Uz koncert Ansambla Responsorium, održan u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu 14. prosinca 2013.
Put u pakao popločen je dobrim namjerama, pa se stoga, obrtanjem jedne druge drevne fraze, može reći da se preko zvijezda dolazi do trnja. I ne mora tih zvijezda biti puno – dovoljna je jedna Zvijezda sjajna. Upravo je to bio naslov koncerta održanog u sjećanje na Dragana Plamenca u povodu tridesete godišnjice smrti tog vjerojatno najvećeg, a nesumnjivo i svjetski najuglednijeg hrvatskog muzikologa prošloga stoljeća. I dok se u svjetskoj muzikologiji Plamenca pamti (i još dan-danas citira) kao stručnjaka za kasni srednji vijek i renesansu (poglavito opus Johannesa Ockeghema), hrvatska ga pamti kao znanstvenika koji je otkrio opuse Ivana Lukačića, Vinka Jelića i Tomasa Cecchinija (a, nešto kasnije, i Damjana Nembrija). U tom se smislu i u programskoj knjižici ovoga koncerata spominjao i koncert koji je Plamenac organizarao u HGZ-u 19. prosinca 1935. te ga, ako već ne kratko, ali barem jasno naslovio Iz hrvatske muzičke prošlosti – svjetovna i duhovna djela 16. i 17. stoljeća.
Nizanje nesporazuma Plamencu u čast priređen obljetničarski koncert imao je, pak, kratak, ali i nejasan, ili barem začudan naslov – kao što je već spomenuto, Zvijezdo sjajna. Prema nepotpisanom navodu nekog od priređivača (dakle, ili Ansambla Responsorium ili Hrvatskog glazbenog zavoda), taj naslov “potječe iz naslova moteta Splendida stela matutina (Sjajna jutarnja zvijezdo) istarskog skladatelja Gabriella Pulitija.”. Na stranu sad rasprava je li talijanski franjevac koji je u Istru došao tek s otprilike 25 godina uistinu “istarski skladatelj” (s jednakim ga pravom svojataju talijanska, slovenska i hrvatska muzikologija) – pitanje je što naslov njegove skladbe ima (makar i u parafraziranom obliku) raditi na koncertu na kojem njegovih djela nema, među ostalim i zato što je koncert posvećen muzikologu koji se njegovim opusom nije bavio.
Podnaslov je još problematičniji: Barokne rezonance dalmatinskih katedrala. Da, sva izvedena djela jesu pisana za crkvene prostore – ona Lukačićeva i Cecchinijeva najvjerojatnije (i) za dalmatinske katedrale. Međutim, dalmatinskim katedralama sigurno nisu “rezonirale” (barem ne u doba baroka) skladbe Vinka Jelića, skladatelja rođenog u Rijeci koji je već kao dječak otišao u Graz, da bi veći dio karijere proveo u Zabernu/Saverneu.
I dok zvučan, ali sadržaju koncerta neodgovarajući naslov i pripadajući mu podnaslov možemo (vjerojatno) staviti na dušu Ansamblu Responsorium, za istočni grijeh čitavog ovog projekta ipak odgovara Hrvatski glazbeni zavod, koji je za ovu priliku angažirao upravo taj, u promoviranju hrvatske rane glazbe vrlo agilan, ali sigurno ne i najbolji domaći ansambl tog tipa. U tu bi svrhu sigurno bilo produktivnije angažirati, primjerice, bitno kvalitetniji ansambl Antiphonus. Ovako su se, pak, nesporazumi samo nastavili nizati jedan za drugim. Posebno je u tom smislu znakovita rečenica iz programske knjižice, u kojoj se tvrdi da Ansambl Responsorium “djeluje u skladu sa suvremenim načelima povijesno osviještene interpretacije rane glazbe, koristeći replike autentičnih glazbala te poštujući znanstveno utemeljene stilske smjernice”.
Izgubljeni u potrazi Nažalost, izvodilačka je praksa Ansambla Responsorium tu tvrdnju višekratno i višestruko demantirala – od korištenja čembala i viole da gamba za realizaciju bassa continua u glazbi u kojoj je continuo bio eksplicitno ili implicitno namijenjen primarno orguljama, preko povremene realizacije šifriranog basa na način primjereniji zrelom njemačkom nego ranom talijanskom baroku, sve do začudne dvoglasne izvedbe jedne troglasne Cecchinijeve skladbe te zamjene dviju (od triju) vokalnih dionica Lukačićeva in ecco moteta Responde Virgo blok-flautama. Pridodamo li tome i povremene poluamaterske recitacije, u kojima neimenovani govornik nije pokazao osobito veliko poznavanje fonološkog sustava ni latinskog, ni talijanskog, pa čak ni hrvatskog jezika, jasno je da je cjelokupni umjetnički dojam bio daleko od onoga što bi se očekalo nakon što se u spomenutoj knjižici pročitalo fraze o “uskoj specijalizaciji”, “stalnoj potrazi za autentičnim zvucima i doživljajima” i “nizu uspješnih projekata”. Pa čak ako i pokušamo apstrahirati zakonitosti “znanstveno utemeljenih stilskih smjernica”, čitavom je ansamblu (uz iznimku flautistice Ane Benić) nedostajalo čak i elementarne muzikalnosti, pri čemu nije bilo supstancijalne razlike u angažmanu i umjetničkim dosezima između prekaljenih profesionalaca, poput Marija Penzara, i još nedovoljno iskusne gotovo pa početnice Jelene Čilaš.
Doduše, valja napomenuti da je nešto vezano uz ovaj koncert bilo uistinu vrijedno pozornosti – sjajan popratni tekst muzikolga Ennija Stipčevića. No, ako ćemo pravo, u tom se tekstu moglo (i može) uživati i bez sâmoga koncerta. Sva je sreća da je taj tekst ostao trajno zabilježen, kao što je sreća i što je ovaj koncert bio jednokratan eksces, koji, za razliku od Plamenčeva koncerta iz 1935., sigurno neće ući u anale povijesti izvodilačke prakse hrvatske rane glazbe.