Penezić i Rogina na središnjoj izložbi Venecijanskog bijenala

Ivana Vukšić

Prvi put u povijesti hrvatske arhitekture hrvatski će arhitekti za središnju izložbu Bijenala na poziv venecijanskog kuratora sagraditi instalaciju veličine 150 m?!

Na službenim press konferencijama u Rimu, Belinu, Londonu i New Yorku Aaron Betsky, umjetnički direktor 11. po redu arhitektonske izložbe u sklopu Venecijanskog bijenala, objavio svoj poziv hrvatskim arhitektima Vinku Peneziću i Krešimiru Rogini da sagrade instalaciju veličine 150 četvornih metara u Corderijama Arsenala specijalno za potrebe ovogodišnjeg predstavljanja na temu Out there: Architecture beyond Building (Ondje: Arhitektura onkraj građenja).

Riječ je o središnjoj izložbi u najatraktivnijim prostorima na kojoj će se okupiti elita svjetske eksperimentalne i kognitivne arhitekture predvođena Frankom Gehryem, Herzogom & de Meuronom, Morphosisom, Zahom Hadid i Coop Himmelb(l)auom te zasluženo i hrvatskim arhitektima – Vinkom Penezićem i Krešimirom Roginom.

Organizacija Bijenala će za instalaciju naslovljenu Who’s afraid of Big Bad Wolf in Digital Age (Tko se boji vuka još u Digitalnoj eri), koja će se izvoditi u Zagrebu, Rijeci i Veneciji, izdvojiti 25.000 eura, dok će ostatak troškova pokriti sponzori koji će prepoznati važnost ove manifestacije za Hrvatsku, ali i za njihovu samopromociju. Arhitekti očekuju i podršku Ministarstva kulture te Grada Zagreba.

To je treći nastup Penezića i Rogine na toj najznačajnijoj arhitektonskoj manifestaciji u svijetu koju svake godine posjeti nekoliko stotina tisuća ljudi, među kojima su najutjecajniji arhitekti, urbanisti, dizajneri i kritičari struke. Prvi put, 2000., sudjelovali su kao predstavnici Hrvatske u nacionalnom paviljonu s izložbom Transparency of the Hyperreal, 2004. su na poziv selektora Kurta W. Forstera predstavili koncept Absolute Internet, dok će ove godine od 14. rujna do 23. studenoga u karizmatičnom prostoru Corderia biti oživljena njihova impozantna instalacija rađena posebno za ovu prigodu što će se baviti temom koju je Aaron Betsky problematizirao pitanjem “Kako iznijeti na vidjelo, prilagoditi i domestificirati sustave, uobičajeno tehnološke naravi, koji kontroliraju naše živote, na način da bismo se udomili u modernom svijetu?”

Budući da će Penezić i Rogina biti pozvani da se osim instalacijom predstave i manifestom koji objašnjava njihovu kritičku viziju stanja današnje arhitekture s pogledom u budućnost te nudi principe rješavanja spomenute problematike, ovim istupom razjasnit će se da upravo oni hrvatsku arhitekturu na velika vrata uvode u 21. stoljeće, prevodeći je sustavno niz godina iz Mehaničke u Digitalnu eru. Njihov ovogodišnji spektakularan nastup na Venecijanskom bijenalu nedvojbeno će se bilježiti jednim od najvećih uspjeha hrvatske arhitekture uopće.

Trubadurke i teorije osjećanja

Nataša Petrinjak

Nova Istra, br. 3 – 4 2007., glavni urednik Boris Domagoj Biletić, Istarski ogranak DHK, Pula

Predstaviti izdanje časopisa, pogotovo onog dugog trajanja na koji smo navikli da već zaboravljamo napor stvaranja te klizimo u ugodu lijenosti, nosi i prijetnju da u toj nakani skliznemo u taksativno nabrajanje objavljenih priloga. No, s druge strane, ne spomenuti neki prilog prikaz bi učinio manjkavom informacijom na štetu potencijalnih čitatelja kojima ipak pripada konačni kritički sud. Uza sve rizike da upravo oni naknadno otkriju kako je prikazivačev izbor onog što treba naglasiti, isticanje onih radova koji su razgibali prste nad tastaturom sasvim pogrešan, kombinacija “popisivačkog” prikaza sadržaja i razotkrivanje osobnog izbora čini se, ako ništa drugo, najčasnijim rješenjem; spram autora, urednika i cjelokupne čitalačke publike.

