Konferencija Performance Studies International

Zagreb će u lipnju 2009. postati svjetskim središtem izvedbenih umjetnosti! Od 24. do 28. lipnja iduće godine u hrvatskoj će se metropoli odvijati 15. svjetska konferencija PSI-a (Performance Studies International). Riječ je o najvećoj međunarodnoj konferenciji iz područja kazališta, plesa i performansa ikad održanoj ne samo u Hrvatskoj nego i u široj regiji.

Tih će dana Zagreb ugostiti preko 500 teatrologa, teoretičara i umjetnika iz cijeloga svijeta. Ako se zna da će se tom broju izravnih sudionika konferencije pridružiti još i mnogobrojni studenti, znanstvenici, profesori, plesači, glazbenici, redatelji kao i ini posjetitelji pojedinih programa namijenjenih široj javnosti, nije teško zaključiti da će se u Zagrebu tih dana okupiti zaista zavidan broj zainteresiranih za najrazličitija promišljanja na temu “Misperformance: Misfiring, Misfitting, Misreading”. Sudionici konferencije pozvani su da u okviru svojih podučja istraže fenomen (ne)uspješnosti, uzroke i posljedice izvedbene pogreške, krivog čitanja, nerazumijevanja, neprilagođenosti, nesporazuma, dakle takva ishoda izvedbe koji može izazivati teške poremećaje i duboke promjene u različitim sferama života, od privatne do društvene i političke sfere, od govorne omaške, preko propale revolucije do ekološke katastrofe, od umjetničke avangarde do kulturnog tržišta, od ideoloških iskrivljenja i zloporaba moći do novih perspektiva, pa čak i otpora vlasti.

Centru za dramsku umjetnost, kao glavnom organizatoru 15. konferencije PSI-ja u Zagrebu, pridružili su se Sveučilište u Zagrebu (Akademija dramskih umjetnosti, Odsjek za dramaturgiju te Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost i Odsjek za etnologiju i antropologiju), Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu (Teatar &TD) i zagrebački Institut za etnologiju i folkloristiku.

Nakon iznimno uspješne prezentacije teme i programske koncepcije zagrebačke konferencije tijekom 14. konferencije Performance Studies International, koja se od 20. do 24. kolovoza 2008. održavala na Sveučilištu u Kopenhagenu, dolazak u Zagreb najavili su predstavnici najznačajnijih svjetskih sveučilišta, među kojima su Roehampton University, University of Sidney, New York University, Columbia University, University of California Berkley, Tel Aviv University, Harvard University, Northwestern University, Warwick University, Trinity College Dublin, Freie Universität Berlin, University of London, Brown University, University of Wisconsin, Princeton University, University of Melbourne, Stockholm University, Yale University, Uppsala Universitet, Stanford University, National University of Singapore, University of Chicago… O kontroverznoj temi – MISPERFORMANCE: Uspjeh i neuspjeh izvedbe – u svojim referatima te kazališnim i plesnim predstavama govorit će neka od najeminentnijih imena svjetske izvedbene scene kao što su: Tim Etchells (Forced Entertainment), Matthew Goulish, Lin Hixson (Goat Island), Bojan Jablanovec (Via Negativa), Richard Schechner, Faith Wilding (subRosa), Janez Janša (eks. Emil Hrvatin), Bojana Cvejić, La Ribot, Bobby Baker, Guillermo Gómez-Pena, Bojana Kunst, Ana Vujanović, Manuel Pelmus, Katherina Zakravsky, Mette Ingvartsen, Fredie Rokem, Jon McKenzie, Peggie Phelan, Alan Read, Carol Becker, Adrian Heathfield, Nataša Govedić, Mike Pearson, Edward Sheer i mnogi drugi. Osim toga, svjetskoj stručnoj javnosti, kritičarima i teoretičarima jednako kao i kolegama umjetnicima, bit će prikazani radovi hrvatskih autora i umjetničkih skupina kao što su BADco., Oliver Frljić, Anica Tomić, Montažstroj i Borut Šeparović, Ivana Sajko, Boris Bakal, Selma Banich, Sanja Iveković, Slaven Tolj, Damir Bartol Indoš, Vilim Matula i drugi. Ova jedinstvena prilika za međunarodnu promociju i globalno povezivanje naše izvedbenoumjetničke scene, razmjenu ideja, iskustava i projekata kao i za uključivanje u kvalitetnu interdisciplinarnu stručnu raspravu održavat će se u prostorima Filozofskog fakulteta, Akademije dramskih umjetnosti i Studentskog centra - Teatra &TD.

