Jasan i pun ton ispunio je dvoranu Lisinski, u kojoj je na pozornici izvođačko tijelo od stotinjak glazbenika disalo zajedno sa svakom frazom i kantilenom
Bečka filharmonija orkestar je poprilično duge tradicije, a domaćoj publici poznat je ponajviše po novogodišnjem koncertu na kojem se izvode “hitovi” obitelji Strauss. Ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić, u pomalo isklišejiziranom govoru, naglasio je važnost koncerta i nastupa Bečke filharmonije, a u otvaranju sezone pridružila mu se i veleposlanica Republike Austrije Andrea Ikić-Böhm, koja je iznijela više ili manje iste pozdrave publici te je nekoliko puta čestitala Hrvatskoj na ulasku u Europsku uniju. Naravno, priliku za obraćanje publici nije propustio ni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je iskazao nadu da će publika uživati u hitovima poput Radetzkyjeva marša ili valcera Na lijepom plavom Dunavu.
Na žalost gradonačelnika Bandića, ali vjerojatno i mnogih u publici, Bečka filharmonija nije izvela nijednu kompoziciju članova obitelji Strauss. Na svu sreću, jer je zagrebačka publika imala priliku slušati prvu postavu tog orkestra, pa bi bila prava šteta tu priliku protratiti trivijalnim programom. Bečka filharmonija djeluje i kao orkestar Državne opere u Beču, pa je stoga uobičajeno da postoje barem dvije postave orkestra. Na programu u Zagrebu bila su dva vrlo zanimljiva djela: poprilično rijetko izvođena Treća orkestralna suita u G-duru Petra Iljiča Čajkovskog i Peta simfonija u d-molu Dmitrija Šostakoviča.
Zvukovna čarolija Već s prvim taktovima kantilene prvih violina Treće orkestralne suite u G-duru, op. 55 bilo je jasno da je riječ o orkestru kalibra kakav nemamo prilike često slušati u Zagrebu: jasan i pun ton ispunio je dvoranu Lisinski, u kojoj je na pozornici izvođačko tijelo od stotinjak glazbenika disalo zajedno sa svakom frazom i kantilenom. Jasno je da je dirigent Lorin Maazel tome također pridonio, no takve zvukovne čarolije ne bi ni bilo da u orkestru ne sjede odreda vrhunski glazbenici. Izvrstan, kvalitetan ton i jedinstvo svih glazbenika bilo je očito do posljednjih taktova Finala, u kojem je orkestar u forte dinamici bez ijedne greške zaključio prvi dio zamahom štapića Lorina Maazela.
Drugi dio koncerta zauzela je Peta simfonija u d-molu, op. 47 Dmitrija Šostakoviča, u kojoj je Bečka filharmonija pokazala kako je orkestar koji jednako dobro donosi repertoar i devetnaestog i dvadesetog stoljeća (iako pritom valja imati na umu da je dotična simfonija zasnovana itekako na naslijeđu devetnaestog stoljeća). Lorin Maazel tako je samo potvrdio svoj status dirigenta koji orkestrom ravna na vrlo visokoj razini. Dmitrij Šostakovič skladatelj je koji je u rodnoj Rusiji bio pomalo neshvaćen, odnosno nije odgovarao staljinističkom režimu, koji je, u jednoj kritici nakon premijere njegove opere Lady Macbeth od Mcenskog okruga, njegovo skladateljstvo nazvao “neredom umjesto glazbe”. Odbijanje njegove glazbe kao komplicirane objašnjavano je njenom nepodobnošću socrealizmu, pa se od njega tražilo da piše jednostavniju glazbu u monumentalnim formama, koja će zadovoljiti poruku o sveopćem napretku malog čovjeka (ako je takvo što uopće moguće izraziti glazbom).
Tabu-teme Naravno, u očima nekih muzikologa, simfonija je promatrana kao djelo koje odražava vrijeme u kojem je Šostakovič živio – staljinističku Rusiju u kojoj su ubijeni brojni politički nepodobni ljudi. Stoga smatraju da su upravo iz tog razloga brojni ljudi plakali na praizvedbi simfonije tijekom trećeg stavka u kojem se citiraju napjevi panikide, svojevrsnog pravoslavnog rekvijema, pa se pretpostavlja i da su se mnogi poistovjetili upravo s tim stavkom, jer su vjerojatno mnogi izgubili članove obitelji ili poznanike iz političkih razloga. Na zagrebačkoj izvedbi nitko u publici nije (barem ne glasno) plakao, a u (samo statistički) katoličkom društvu panikida nije ni poznata.
