Zbrka među spolovima

Područje simboličkoga veće je i jače od nas, starije i trajnije. Ne pripada nam i to nismo mi, ali bez njega ne bismo mogli živjeti. Poput svih pojedinaca i sva su se društva stoljećima sukobljavala sa stvarnošću spolnog razlikovanja kao s teretom, boli, prokletstvom. Iz toga se oblikuju naše spolne sudbine, miješajući poricanje, razdore, potiskivanje, sublimaciju i apstinenciju.

Razlika među spolovima uvijek je bila simptom, a spolni identitet svakoga od nas u stalnom je redefiniranju. No danas, u trenutnom mentalitetu kao i u filozofiji i psihoanalizi, neki vjeruju da mogu promišljati o oba spola izvan točke u kojoj se svaki definira u odnosu prema drugome. Postmoderno društvo bilo bi, dakle, postspolno. Posebice u politici, kao što to pokazuje socijalistički plan za 2007., koji najavljuje kažnjavanje prostitucije i obećava uvođenje braka i usvajanja za homoseksualce. Međutim, taj tekst ne govori ništa o medicinski potpomognutim začećima, koja su trenutno rezervirana za heteroseksualne parove. Nije baš logično: u ime čega povjeriti već rođeno dijete istospolnom paru, a ne dozvoliti da se u takvu paru rodi. Nedvojbeno stoga što se u glavama vođa PS-a (Socijalističke stranke) kao i u našima dijete i dalje rađa iz raznospolne veze – i u njoj. Željeli mi to ili ne, u ljudskoj spolnosti postoji jezgra predodžbe koja uzima u obzir realnost, a ona je biološka.

Oslobodite nas spola!

Želi li društvo da ga politika oslobodi spola? Sanja li postati uniseks društvo i nerazlikovanjem postići ravnodušnost? Živeći u neposrednijem odnosu s vremenom i tijelom, zaglupljeni građani doživjeli su preobrazbu svojih predodžbi o spolnosti. Poremećaji u spolnom životu, redefiniranje obiteljske strukture i novotarije u prokreaciji popratile su i ubrzale sve veće nerazlikovanje spolova. Slavljeno “seksualno oslobađanje” navodno je sretna posljedica napretka znanosti (kontracepcija, Viagra), moralne tolerancije (“zabranjeno je zabranjivati”) i psihološke upućenosti (neki ženski časopisi potiču sodomiju u vezi). Sfera spolnosti obrnuta je slika paskalovskog beskraja, njezino središte nije nigdje, a sveprisutnost je opća.

To ne znači da je spolnost postala slobodna i sretna. Postala je važno područje psihopatologije unatoč – ili zbog – seksualnog oslobađanja. No simptomi se razlikuju od klasičnih frojdovskih. U našemu društvu seks je jednako problematičan kao i prije, ako ne i više, ali to se ne smije reći. Treba govoriti i vjerovati da smo “oslobođeni”. Svoju seksualnost treba učiniti što pozitivnijom. Nelagoda – ili nesreća – u spolnosti se ne smanjuje otkad se civilizacija više ne gradi na potiskivanju seksa, nego na njegovu promoviranju pozitivnim stavom, a mi moramo objasniti nevolje seksualnog potrošačkog društva i masovnog narcizma u kojemu nas zbrka među spolovima vraća prema regresivnim oblicima zadovoljstva. Za psihoanalizu su seks i potiskivanje gotovo istoznačnice. Što se događa s prvim kad je drugo izbrisala zabrana? Može li se potisnuti potiskivanje, negirati negaciju? Valjalo bi ponovno napisati Freudovu Nelagodu u kulturi. On je u mukotrpnu žrtvovanju seksualnosti vidio uvjet života u društvu, a kultura za njega nije neprijateljica želje, nego ona koja je omogućava.

