Galerija Miroslav Kraljević1 jedna je od rijetkih zagrebačkih nekomercijalnih galerija koja je otvorila svoj virtualni prostor i postavila web galeriju za online radove. Galerija je vlastiti website dobila na prijelazu iz 1996. na 1997. godinu i to je prvi website nekomercijalnog izložbenog prostora u Hrvatskoj. GMK je od kraja devedesetih započela s online projektima pod umjetničkim vodstvom Branka Franceschija koji je bio direktor Galerije sve do 2004. godine. Njega su činjenica da je tadašnji online arhiv GMK bio jedina dostupna informacija o trenutnoj vizualnoj produkciji u Hrvatskoj i svijest o sve većoj produkciji radova za sam medij Interneta potaknule da pokrene segment stranice posvećen online projektima koji bi ujedno globalno promovirao domaće umjetnike. Većina umjetnika i umjetnica koji su izlagali online postavljaju radove koji su u određenim segmentima izvedeni i u fizičkom prostoru galerije ili se kao dio većeg projekta sastoje od ostalih novomedijskih i tradicionalnih izričaja, odnosno od događanja koja uključuju i druge stručnjake. Projektom online radova pokušalo se nadići tada prisutno nerazumijevanje između umjetnika koji su djelovali putem tradicionalnih medija i onih koji su njegovali novomedijski izričaj. To je bilo polazište Branka Franceschija koji je smatrao da umjetnici kojima digitalno područje nije tehnološki blisko upravo time što se manje bave samim medijem Interneta mogu koncipirati interaktivne radove koji zaista uključuju posjetitelja u strukturu rada. S obzirom na tehničke zahtjeve većina radova uključuje produkcijsku podršku GMK-a, programere i web dizajnere.2
Trajnost koja se zna pripisivati online materijalima iluzija je od koje se nabolje osloboditi traženjem starijih informacija, primjerice istraživanjem starijih internetskih radova. Iako na minimalističkom webu GMK-a, čiji dizajn radi Damir Gamulin, postoje linkovi i opisi online radova, s obzirom na to da je prošlo više od desetljeća od postavljanja ne začuđuje da je došlo do problema s učitavanjem pojedinih radova. Neki od radova su zato prebačeni na novije stranice, a nekima nedostaju ključni dijelovi rada. Pitanje je kako riješiti problem brzog zastarijevanja tehnologije koji znači da će neka umjetnička djela iz određenog vremena ostati izgubljena na tadašnjim tehnoloških standardima. Digitalizirani i digitalni materijali ovise o programima kojima ih gledamo, a oni zastarijevaju3. Ovdje se savršeno mogu primijeniti pouke iz radova Darka Fritza o internetskim pogreškama, odnosno, porukama koje pokazuju nesavršenosti i nekompatibilnosti digitalne tehnologije. Jedan takav rad s neupotrebljivim linkom je, ironično, rad o nerealiziranim idejama ili Homeless Ideas iz 2002. godine koji su napravili Zdenko Bužek i Magnus Bärtås u sklopu kojeg je organizirano prikupljanje nerealiziranih ideja za umjetničke radove koje se iz raznih razloga (nedostatak novca, vremena, hrabrosti...) nisu ostvarili.
Snovi u kibernetičkom prostoru
Nažalost, na stranici sasvim nedostaje prvi rad koji je GMK producirao, iritantno spor i vizualno ogoljen rad Tomislava Pavelića, koji je parodirao koncept brzine i sjaja Internet komunikacije. Među prvim umjetnicama koje su sudjelovale bila je i Kata Mijatović koja 2001. radi online rad Mreža snova. Polazna točka za ovaj rad je trideset snova koje je umjetnica sanjala tijekom 1991. godine i kasnije. U radu kombinira tekstualni opis vlastitih snova, ključne riječi koje stoje izdvojene kao hiperlinkovi povezujući jedan san s drugim i fotografije nastale u suradnji s umjetnikom Zoranom Pavelićem. To je, dakle, kolaborativni rad u kojem sudjeluju spomenuti fotograf, umjetnica i web dizajner Ivan Kraljević. Pregled snova omogućen je strukturom koja podsjeća na molekularne veze. Interaktivnim radom i upotrebom hipertektualnosti kao mrežnih alata umjetnica ostvaruje svoje zamisli, a rezultat je gubitak smjera i koordiniranog pregleda materijala. Rad primjenjuje strukturu weba i ispituje načine pohrane i prirodu pohranjenih podataka. Virtualni svjetovi u nama su pohranjeni u virtualnom svijetu omogućenom tehnologijom. Svjesna stvarnost je time suprotstavljena s jedne strane nesvjesnom u snovima, a s druge drugačijim tehnološkim nematerijalnim prostorom – cyberspaceom.
Višegodišnji projekt sakupljanja i tekstualnog bilježenja snova Kata Mijatović počinje radom Arhiv snova iz 2005.4 Takvo će je likovno promišljanje i bavljenje tematikom snova naposljetku odvesti do Venecijanskog bijenala 2013. godine. Prva je verzija Arhiva snova, interaktivni web portal na kojem se pozivalo posjetitelje da ostave tekstove svojih snova, imala jednostavan dizajn, crnu pozadinu akcentiranu imitacijom namaza plave boje na rubovima. Nekoliko godina kasnije je tekstove snova prikupljala putem Facebooka i postavljala na novu web stranicu kojom dominira fotografija performansa Spavanje između neba i zemlje iz 2010.5 Stari link koji vodi na originalnu stranicu iz 2005. nažalost više ne radi, ali se može vidjeti screenshot dizajna stare stranice.
