Međunarodni slavistički kongresi održavaju se svakih pet godina, a do sada su održani u Bratislavi, Krakovu, Ljubljani, Ohridu i naposlijetku u Minsku.
Zbornik radova koji je objedinio radove izložene na XV. međunarodnom slavističkom kongresu, peta je po redu publikacija radova hrvatskih znanstvenika i znanstvenica koji su, kao samostalna nacionalna delegacija, po peti put nastupili na ovakvoj vrsti kongresa. Međunarodni slavistički kongresi održavaju se svakih pet godina, a do sada su održani u Bratislavi (1993), Krakovu (1998), Ljubljani (2003), Ohridu (2008) i naposlijetku u Minsku (2013). Sljedeći će se Kongres održati u Beogradu 2018. godine. Radovi prezentirani u okviru Međunarodnih kongresa objavljeni su do sada u časopisu Croatica (1993 i 1998), zborniku Zagrebačka slavistička škola (2003) i u knjizi Vidjeti Ohrid (2008).
Zbornik A tko to ide? podijeljen je u tri tematska područja: paleoslavistiku kojom započinje, jezikoslovnu kroatistiku i slavistiku kojom nastavlja da bi na kraju objedinio nekoliko radova s područja znanosti o književnosti.
Od srednjovjekovne književnosti do odrastanja u socijalizmu Prvi dio Zbornika donosi nam dva teksta: rad Milana Mihaljevića i Marinke Šimić “Praslavizmi u hrvatskoglagoljskim tekstovima” (11-23) i onaj Matea Žagara “Prinos tipologiziranju pisma i pisanja dubrovačkih srednjovjekovnih ćiriličkih isprava” (25-35). Ovaj se dio Zbornika dotiče problematike srednjovjekovne glagoljaške baštine na ovim prostorima. U prvom tekstu ukazuje se na povezanost srednjovjekovne slavenske književnosti s rukopisima pisanima u istočnijim područjima, a u drugom se na temelju autorovih istraživanja glagoljskoga kurziva i dubrovačke ćiriličke minuskule ukazuje na problematiku tradicionalne metodologije latiničnih i ćiriličkih paleografija koja na, kako se autori čini, nezadovoljavajući način dijeli minuskulni tip pisma i kurziv.
Drugi dio Zbornika posvećen je tekstovima koji se bave jezikoslovnom kroatistikom i slavistikom. U ovom se korpusu članaka nalaze oni Dunje Brozović Rončević i Amira Kapetanovića “Tvorba i motivacija strahohrvatskih priimaka” (39-51), Željke Čelić i Tetyane Fuderer “Modeli jezičnih situacija u hrvatskome, ukrajinskome i ruskome jeziku” (53-66), zatim Anđele Frančić i Mire Menac-Mihalić “Istraživanje i leksikografska obradba hrvatske dijalektne frazeologije” (67-84), Branka Kune i Branimira Belaja “O kategoriji egzistencijalnosti u hrvatskome jeziku” (85-98), Elenmari Pletikos Olaf “Akustične različitosti naglasaka hrvatskoga štokavskoga sustava kod govornika iz Slavonije i Dalmacije” (99-113), Line Pliško i Davida Mandića “Govor Svetvinčenta” (115-128), Marka Samardžije “Jezična politika i planiranje službenih jezika od devedesetih godina XX. stoljeća u državama sljednicama bivše SFR Jugoslavije” (129-144), Diane Stolac “Hrvatski prinos bazama strukovnog nazivlja” (145-158), Branke Tafre i Dubravke Sesar “Teorijski temelji književnojezične periodizacije u slavistici” (159-172), Marije Turk i Maje Opašić “O prihvatljivosti i prihvaćenosti zamjena za posuđenice u hrvatskom jeziku” (173-186), kojim ujedno i završava ovaj drugi tematski dio.
Treći dio posvećen je znanosti o književnosti. Svoje su radove ovdje objavili Ana Grgić i Davor Nikolić (“Nomen est culturae omen – vosijanske antonomazije u različitim kulturama / jezicima”, 189-202), Katica Ivanković i Suzana Kos (“Motiv odrastanja u socijalizmu u suvremenoj hrvatskoj i češkoj prozi”, 203-214), Antonija Zaradija Kiš i Suzana Marjanić (“Zoofolkloristika: pregled rezultata prvog kulturnoanimalističkog projekta u Hrvatskoj”, 215-227), Dušan Marinković i Virna Karlić (“Konceptualizacije književno-jezične tradicije Srba u Hrvatskoj”, 229-241), Ljiljana Marks (“Hrvatske pučke molitvice: formulnost i metaforika”, 243-254), Marina Protrka Štimec (“Nemogući žanr. Kršćanstvo, bajke i mitologija u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić”, 255-262), Evelina Rudan Kapec i Stipe Botica (“Suvremeni pripovjedački repertoari predaja”, 263-274).