Oba su spola u istoj zbrci i više ne znaju što su ni što očekuju jedan od drugoga. Nelagoda zadobiva oblik gubitka želje. Panseksualistička ideja sanja o oslobađanju od spolova u seksualnosti. “Oslobodite nas spolnog odnosa! Uspostavimo deseksualiziranu seksualnost, oslobođenu razlike među spolovima!” Čini se da je to zajednički ideal koji nadahnjuje ponašanja, teorije i zakone. Pojava stanovite nelagode bez kulture objašnjava se našom “nelagodom u aseksualnosti”. Nedvojbeno, baš kao i težnja nerazlikovanju, želja za nemanjem želje nije se pojavila s postmodernim društvom. Godine 1914. Freud je napisao: “Onoga tko čovječanstvu obeća da će ga osloboditi neugodne podvrgnutosti seksualnosti, ma kakvu glupost odabrao reći, smatrat će se junakom.” No, potvrđujući tu tendenciju, naše je vrijeme umnožilo pripravnike za junake. Ne može se ni zamisliti što sve neki subjekt može izmisliti kako ne bi susreo objekt svoje želje i ljubavi; kakve sve prepreke postavlja preda se kako ne bi imao spolne odnose. Muškarci i žene danas rabe raznovrsne obrane ne bi li umakli zovu prirode: zrcala, kompjuterske zaslone, rave parties, molitvu, sex toys, televiziju, pse i mačke, sport, ružičasti telefon, znanstvenofantastične filmove i romane, okupljanja kršćanske mladeži, pornografske slike, droge, videoigrice... Sama seksualnost i neki njezini oblici mogu se koristiti kao poricanje seksualiziranja.

I u društvenom pogledu brojni su načini da nas se oslobodi od spola i razlike na kojoj se on temelji u ljudskoj psihi. To su zakoni koji sužavaju polje dozvoljene seksualnosti; zakonski tekstovi i nacrti tekstova koji će uspostaviti brak i roditeljstvo između osoba istoga spola; psihoanalitičke teorije koje umanjuju seksualnu dimenziju nesvjesnoga i pozivaju na rušenje očinske dogme ili potiranje razlike među spolovima; filozofije koje smatraju da ne postoje dva spola, nego samo jedan (svi smo homoseksualci), ili nijedan (svi smo aseksualni), ili mnoštvo (svi smo poliseksualni); filmska prikazivanja koja kao normu izdižu određenu seksualnost (homoseksualnost); raspre u društvu koje se pretjerano bave seksualnim ponašanjima koja se žele osloboditi svakog odnosa s drugim (transvestizam, transseksualizam, pedofilija, fetišizam, sado-mazohizam); televizijska i promidžbena infantofilija; masovno pribjegavanje kiberseksu; reproduktivno kloniranje kako bi se izbjegla prokreativna funkcija seksualnosti; istraživanja o umjetnom uterusu... sve pridonosi zbrci među spolovima u političkim i društvenim predodžbama i rušenju seksualnosti.

Brisanjem razlika između muškaraca i žena, nerazlikovanje dovodi do apatije. Nitko nije bolje od Piera Paola Pasolinija opisao posljedice lažnog seksualnog oslobađanja: “Privatni seksualni životi (kao moj) podnijeli su i traumu lažne tolerancije i tjelesne degradacije, a ono što je seksualnim maštarijama bilo bol i radost postalo je samoubilačko razočaranje, bezoblična tromost. “

Neka se mladež liši... seksa

Deseksualizacija je ponajprije generacijska. Vrlo je vidljiva u govoru i ponašanju mladih odraslih ljudi za koje seksualnost više nema ključno mjesto koje joj mi pridajemo. Kod njih seksualnost ne smije “zavrtjeti glavom” ni tijelom. Mora se odvijati uspješno, ali bez strasti. Brinući se o zadovoljstvu, ne traže više istinu u odnosu prema želji. Smatrajući, kao i Michel Foucault, seksualna ponašanja više kao “vlastite tehnike” nego kao istraživanje drugoga, mladi ljudi i sami postaju game boys (kao njihova tješiteljica igraća konzola), strojevi kojima upravlja virtualna, higijenistička i tehnicistička seksualnost, no zapravo narcistička i infantilna.

Bilo da zadobije oblik biseksualnosti (san o tome da se bude jednako muško i žensko) ili deseksualnosti (ni jedno ni drugo), primjećuje se tendencija mladog naraštaja k aseksualnosti (bez seksualnog života). Smatrajući da seks nije za njih, mladi odrasli ljudi (naročito muškarci) produžuju djetinjstvo daleko nakon seksualne punoljetnosti. Činjenica da su mnogi djeca rastavljenih roditelja, da su ih gotovo uvijek odgojile majke, da su često odbačeni, ne samo od oca nego od oca i muškarca, povezuje brisanje razlike među spolovima s brisanjem reda među naraštajima. Zbog toga što očevi više nisu očevi, a majke nisu majke, sinovima je toliko teško postati muškarcima, a kćerima žene. Zato što su djeca uvedena u svijet odraslih prije vremena, a roditelji zamišljaju da su vječna djeca, djeca više ne sanjaju o odrastanju kako bi mogli činiti sve ono što im roditelji brane, a “veliki” sanjaju da uvijek budu djeca kako bi zadržali dječja zadovoljstva. Zapravo je kolektivni ideal onaj iz televizijske emisije sedamdesetih godina Île aux enfants (Dječji otok), u kojoj su baby-boomers njihali svoje potomstvo.