Interaktivno virtualno stvaranje
Identifikacije iz 2003. su prvi internetski rad Marijana Molnara, u kojem pokušava dočarati mrežu međuljudskih odnosa bliske rodbine i suseljana. To je interaktivni rad koji odabirom različitih opcija korisnika vodi do različitih priča i odnosa s izabranim likovima. Klikanjem na opcije poput “ova osoba mi je poznata” dobivamo tvrdnju o osobnom životu osobe u relaciji s drugim ljudima, međutim, fotografije lica nužne za identifikaciju i klasifikaciju ulaskom u prostor rada se ne učitavaju. Pregledavanjem rada javlja se frustrirajući osjećaj gubitka izbrisanih identiteta, odnosno potpuno melankoličnog gubitka memorije tijekom kojeg nastojimo zamisliti ključni dio rada – prepoznavanje lica i njihovo smještanje u kontekst i stvaranje veza između osoba, predmeta i mjesta koji sada postaje kontekst zastarjele tehnologije. Bavljenje klasifikacijom Molnar nastavlja radom Prevođenje iz 2006. i citirajući Aristotela uspostavlja vezu između stvari slažući ih u kategorije. Za Molnara je prevođenje zapravo prebacivanje u različite svjetove i upravo to elaborira pomoću pojmova slobode, bratstva i jednakosti. Poput poznate trilogije Krzysztofa Kieślowskog Tri boje, koja također uzima ideale francuske revolucije, početni prostor rada uključuje tri boje francuske zastave. U njemu tri načela epohe moderniteta povezuje sa specifičnim društvenim problemima i skupinama koristeći se svojim ranijim radovima.
Društvenom i političkom zbiljom se bavi i rad Andreje Kulunčić o genetskom inženjeringu Zatvorena zbilja – Embrio. Radi se o interaktivnom radu/igri u kojem dvije osobe mogu kreirati embrio prema ponuđenim parametrima izgleda, inteligencije, spola, zdravlja itd. Do ovog je trenutka stvoreno više od tisuću embrija o kojima posjetitelji mogu saznati statističke podatke. Osim Andreje Kulunčić u izradi su sudjelovali i web dizajnerica Trudy Lane, sociologinja Gabrijela Radek, programer Matija Puzar i producent Ivo Martinović. S obzirom da u igri posjetitelji mogu birati genetske predispozicije, ali ne i društveno-političko uređenje ili fenotip, projekt je zapravo inverzija njezinog kasnijeg rada Distribucija pravde koji se bavi pitanjima oblikovanja pravednog društva.
Virtualna prisustva i lokacije
Leteći tepih, rad Lale Raščić koji su kurirale Antonia Majača i Jasna Jakšić, online je izvedba instalacije u kojoj je leteći tepih od savijenog drveta postavljen u prostor galerije i okružen sa šest zvučnika od kojih svaki prenosi zvukove iz šest različitih lokacija putem web streaminga. Online rad funkcionira tako da klikanjem na ikonu zvučnika čujemo zvuk iz određenog grada, pomicanjem miša zvuk se prigušuje i klikom na sljedeći možemo dodati još jedan zvuk, štoviše možemo dodati svih šest i uživati u kakofoniji zvukova sa svih šest lokacija. Rad se bavi poetikama nemjesta, ili kako kaže sama umjetnica “Mi ne trebamo pripadati, mi možemo živjeti u fikciji, možemo se izgubiti – da se nikad ponovno ne nađemo. To su veze koje ja uspostavljam svojom umjetnošću. “6 Intimistički je i podcijenjeni rad Edite Schubert koji nas virtualno vodi na različite lokacije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. “Šetnje” doživljavamo kroz animacije napravljene od fotografija koje su nastale 2000. godine.
Umjesto dovođenja do neke konkretne lokacije u prostoru rad Uđi u sliku Duje Jurića nam na virtualan način želi približiti prisustvo slike. Do 3D konstrukcija na kojima se ponavljaju geometrijski uzorci njegovih slika moguće je doći odabirući jednu od tri boje: plavu, žutu i zelenu.
Upravo su radovi koji vuku posjetitelja u samu strukturu rada bili okosnica online projekata GMK koji su naglo prekinuti 2006. godine, a lokalni su umjetnici tada izgubili jednu od mogućnosti prezentiranja vlastitog internetskog rada široj publici.
Bilješke:
1 GMK je u veljači ugostio net.cube projekt u sklopu Otvorenog studija.
2 Informacije na temelju korespondencije s inicijatorom projekta Brankom Franceschijem.
3 http://www.theguardian.com/technology/2015/feb/13/google-boss-warns-forgotten-century-email-photos-vint-cerf
4 Prvi put bilježi snove drugih ljudi 2002. godine, ali ne u online projektu već performansom odabrani snovi koji se održao u Močvari.
5 Performans u kojem je umjetnica spavala unutar Kožarićeve skulpture na terasi Muzeja suvremene umjetnosti.
6 http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=233612