Doduše, postavlja se pitanje vjerodostojnosti spomenutih izraza i njihove potrebe ponavljanja u tekstovima kakvi prate programske knjižice, u kojima je, primjerice, konstantno neizbježan podatak Čajkovskijeva homoseksualnost, jer, eto, da nije bio homosekusalac sigurno ne bi pisao takvu glazbu i bio toliko uspješan, s obzirom na to da je nečija seksualna orijentacija, kao, svakako važan dio njegova posla. Konstantno spominjanje tog podatka jedan je od pokazatelja da je to u Hrvatskoj itekako tabu-tema, makar je dotični skladatelj umro prije više od stotinu godina i njegova glazba nema apsolutno nikakve veze s njegovom seksualnom orijentacijom – da je bio i heteroseksualac vjerojatno bi pisao jednako dobru glazbu.
Uspavljujuća atmosfera A knjižice Zagrebačke filharmonije već su kroz dulje vrijeme vrlo zanimljiva izgleda, jer osim šturih tekstova upitne kvalitete o djelima i skladateljima donose veliki broj reklama. S obzirom na količinu i sadržaj reklama, čovjek se ne bi začudio kada bi u ponudu filharmonija uključila komplet vrhunskih noževa ili još bolje – anatomske jastuke, pa da publika može barem udobno odspavati od početka do kraja koncerta. Jer uspavljujuća atmosfera je vladala tijekom koncerta na kojem je uz Zagrebačku filharmoniju nastupio ogroman izvođački aparat koji zahtjeva Ratni rekvijem Benjamina Brittena.
Velebno djelo Britten je napisao za ponovno posvećivanje katedrale u Coventryju 1962., koja je obnovljena nakon što je bila bombardirana u Drugom svjetskom ratu. U tom je povodu Britten odlučio poslati sebi svojstvenu poruku mira, pa je tako napisao veliki rekvijem, u kojem mu nije bio dovoljan latinski tekst ordinarija i proprija mise za mrtve, nego ga je dodatno “podebljao” stihovima Wilfreda Owena, koji je potresno poezijom dočarao strahote Prvoga svjetskog rata, a koje su se, nažalost, još gore ponovile u sljedećem ratnom užasu.
Rat kao takav grozna je pojava, a nažalost se dogodila i na prostoru bivše države, pa je tako vodstvo dvorane Lisinski odlučilo poslati poruku mira i obilježiti stotu obljetnicu rođenja Benjamina Brittena. Tako su uz Zagrebačku filharmoniju nastupili Komorni orkestar Sarajevske filharmonije kojim je ravnala Samra Gulamović, Zbor Radiotelevzije Srbije, Zbor Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, Slovenski komorni zbor, Djevojački zbor Zvjezdice, sopranistica Antea Ilić iz Srbije, tenor Amir Saračević iz BiH, te bariton Ljubomir Puškarić iz Hrvatske, a cijelom je izvedbom ravnao Ivo Lipanović.
Djevojčice i dječaci Poruka mira prisutnoj publici je poslana i to je, nažalost, sve što je publika od izvođača primila. Prvim tonom koji je proizvela Zagrebačka filharmonija nastupilo je razočaranje, s obzirom na to da dvoranom Lisinski nije odzvanjao ton poput onoga prethodne večeri. Cijeli je Rekvijem, usprkos velikom izvođačkom aparatu, bilo nezanimljivo slušati. Za pohvaliti je bilo muziciranje zborova, koji su se, sklopljeni u jedan veliki, mješoviti zbor, pokazali vrlo muzikalnima i intonacijski preciznima. Za pohvaliti je i njihova dikcija engleskoga jezika, koja u slučaju mostarskog tenora Amira Saračevića nije bila na jednakoj razini, nego lošija. Sarajevski komorni orkestar također je kvalitativno zaostajao, a postavlja se pitanje zašto je djevojački zbor Zvjezdice pjevao dionice dječjeg zbora – zar ne postoji nijedan dječji zbor u Hrvatskoj koji je mogao tu ulogu jednako dobro ili bolje ispuniti? Aneta Ilić i Ljubomir Puškarić svoj su posao odradili tek korektno.
Dvije večeri zaredom imali smo priliku slušati dvije različite filharmonije, koje su, iako praktički u susjedstvu, predstavljale dva različita svijeta – jedan idealan i gotovo pa nepogrešiv (to se naročito odnosi na dodatak, uvertiru Ruslanu i Ljudmili, koju je Bečka filharmonija izvela sa savršenim dinamičkim nijansiranjem i iznenađujuće savršenim pianom) i jedan koji glazbu donosi na vrlo prosječan i pomalo nezanimljiv način. Nadajmo se da će gostovanje Bečke filharmonije biti dobar poticaj Zagrebačkoj da se barem pokuša približiti nivou kakav je pokazala Bečka, jer u protivnom će se svi njeni koncerti biti poput onog od 28. rujna – događaj koji ni počemu neće ostati upamćen, osim kao samo još jedan prosječan koncert.