Inače, međunarodno udruženje Performance Studies International (www.psi-web.org) osnovano je 1995. godine u NewYorku s ciljem promoviranja komunikacije među znanstvenicima i umjetnicima koji djeluju na području izvedbenih umjetnosti, odnosno kazališta, plesa i performansa. PSI danas okuplja preko tisuću članova iz cijeloga svijeta. Dosadašnje godišnje konferencije PSI-ja održane su na vodećim svjetskim sveučilištima New Yorka, Londona, Kopenhagena, Singapura, Mainza, a nakon Zagreba PSI se seli u Toronto i Utrecht.

Zagrebačkoj konferenciji, koja predstavlja svojevrsno međunarodno priznanje relevatnosti istraživačkih i umjetničkih zbivanja na području izvedbenih umjetnosti i studija u našoj zemlji, prethodila je višegodišnja priprema našeg Organizacijskog odbora na čelu s dr. sc. Ladom Čale Feldman, redovitom profesoricom na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dr. sc. Marinom Blaževićem, docentom na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. U suradnji s ostalim članovima Organizacijskoga odbora zagrebačke konferencije - dr. sc. Ines Pricom, znanstvenom savjetnicom na Institutu za etnologiju i folkloristiku, dr. sc. Moranom Čale, redovitom profesoricom na Odsjeku za talijanistiku pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Tomislavom Pletencom, docentom na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Suzanom Marjanić, znanstvenom suradnicom na Institutu za etnologiju i folkloristiku te dr. sc. Branislavom Jakovljevićem, docentom na Department of Drama pri Stanford University (USA) – osmišljen je osebujan, drugačiji format konferencije koji kombinira tradicionalne i nekonvencionalne modele diskusije i prezentacije. Tijekom prijepodnevnih i ranih poslijepodnevnih sati, naime, sudionici konferencije prezentirat će svoje referate u sklopu tematski osmišljenih sekcija, dok je za kasne poslijepodnevne i večernje sate predviđeno održavanje posebnih programskih cjelina, nazvanih shifts. Smjene su zamišljene kao suradničke platforme otvorene za različite oblike uključivanja drugih organizacija iz regije i svijeta u izvedbu konferencije. Pritom se misli na druge nevladine organizacije, umjetničke skupine, kulturne projekte, akademske institucije, odsjeke pojedinih fakulteta, kazališta, istraživačke institute, časopise, strukovne mreže. Osnovno obilježje smjena jest uključivanje konkretnih izvedbi, napose onih umjetničkih (kazališnih i plesnih predstava, performansa i različitih hepeninga), u program konferencije. Štoviše, one postaju povodom organiziranja okruglih stolova, multimedijskih prezentacija, radionica, teorijskih i analitičkih rasprava, seminara i simpozija.

Izvanredni red vožnje

Nataša Petrinjak

Uz deset godina djelovanja riječke izvedbene skupine TRAFIK

I upravo je to ono što je tako vrijedno u ovoj predstavi; to ekspliciranje egzistencije bez čvrstih oslonaca, egzistencije koja se očituje kao vječita fluktuacija, prelaženje, međustanje i tranzicija bez mogućnosti da fiksiramo svoj identitet, da okončamo potragu za sobom, da pronađemo onu točku u kojoj je moguća utopija harmonije s one strane svih ograničenja, s one strane dobra i zla – zapisao je 2003. Andrija Vučenović povodom predstave Europa pleše kazališne grupe TRAFIK, dajući time, međutim, i opis cjelokupnog djelovanja te nezavisne kazališne produkcije. Od njena osnivanja 1998. pojedinac i njegovo tijelo te pitanja identiteta u središtu su njihova zanimanja, a sukladno tomu pomicanje, brisanje, promjena granica između fizičkog kazališta, suvremenog plesa, mima, kazališta specifičnih lokacija. No i danas, kako su napisali i prvi dan, vrijedi – “TRAFIK u kazalištu traži jednostavnost, beskompromisnost i rizik”.