U nedavno objavljenom broju Nove Istre potreba da se na nj skrene posebna pozornost jest svojevrsno gostovanje časopisa La Battana, tromjesečnika za kulturu na talijanskom jeziku u izdanju nakladnika Edit iz Rijeke. Riječ je o prijevodu tekstova izdanja La Battane iz 2004. na temu ljubavi, a koja izborom teme kao i uvođenjem tematskog bloka tada nije prošla bez opiranja. Urednica Laura Marchig svim oponentima usprkos bila je dosljedna i uporna u provođenju nove koncepcije, a rezultat je, kako vidimo više nego blagotvoran za čitateljstvo. Sada mogućnost čitanja znanstvenih, publicističkih, književnih tekstova autora/ica koji primarno pišu talijanskim jezikom ili su dvojezični, a od kojih većina živi u Hrvatskoj, mogu čitati i oni koji ne poznaju talijanski jezik. Nakon ovog broja Nove Istre i zahvaljujući prevoditelju Romanu Karloviću može se zaključiti – ima se što i pročitati. Prije svega, tu su sjajna studija Vlade Acquavite o trubadurkama, dugo sakrivenima i marginaliziranima “pjesnikinjama iz ljubavi” čiji doprinos književnosti, nastalom (i dobro opisanom iz pera Georgesa Dubyja) u vrijeme udvorne ljubavi nije ništa manje kvalitetan i važan od onih trubadura. Potom, iz knjige Drugi život Višnje Machiedo preuzet je tekst o “nadahniteljicama” ključnih djela Andréa Bretona, odnosno nadrealističkog razotkrivanja dugotrajnog kodeksa trubadurske udvorne ljubavi i “nacrtu” spasa što ga može ostvariti samo ono “vječito žensko”. U ovom trenutku ostaje nam nadati se, zajedno s autoricom, da će se Arthuru Rimbaudu ispuniti želja što ju je iskazao u pismu Paulu Demenyju: “Kada bude slomljeno beskrajno ropstvo žene, kad ona bude živjela za sebe i od sebe, i kada je sve do tada odvratni muškarac pusti, ona će također biti pjesnik! Žena će pronaći nepoznato! Hoće li se svjetovi njezinih predodžaba razlikovati od naših? – Ona će pronaći stvari neobične, nedokučive, odbojne, divne; mi ćemo ih primiti, mi ćemo ih shvatiti”.

Nije se teško složiti s konstatacijom Marca Apollonia da smo “osuđeni da volimo i budemo voljeni, zauvijek”, a nakon što pređemo svima bliske i prepoznatljive meandre značenja glagola voljeti. Koje je svako biće, sretnije i nesretnije do(pro)živjelo, ne pitajući se puno i koji su tekstovi, pisani kao i nepisani, utjecali na njegovo shvaćanje toga prijelaznog/neprijelaznoga glagola prve konjugacije. Teorijsko-esejistički blok završava Cristina Benussi svojim Prilogom estetici: izučavati i/ili osjećati, a onaj literarni, ne bez zapitanosti, čine prilozi muškaraca – Adriana Pette, Maria Schiavata, Giacomo Scottija i Claudia Ugussija.

Iz “tradicionalnih” rubrika ističemo Duhovni razvitak Gustava Meyrinka… Milana Soklića u Studijama i ogledima, a koji je zaslužan i za prijevod Meyrinkovih – Čudesna igra cvrčaka te Kardinal Nappellus. Ogled o pjesništvu Petra Opačića potpisuje Đuro Vidmarović, dok je Nove prijevode nadopunio i Aleksandar Cvitanović prijevodom Bunara Witolda Gombrowicza. Nalazimo ga pored Ivana J. Boškovića, Božidara Alajbegovića i Sanje Vulić i u iznimno opsežnom dijelu Kritičkih osvrta i pristupa. Potonja autorica potpisuje Nekoliko vrbničkih jezičnih zanimljivosti, a Prilog o zavičaju dao je Marijan Jelić. Nove književne radove objavili su Ljerka Car Matutinović, Ivan Grljušić, Zoran Kršul, Muharem Bazdulj i Biserka Težački Kekić, ali upravo njih dragovoljno prepuštamo čitateljima da ih iskoriste kao mogući argument da je istaknuto u ovom prikazu bilo pogrešno.