Kamo je otišao libido mladih naraštaja? U predmete široke potrošnje koji su u prednosti jer ih se može prisvojiti, kupiti, ukrasti i razbiti, a nemaju, poput seksualnih objekata, što reći. Čini se da nitko ne povezuje nasilje u predgrađima i sputanu seksualnost koja ondje prevladava. Niti uočava vezu između grupnih silovanja i straha od žena koji se izražava u toj homoseksualnoj kolektivizaciji njezina tijela. Je li spaljivanje automobila povratak predmetima neutažene želje za uzimanjem žena? Događalo se već da se spaljuju žene. U metežima u Francuskoj ujesen 2005. postojao je očevidan narcistički element kod mladića koji su u tome sudjelovali (žena nije bilo): gledajte moju moć! Ali uočava se i mazohistički preokret tog narcizma: kad seksualni naboj usmjeren prema drugome izostane, obuzima nas nagon prema smrti u samouništenju koje poništava spol. Razbijanje veza u društvu dijelom je posljedica desimbolizacije spolnosti.

Muško je loše

Čini se da deseksualizacija nadasve pogađa muškarce. Dakako, pokreti no sex imaju i svoje feminističke podružnice i čini se da je ideal seksualnosti pod socijalizmom osloboditi se muške prevlasti. Čak i kod muškaraca koji bi se htjeli lišiti svoje muževnosti i odustati od svoje nepravedne spolne premoći? Začuđuje činjenica da je želja – u biti muška, prema Freudu – više napustila muškarce negoli žene te da ima više pristaša aseksualnosti kod spola koji se više ne usuđujemo nazvati jačim. Neki pjevaju žalopojke splašnjavanju penisa. Ovako počinje jedan noviji roman: “Ja sam čovjek današnjice, što znači da nemam jaja.” Drugi čak glasno izražavaju svoju sramotu što su muškarci. Zgrožen pojavom Viagre u ljekarnama i nelojalnom pomoći koju pruža nedostacima muškaraca njegove dobi, Gabriel Cohn-Bendit objavio je 1998. pamflet protiv “prevlasti penisa”. Pozvao je svoje vršnjake da odustanu od tog u svakom pogledu mrskog uda, neukrotivog, glupog, nepravednog, pristranog, zapovjedničkog, jednom riječju – fašističkog. Pozvao je muškarce da više ne budu muškarci i da svoju potragu za zadovoljstvom prenesu na druge dijelove tijela, usta, ruke, ukratko, ponovno je izumio sisanje i masturbaciju najavljujući regresiju u raj novorođenačkih ljubavi kao najviši stupanj seksualnosti. “U svijetu milovanja i poljubaca napokon bi se ukinula razlika muško/žensko.” Nastavljajući mazohistički žal za zapadnjačkim mužjakom koji je započeo Houellebecq, muškarci ne samo da se više ne usuđuju dobaciti ženama, koje im u ratu za društvenu i političku moć suprotstavljaju svoje zahtjeve, glasovitu uvredu da su “nedojebane” nego se izruguju samima sebi nazivajući se “nedojebačima”.

Istina je da se i jedni i drugi jebu malo. No čini se da su muškarci izgubili hrabrost da se pobune pred onim svojim suvremenicama koje se više ne znaju dati ni darovati, nego se samo izručuju ili posuđuju organu koji odbacuju i rezigniraju pred željom što im se gadi. Možda tek nekolicina žena žali zbog mlohavosti feminiziranih muškaraca, zbog toga što im se diže samo na sebi slične ili na južnjakinje koje je globalizacija izručila njihovim zločinačkim apetitima. Tako su žene postale žrtve svog spola, a muškarci krivi što nisu žene. No muškarci šute. Povorka muškog ponosa nedvojbeno bi onima koji bi htjeli konkurirati Paradi homoseksualnog ponosa ili Međunarodnom danu žena zaslužila pokoju nevolju s Policijskom upravom i prevladavajućim mnijenjem. Vremena su više za “muški sram”.

Daleko od toga da bude opsesija, seksualnost je danas više razbibriga, i to ne baš po posljednjoj modi. Prema mišljenju onih koji govore u njegovo ime, društvo tjera želju između muškarca i žene u žaljenja vrijednu prošlost, a onima koji joj se još prepuštaju obećava da će suvremeno doba ubrzo dokinuti to zastranjenje. Do sada smatrana nepromjenjivom činjenicom, razlika među spolovima postala je smiješno zastarjela.