Predstavama Hodač, Europa pleše, Kino predstava, Beaufortova ljestvica, Pozdrav s Jadrana, Gramatika i Utjelovljenje došetali su do proslave desetogodišnjeg djelovanja; došetali su s mnogim pojedincima, stvaralačkim ličnostima na marginama. Šibani vjetrovima, kroz pothodnik na Piramidi s Jankom Polićem Kamovom, s bezdomnim Ödönom von Horváthom, s izgubljenim turistima, usamljenim performerima, sestrama Irmom i Emmom, s ostacima vlastitih intima. Svi oni su, mi smo, kako je zapisala dramaturginja Magdalena Lupi: “pomalo nevidljivi ili povremeno vidljivi, pojavljuju se sporadično, u ritmu plesnih melodija mediteranskih luka, tijela u tranzitu s dozvolom za ulazak u grad, istovarenih i ocarinjenih tereta s pečatiranim certifikatima. Tijela u putovanjima prenošena tijelima brodskih flota mijenjaju kurs življenja. Stalne pauze, gibanja, oluje i samoća odupiru se žudnji tijela za tijelom. Tijelo u potrazi za tijelom. Tijelo u žudnji za potpunim”.

Za jubilarne destinacije izabrali su riječku Filodrammaticu i prostorije saveza udruga Molekula. U potonjoj će 23. studenoga biti postavljena retrospektivna multimedijalna izložba Destinacija TRAFIK: Divljač, autorstvo koje potpisuje Lara Badurina, te predstavljena Destinacija TRAFIK: Mapa, papirnato svjedočanstvo desetogodišnjeg stvaralaštva kao polazno čvorište neke buduće mreže potrage. Tijela za tijelom. Kako se čini, najintrigantnije će taj dan biti dovođenje, pozivanje, otkrivanje na sceni Filodrammatice mornara, lokalnih čudaka i prenaglašeno našminkanih žena, putnika s broda-cabareta Barba Rude, dlakavih striptizeta u nekadašnjem Plavom Jadranu, posljednjih posjetilaca Opere, plesača s vrha hotela Neboder. Dovest će ih Mila Čuljak, Magdalena Lupi, Selma Banich, Edvin Liverić, Silvia Marchig, Marin Alvir, Lara Badurina, Iztok Hrga, Matea Pasarić, Sabina Krešić jer žele ponuditi svoje viđenje okoline koja ne određuje granice naših tijela. Kazalište. Predstavu Destinacija TRAFIK: Divljač. Žele maštom razotkriti najskrovitija mjesta grada, najskrovitije ljude, čije tragove nosimo, koje određujemo. Žudnju koja traži svoju punoću i kad se približavamo i kad se odmičemo.

Doživljaj čiste neopterećujuće i apsolutne ljepote

Svebor Szekely?

Najava izložbe Rekonstrukcija ljepote Dan Phillip, Galerija Karas, Zagreb, od 22. do 27. rujna 2008.

Djelovanje umjetnice Dan Philipp već u nekoliko zadnjih projekata pokazuje pojavljivanje i formiranje specifične individualne poetike i filozofije rada koji poprima sve profiliraniji i definiraniji oblik. Radi se o jednom senzibilitetu, moglo bi se reći i strasti za društvenom zbiljom i fenomenima, koja je potaknuta jasnim kritičkim stavom prema istoj, i konstantnim preispitivanjem njena sustava i međusobnih unutarnjih odnosa. Naslov izložbe održane u Galeriji Vladimir Nazor u Zagrebu beskompromisno je pokazivao stav prema navedenom fenomenu: Mrzim Božić! U galerijskom prostoru stvoren je autoironičan ambijent sličan iritirajućem inventaru štandovskih arsenala tzv. božićnih ukrasa, naglašavajući patvorenost i lažni sjaj blagdanske dekoracije i popratnih rekvizita koji svake godine nanovo preplavljuju cjelokupni javni i privatni prostor, a kojima se pridodaje znatna pseudoestetizirajuća vrijednost na razini lošeg ukusa.