48. MDF

Polustoljetno odrastanje u Šibeniku

Grozdana Cvitan

Ovogodišnji festival je i svojevrsni uvod u veliki jubilej koji bi se trebao održati za dvije godine

Domaće dramske zaplete na ovogodišnjem MDF-u garantira Kušanov Koko u Parizu koji će se ove godine naći u Šibeniku u režiji Ivice Boban i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih. Tamo će se družiti s Kraljem A grupe nizozemskih autora (prema ideji Inez Derksen režirao Ivica Šimić, izvodi Kazalište Mala scena) i Blizankama Ericha Kästnera (dramatizirao i režirao Oliver Frljić u Dječjem kazalištu Dubrava). Bit će to Velika velika zemlja Oz koju je po motivima iz Bauma osmislila Nina Mitrović, režirao Zlatko Sviben, a izvodi Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka. Svi oni vesele se Dum Marinu u pohode – posebnom programu Dubrovačkih ljetnih igara kojeg je u suradnji s ADU u Zagrebu ostvario Joško Juvančić u povodu 500. obljetnice rođenja Marina Držića. U svjetlu Ugrešićkina Malog plamena (dramatizacija Ivica Buljan, režija Robert Walt, izvedba Gradsko kazalište lutaka Split) i Plavoj boji snijega Grigora Viteza (redatelj Zvonko Festini, Lutkarska scena Ivana Brlić-Mažuranić) konkurirat će im Twainove Pustolovine Toma Sawyera (dramaturg Matko Botić, redatelj Saša Anočić, lutke i scena Vesna Balabanić, izvedba: Gradsko kazalište lutaka Rijeka) i Držićev Plakir (redatelj Joško Juvančić, lutke, scena i kostimi Vesna Balabanić, izvedba: Zagrebačko kazalište lutaka).

Među domaćim scenskim programima naći će se i Ljubav na prvi mijau koju je prema motivima Vesne Kalilić koreografirao i glazbu izabrao Luciano Perić, a izvodi Plesni teatar Glazbene mladeži Split, tradicionalna pučka igra Paška robinja u izvedbi KUD-a Družina s Paga i mladi pijanist Petar Klasan.

Iako je velika Andersenova obljetnica prošla, u znaku njegove Palčice ovogodišnji je strani program šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala: Palčicu na Mozartovu glazbu izvodi balet sarajevskog Narodnog pozorišta u koreografiji i režiji Nemine Damian, a onu predstavljenu kao “virtualna lutkarska predstava” u režiji Roberta Waltla producirao je Forum Ljubljana u koprodukciji s Cankarjevim domom i u distribuciji tamošnjeg Mini teatra. Britansko ulično kazalište iz Newcastla u petnaestogodišnjem postojanju gostovalo je u 36 zemalja svijeta izvevši preko 300 programa. Šibenske ulice i trgove animirat će programom Ptice iz visokog društva na 48. festivalu, koji tradicionalno počinje predzadnje subote u lipnju i ove godine traje od 21. lipnja do 5. srpnja. Kazalište Stabile de innovazione utemeljeno u Veroni prije četvrt stoljeća u međuvremenu je postalo udruga Fondazione Aida s naglaskom na eksperimentalnom u umjetnosti i međunarodnom u angažmanu autora na projektima. Na glazbu Sergeja Prokofjeva uz tekst i glas Daria Foa u Šibeniku će predstaviti Peću i vuka u režiji Nicolette Vicentini. Slično statusom i trajanjem kazalište je Toi Haus iz Salzburga koje u predstavi Tu i tamo pokazuje dan u životu djeteta kao simbol životnog puta.

Michal Walszak autor je i redatelj predstave Posljednji tatica koju će izvesti poznato varšavsko kazalište za djecu Lalka. Svjetski poznati su i lutkari Pučkog kazališta iz Libereca (koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća utemeljili poznati lutkarski festival Materinka) koji gostuju predstavom Janek i magična stabljika graška. Dramsko kazalište Nevena Kokanova iz bugarskog Yambola utemeljeno je kad i kazalište iz Libereca (1949.), a o kreativnoj i destruktivnoj snazi ljubavi progovorit će u Orfeju.

