke, društvene, moralne, kulturne i civilizacijske regresije. To je iskustvo simbolički kondenzirano u spomeniku banu Jelačiću s naslovnice knjige, koji je u sumrak socijalizma osvanuo na glavnom zagrebačkom trgu, umjesto “izgubljene Republike” čije je ime ovaj prethodno nosio. Figura regresije, dekadentnog ponavljanja, “povratka na staro”, izvedena iz konkretnog civilizacijskog iskustva, analitički je okvir kojem Mikulić rado pribjegava.
Ove preokupacije ogledaju se i u strukturi knjige. Otvara je intervju koji je Mikulić 2000. dao Srećku Puligu o “tabuima devedesetih”, a zatvara je, u posebnom bloku naslovljenom Povratak u 2015., bojkotirani esej s radija. U međuprostoru nalazimo niz tekstova objavljenih između 1992. i 2000. u različitim medijskim oblicima i s različitim povodima i tematskim žarištima. Ovakvoj organizaciji knjige možemo pripisati dvojaku funkciju. Najprije, ona donosi efektan presjek "devedesetih" iz marginalne kritičke pozicije – marginalne kako u smislu društvenog mjesta i medijske vidljivosti, tako i u smislu filozofskog i teorijskog diskursa koji proizvodi. Međutim, ustroj Mikulićeve knjige omogućuje nam i da vidimo sjecište triju dekada – devedesetih, nultih, i aktualnih "desetih" – sa svim njihovim međusobnim sličnostima i razlikama. Mikulić čitatelju/ici predlaže višestruku historizaciju – onu aktualne društvene situacije, ali i historizaciju pa i demistifikaciju mitskih "devedesetih". On ne pristaje bezrezervno na ekspresnu dijagnozu o "povratku devedesetih", ali ni ne osporava njezinu utemeljenost, prepuštajući konačan zaključak čitatelju/ici.
Hvatanje priključka Uvršteni tekstovi uglavnom su esejistički intonirani; po namjeni i izvedbi mahom se nalaze na pola puta između kolumnističke hiperaktualnosti i tradicionalnije distance akademskog pisma. Ako su tekstovi iz Kroatorija nastali na "švercanju" filozofije u kolumnističku formu, neki od priloga iz Trga izgubljene Republike primjer su "sijanja" aktualne društvene tematike u esejistički i filozofski diskurs šireg fokusa. Drugi tekstovi, prije svega oni pisani za Arkzin, eksplicitne su intervencije u vezi s pojedinim problemima, situacijama ili zapletima na društvenoj i kulturnoj sceni postsocijalističke Hrvatske, koje Mikulić promišlja uz pomoć raznolike kritičke aparature. Kao osobne favorite mogao bih izdvojiti tekstove "Jugonostalgija: o političkoj retro-utopiji razočaranih patriota" te "Razvod Vijenca i Matice: nadpolitika u hramu kulture". Prvi na pozadini nacionalističke hajke na spisateljicu Dubravku Ugrešić analizira ideološki konstrukt optužbe za "jugonostalgiju", a potom razmatra specifičnu subverzivnost samog estetičkog diskursa i kritike nacionalizma kao kiča na kojima Ugrešić inzistira. "Da bi mislila društveno, literatura mora pisati larpurlartistički", zaključuje Mikulić o paradoksu koji rad ove autorice osvjetljava u književnom kontekstu devedesetih. Drugi tekst na fonu svojedobne polemike između časopisa Vijenac i Matice hrvatske uzima pod povećalo fantaziju o "kulturnom časopisu" kao privilegiranom prostoru unutar kojeg je moguće nivelirati političke antagonizme i argumentirano i ravnopravno razgovarati na nadpolitičkom nivou. Takva koncepcija "kulture", pokazuje Mikulić, ne samo da kao vlastitu podlogu podrazumijeva homogeni nacionalni prostor, već također za cijenu ima šutnju o reprodukciji fašizma u samom pogonu "kulture". Napomenimo da se u Mikulićevim tekstovima iz devedesetih nalazi i niz referenci koje vjerojatno neće biti instantno prepoznatljive današnjem čitateljstvu. Međutim, "hermetičnija" mjesta upravo nas upozoravaju da se spram "devedesetih" pozicioniramo kontekstualno – dakle, da imamo na umu i njihovu povijesnu partikularnost i moguće analogije s dobom u kojem živimo.
Premda je dobar dio priloga iz te knjige i ranije bilo moguće čitati na autorovim mrežnim stranicama, njihovo "oknjiženje" ovdje i sad nesumnjivo ima aktivističku snagu i kulturni značaj. Diskurs o "povratku devedesetih" u nekoliko je navrata argumentirano kritiziran zbog površnih analogija na kojima počiva i blokiranju materijalističkog uvida u aktualni društveno-povijesni trenutak. Međutim, možda nam upravo predodžba o "devedesetima" oko nas i u nama daje priključak za upoznavanje novih čitateljskih generacija s Mikulićevim kritičko-publicističkim opusom, ako će drugim putevima već teško doći do njega.
Bilješke
[1] Vidi npr. esej iz Arkzinova teorijskog priloga "Bastard" (01/1998) "Tramvaj zvan utopija: mjesto lijevog diskursa", dostupan na: http://mudrac.ffzg.unizg.hr/~bmikulic/Homepage/kangrga.htm
[2] Vidi: Srećko Pulig, "Mapiranja u hodu", Novosti, 11. kolovoza 2015., dostupno na: http://www.portalnovosti.com/mapiranja-u-hodu