Prošle godine dogodio se još jedan korak u profiliranju načina razmišljanja i prezentacije umjetničinih radova, početak instrumentalizacije i manipulacije vlastitog tijela i osobe kao primarnog medija izražavanja putem autoironizirajućeg i depersonalizirajućeg elementa mimikrije i dekonstrukcije vlastitog identiteta i relativizacije istog, kako na osobnoj tako i na paradigmatskoj razini. U tom smjeru razvio se projekt Olimpija, čija je prva namjena bila predstavljanje umjetnice na svečanoj izložbi nagrađivanih studenata u povodu stote godišnjice ALU u Zagrebu. Uzevši za glavni motiv citat slike Edouarda Maneta iz 1863., rad je trebao prikazati umjetnicu u vlastitom atelieru pri svakodnevnom kreativnom radu uz pokazivanje znakova pažnje stalnih i potencijalnih obožavatelja/ica. Konotacije slike s obzirom na original bile su vrlo dvosmislene, a sam način izvedbe izazvao je konsternaciju i revolt brojnih kolega te zbunjenost posjetitelja, jer se radilo o naručenom radu, monumentalnom ulju na platnu. Pitanje autorstva, koncepcije i izvedbe bilo je svakako jedno od bitnih subverzivnih elemenata takva načina prezentacije. Projekt je i dalje u procesu. ?

Nadolazeći projekt Rekonstrukcija ljepote (Galerija Karas, rujan 2008.) nadmašuje svojim opsegom i brojem sudionika sve dosadašnje koji su se uspjeli realizirati i galerijski. Ovdje se svakako treba spomenuti sam način rada i praksu Dan Philipp, koja sve više prakticira timski način rada zbog ekstenzivnosti projekata. Najava nadolazeće izložbe bila je u zagrebačkoj galeriji Vladimir Buzančić u vidu video projekcije intervjua sa sudionicima, odnosno modelima projekta, koji će se i uživo pojaviti na samom otvorenju. Modeli su transrodni identiteti koji sami po svojoj definiciji svojim individualnim konstruktom identiteta i izražavanja negiraju i/ili nadilaze društveno zadate i kreirane spolne i rodne norme i uloge. Projekt se bavi i problematikom estetike i njena današnjeg statusa u društvu i umjetnosti kao puke kozmetičarsko-frizerske prakse, odavno prognane i lokalizirane na marginama umjetnosti, dok u suvremenom kapitalističkom društvu doživljava svoju hipertrofiju, i to upravo u toj svojoj dimenziji uljepšavanja, vanjskog prezentiranja.

Travelosi, samački mutanti, prebjezi baš su skloni pretjerivanju i naglašavanju svojih distinktivnih identitetskih obilježja do karikiranosti, a njihovo smještanje u središte happeninga koji će se održati na dan otvorenja možda je bez presedana na ovim prostorima. Njihov izlazak na crveni tepih, fascinacija i strast za glamurom, bogatstvom, slavom i ljepotom te bespoštedna borba za prestiž postaje pastišem i parodijom jedne površne, hedonističke i konzumerističke civilizacije u kojoj živimo, bez obzira na ideološki predznak koji imaju određeni njezini segmenti.

Podrivanje osjećaja permanencije

Aaron Betsky

11. venecijanski bijenale arhitekture (11. Mostra Internazionale di Architettura), Arsenale/Giardini, Venecija, Italija, od 14. rujna do 23. studenoga 2008.

Jedanaesti bijenale arhitekture Out There: Architecture Beyond Building naglašava ono što bi trebala biti razvidna činjenica: arhitektura nije građenje. Zgrade su objekti, i čin gradnje vodi do takvih objekata, ali arhitektura je nešto drugo. To je način na koji mislimo i govorimo o zgradama, kako ih predstavljamo, kako ih gradimo. To je arhitektura. Općenitije, arhitektura je način prezentacije, oblikovanja i možda čak i pružanja kritičke alternative artificijelnom okolišu. U ovom svijetu nije dovoljno držati kišu sa strane, napraviti sobu za uredske kubuse ili se uklopiti u kontekst koji se ili kontinuirano mijenja, ili postaje umjetno zamrznut.