Folkloraši raznih zemalja svijeta dosad su znali izazvati burne reakcije publike u Šibeniku. I danas se prepričavaju neki nastupi primjerice ansambala iz afričkih zemalja čije su sekcije udaraljki podizale publiku na scenu. Ove godine plesne tradicije svojih zemalja predstavit će ansambli iz glavnih gradova Španjolske, Rusije, Albanije i Japana. U programu na Trgovima i ulicama trebala bi se pojaviti i jedna dječja folklorna skupina iz Dusnoka (Mađarska), Bubnjarski ansambl Rudiment iz Varaždina te još neke domaće “snage”.

Iz Makedonije u Šibeniku ove godine u spomenutom programu gostuje lutkar Pane Temov, a u književnom stvaralaštvu bit će predstavljen pjesnik i putopisac (posebice s hrvatskog Jadrana) Naum Popeski. Uz Tita Bilopavlovića (nedavno je Fraktura nakon 40 godina ponovila njegovu prvu zbirku Pijesku već oplakanom) te Saru i Enesa Kiševića (otac i kći zajedno su napisali zbirku Mama ti si moj znak), u književnom programu bit će predstavljen i slovački književnik, dramatičar i voditelj privatnog kazališta GunaGu, bivši bratislavski kirurg Viliam Klimaček čiju je slikovnicu Tramvaj zvan cveba s ilustracijama Ivana Viteza objavio Golden Marketing. Bit će predstavljen i jedan posve “domaći”, šibenski projekt: slikovnica “s ključem” Ulica zagonetki autora teksta Aljoše Vukovića i voditeljice radioničkog programa, ilustratorice i likovne pedagoginje Zdenke Bilušić. Grupacija nakladnika dječje knjige, Zajednica nakladnika i knjižara i Hrvatska gospodarska komora s MDF-om i Gradskom knjižnicom Juraj Šižgorić organiziraju Drugi sajam dječje knjige.

U likovnom programu učenici hrvatskih osnovnih škola autori su izložbe Stablo života koja će tradicionalno biti otvorena drugog dana festivala. Istog dana bit će otvorene i izložbe Luise Kloos (Austrija), Vojina Hraste i Vlaste Žanić. Ljubitelji filma svakodnevno mogu pratiti programe na Gorici ili sudjelovati u jednoj od četiri specijalizirane filmske radionice (od ukupno petnaestak u ukupnom Radioničkom programu).

Dugogodišnji festivalski problem – Svečano otvorenje – ostaje to i nadalje pa ni ove godine još nije definiran. Istodobno, ovogodišnji festival je i svojevrsni uvod u veliki jubilej koji bi se trebao održati za dvije godine. Naime, ove godine navršava se 50 godina od prvog festivala, ali će 50. festival biti održan tek 2010. Riječ je o tome da su prvi festivali nekoliko godina bili bijenalnog karaktera i uglavnom posvećeni književnom stvaralaštvu. Vrlo brzo festival se proširio na sve oblike umjetničkog stvaralaštva za djecu da bi posljednjih godina posebna kreativnost bila iskazana u festivalskim radionicama u kojima, uz vodstvo stručnjaka, djeca plešu, pjevaju, sviraju, pišu, slikaju, ali uče i osnove crtanog i dokumentarnog filma, lutkarstva i drugih zahtjevnijih formi.

U sklopu ovogodišnje obljetnice poseban program priprema polustoljetni dječji zbor Zdravo maleni formiran za 1. festival. Razvoj festivala kroz desetljeća doveo je do bogatstva igranih i pratećih programa od kojih neka u poslijeratnom razdoblju nisu uspjela biti obnovljena ili pak obnovljena na dovoljno uspješan način. Pedeseti festival za dvije godine trebala bi pratiti i nova velika festivalska monografija. Hoće li to biti prigoda i za postavljanje nekih bitnih pitanja za sudbinu festivala?

Danas je moguće ustvrditi kako su ne samo generacije šibenske djece nego i većine odraslih odgojene na dječjem festivalu. To su već davno odrasli ljudi odgovorni za njegovu budućnost.