Kritika etnoloških i antropoloških programa Obzirom da je ovaj treći dio potencijalno interesantan i široj publici, ne nužno filološkog obrazovanja, osvrnula bih se posebno na tekst Antonije Zaradije Kiš i Suzane Marjanić koji je nastao kao svojevrsni rezime rezultata njihovog pionirskog, kulturnoanimalističkog projekta, pokrenutog 2008. godine. Ovaj je projekt zanimljiv posebice iz perspektive konstruktivnog kritiziranja studijskog programa etnologije i kulturne antropologije i studija antropologije, posebice forme i sadržaja ponude i izvedbenosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Tim znanstvenika i stručnjaka koji su surađivali na ovom projektu uključio je Nikolu Viskovića, Suzanu Marjanić, Antoniju Zaradiju Kiš, Maju Pasarić, Zorana Čiču, ali i inozemne suradnike kao što su Mirjam Mencej i Dragica Haramija iz Slovenije te Pietera Plasa iz Belgije. Već u samom odabiru sudionika projekta, nemoguće je ne primijetiti da nijedno od ovih imena ne sudjeluje u realizaciji studijskog programa, kako na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju tako niti na Katedri za antropologiju. Slično je i s pokretanjem kolegija koji se ovom tematikom bavi. Unatoč pilot-kolegiju Kulturna animalistika (voditeljica: Antonija Zaradija Kiš) koji je 2010. pokrenut na diplomskom studiju kroatistike na Hrvatskim studijima te kolegiju Kulturna i književna animalistika (voditeljica: Snježana Husić) koji je ponuđen kao izborni kolegij studentima poslijediplomskog studija komparativne književnosti, program etnologije i kulturne antropologije i(li) antropologije još uvijek nije ponudio ništa slično.
Interesa znanstvenika i stručnjaka ne nedostaje. Naime, dvije od tri polazišne točke ovog projekta proizlaze iz djela koja pripadaju etnografskom području istraživanja i analitičkom interesu etnologije. Radi se o Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (koji izlazi od 1896.) i Rječniku narodnih zoologičkih naziva (1928-1956). Prvi su pregledni članci o animalističkim predodžbama u hrvatskoj entografskoj građi izašli iz pera Jadranke Grbić i Vesne Čulinović – Konstantinović, a tu je i Aleksandar Gura koji je u svom djelu Životinje u slavenskoj narodnoj tradiciji (1997.) prvi sustavno prikazao i hrvatsku animalističku, etnotradicijsku građu.
Kada se u obzir uzmu i sljedeći podaci, a kako iz iznose autorice u tekstu ovog Zbornika, da su sudionici ovog projekta sudjelovali na 34 znanstvena skupa od 2008. – 2012., da je o projektu objavljen članak u popularno-znanstvenom časopisu GEO (srpanj 2010.) te da se kroz animalistički panel People make places – ways of feeling the World na 10. Međunarodnom kongresu SIEF-a u Lisabonu (2011.) ostvarila prva hrvatsko-slovenska bilateralna suradnja, nameće se pitanje zašto antropolozi i etnolozi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ne žele biti dijelom ove struje koja dobiva sve jači zamah.
Ovim tekstom zbornik A tko to ide? također se uključio u novi val nečega što je možda sasvim slučajno anticipirala edicija proročanskog naziva Nova etnografija biblioteka izdanja Instituta za etnologiju i folkloristiku u kojem je objavljen i Kulturni bestijarij uredničkog tima Zaradija-Kiš i Marjanić.
Za rješavanje aktualnih problema Kao što sam već i navela, spomenuti Zbornik je, uz tekstove visokog stupnja specijalizacije i interesa stručnjaka, dao prostora i životnim temama unutar akademskog svijeta koji se sve češće trudi angažirati i oko tema koje ne dijele pedigre “visoke kulture“. Uz navedene tekstove koje bi se mogle svrstati unutar ove interesne sfere gotovo su svi tekstovi iz trećeg dijela Zbornika, ali i neki tekstovi iz drugog tematskog dijela Zbornika poput onog Branka Kune i Branimira Belaja, zatim Elenmari Pletikos Olaf, članak Line Pliško i Davida Mandića pa Marka Samardžije i na kraju Marije Turk i Maje Opašić.
Na tragu ovog pokušaja lobiranja za rješavanje aktualnih problema ili barem njihovo osvješćivanje, posebno je interesantan Dodatak (275-313) ovdje prikazanog izdanja. Na samom kraju Zbornika, urednica Marija Turk uvrstila je predgovor koji je Aljaksandar Astravuh napisao za svoj Jidiško-bjeloruski rječnik (Ідыш-беларускі слоўнік, Мінск, 2008). Radi se o kolažu dijaloških situacija u kojima Bjelorus i Židov raspravljaju o različitim aspektima bjeloruske povijesti, života, politike, jezika. Ideja je urednice ovim malim dodatkom pomoći afirmirati bjeloruski jezik u vrijeme kada je njegov opstanak ozbiljno ugrožen.