Rodna politika?

Nelagoda u politici danas zadobiva oblik nelagode među spolovima. Nelagoda u zastupljenosti: u području spolnosti, od obitelji do podrijetla, stranke kandidati za vlast ili one na vlasti vjeruju da su suglasne s javnim mnijenjem kad ga zapravo samo podržavaju, poput svodnika: “Samo hrabro, proslijedimo!” Nelagoda u onome što ostaje od pluralne ljevice koja je na vlasti pridonijela je da se još više potisne spolnost, zahtijevajući njezino oslobađanje, i koja danas planira nove promjene u zakonu o braku, roditeljstvu i spolnosti. Nelagoda u desnici koja se prije ili kasnije povezala sa svim novotarijama, čije je objavljivanje prepustila socijalistima. U navodnim društvenim pitanjima malo toga ih razdvaja: slažu se dovesti u pitanje razliku među spolovima i minirati simbolični poredak koji se na njoj zasniva. Kao i ljevica, premda s više oklijevanja, desnica se ne zadovoljava suzbijanjem mnijenjâ, ona ih kani odražavati i oblikovati ne samo kaznenim, nego i poticajnim zakonima. To je njezin način da bude socijalistička, a tu je teško razlučiti nesvjesno od računice. Jednako kao i u gospodarskom području, ljevica prepušta desnici poduzimanje nepopularnih mjera za koje zna da su nužne, a desnica prepušta ljevici izborno opasne novotarije u području slobode mišljenja i seksualnih normi. Čini se da i jedna i druga oklijevaju između seksualne slobode i jednakosti; između jednakosti među spolovima i pozitivne diskriminacije; između klijentele heteroseksualaca i klijentele homoseksualaca; i naposljetku između oslobađanja od spola i oslobađanja u odnosu na spolnost. Pomalo izgubljeni, primjenjuju recept Jeana Cocteaua: “Budući da nam te tajne izmiču, pravimo se da smo ih mi organizirali.”

No ljevica je bila još sklonija zbrci (neću reći željna, jer što je to želja za sprečavanjem želje?). Kod socijalista i zelenih jednog naraštaja feminističkih muškaraca i žena dolazak na vlast je u pitanjima spola ojačao “abolicionistički” diskurs, kako se sam naziva, za ukidanje prostitucije. Premda manje žestok od zelenih u pitanju razlike među spolovima i potrebe za zakonskim ukidanjem, PS je ostao jedinstven u tvrdokornosti da prošlost postane tabula rasa, kao pjesma kojoj su vojnici zaboravili riječi, ali ne i melodiju. Oni su se radije dočepali države nego propovijedali njezino odumiranje, ali odumiranje razlike među spolovima ne bi bilo mrsko njezinim ideolozima. Odustali su od besklasnog društva, no čini se da teže društvu bez spolova. Jack Lang je 1998. izjavio o rave parties: “to su čudesni susreti jer su odatle protjerane razlike u spolu i podrijetlu”.

Nedavno je žena premijera Jospina, filozofkinja Sylviane Agacinski, tražila “rodnu politiku”. Mislim da sam shvatio da je posrijedi političko definiranje korektne spolnosti bez poricanja postojanja dvaju različitih spolova, seksualiziranje političkog tijela bez deseksualiziranja samog tijela. To mi se činilo proturječnim, ali manje ludim nego, poput Judith Butler, željeti zasnovati rodnu politiku samo na ženskom spolu. Primijetio bih usput da su se socijalisti, koji propovijedaju “rodnu politiku”, “politiku povijesnog pamćenja” i “jezičnu politiku”, suzdržali da naprave ono zbog čega su došli na vlast: politiku politike. “Društvena pitanja” su alibi za “socijalno pitanje”.

Na početku izborne godine u kojoj će se prvi put muškarcu suprotstaviti žena koja ima izgleda za pobjedu, razlika među spolovima je u srcu rasprava. Taj kontekst aktualizira dva pitanja: ulogu spola u politici i ulogu države u području spolnosti.

S francuskoga prevela Vesna Lisičić.

Oprema teksta redakcijska.

Michel Schneider (rođen 1944.) francuski je psihoanalitičar, muzikolog, književnik i esejist. Autor je petnaestak knjiga od kojih su najpoznatija i nagrađivana djela Big Mother: psychopathologie de la France politique (2002.), Morts imaginaires (2003., nagrada Medicis 2005.) te roman Marylin derni?res séances, u Hrvatskoj objavljen pod naslovom Merilyn Monroe: posljednje seanse (iz 2006., nagrada za najbolji roman Interlié).