Zapravo, zgrade nisu dovoljne. One su grobnice arhitekture, ostatak želje da se napravi drugi svijet, bolji svijet, svijet otvoren mogućnostima koje nadilaze svakidašnjicu. U konkretnom smislu, arhitektura je ono što nam omogućuje da budemo kod kuće u svijetu. Što može značiti produkciju domova, ureda i drugih mjesta na kojima živimo, radimo, okupljamo se ili rekreiramo. Međutim, pravljenje takvih zgrada postalo je toliko definirano kodovima – financijskim, građevinskim, životnim i sigurnosnim kodovima, kodovima izgledanja i ponašanja – da arhitektura ima malo veze s načinom na koji se konačno ukazuje. U izoliranim situacijama, kao kad bogataš želi kuću, ili muzej kulturne artefakte, možemo naći osobine arhitekture koje senzualno i senzibilno oblikuju naš okoliš, tako da nam omogućuju da znamo gdje smo. Istodobno su moguća fabulozna mjesta. Možemo ih vidjeti u filmu i umjetnosti, gdje se vizije drukčijih prostora razvijaju pred našim očima. Možemo ih nastaniti, u visokodefiniranim prostorima koji se učahuruju oko nas, bili oni privatni interijeri ili hotelske sobe, ili klubovi, restorani i butici, koji su postali naši prostori okupljanja, bivanja zajedno. Možemo ih gledati, kako niču oko nas u pažljivo isplaniranim krajolicima koji su postali naš posljednji istinski javni prostor.

Te slike i prostore vrijedi promatrati, ne samo jer su lijepi već i zato što se stalno suočavamo s kreativnim izazovima za koje zgrade nisu dovoljne. Koji je, primjerice, pravi način urbanog rasta? Ako naši gradovi krvare u ulančavanju ljudskih prebivališta koji se pružaju krajolikom bez ikakva obzira prema ambijentalnoj ili društvenoj koherenciji, kako da stvorimo arhitekturu koja pejzaž koristi mudro, nudeći ljudima okvir za odnos s ovim svijetom, i jednih s drugima, omogućuje nam dom i povezuje sa širim društvenim, ekonomskim i duhovnim tkivom? Kako da budemo kod kuće u cijelom svijetu u kojemu kontinuirano kretanje roba, ljudi i informacije kontinuirano podriva svaki osjećaj permanencije, na svakom mjestu? Kako da napravimo fizički red, koji može postati pozornica na kojoj možemo živjeti svoje živote u koncertu s drugima, ako su strukture koje nam omogućuju da živimo i igramo svoje uloge sve više nevidljive posljedice komunikacijskih i kompjuterskih tehnologija?

Možda arhitekturu trebamo vidjeti ponajprije kao način otkrivanja što treba sagraditi – a što ne. Kako možemo napraviti prostore koji imaju smisla, i istodobno su senzualni? Možemo li konstruirati stvarne pozornice, ili spekulativne momente koherencije? Možemo li otkriti, aproprirati i domesticirati te sile, obično tehnološke prirode, koje kontroliraju naše svakodnevne živote, tako da se možemo osjećati kod kuće u našem modernom svijetu?

Da bismo to učinili, možda je spori prostor ono što trebamo – ne zaustavljeni prostor, ne utopija, ali ne i ono što se pod tim podrazumijeva u businessu. Trebamo neke ikone, i neke enigme, da bismo se zapitali. Trebamo eksperimente, nekoliko provizornih struktura, nekoliko skica ili mapa za pomak dalje od gradnje, i gradnje zgrada, kako bismo stvorili arhitekturu koja ne rješava probleme, već ih iznosi, uokviruje i artikulira. Trebamo arhitekturu koja propituje stvarnost. Taj izazov na sebe preuzima 11. venecijanski bijenale arhitekture. On želi okupiti i potaknuti eksperimentiranje u arhitekturi. Takav eksperiment može poprimiti formu privremene konstrukcije, vizije drugih svjetova ili građevinskih blokova boljeg svijeta. Bijenale ne teži predstaviti zgrade koje već postoje, i u kojima se može uživati u stvarnom životu. Ne želi predložiti apstraktna rješenja društvenih problema, već želi vidjeti može li arhitektura, eksperimentirajući u i o stvarnom svijetu, ponuditi neke konkretne forme, ili zavodljive slike.

Upotreba novih tehnologija svakako je nešto na što treba obratiti pažnju u takvu eksperimentiranju, kao i na tehnike razvijene izvan onog pod čime podrazumijevamo svijet arhitekture – u umjetnosti, interior designu, filmu, pejzažnoj arhitekturi i performansu. U konkretnom smislu moguće je korištenje kolaža i asemblaža, re-use-a i rekonstrukcije, unbuildinga i deformacije, efemerne forme i utopijskog i distopijskog imaginarija, izlaganje ružnog, besformnog, neodređenog i zamagljenog, blurred. U stvarnosti postoji tajna povijest arhitekture odvojena od progresije stilova i hirova tehničke perfekcije, koja se služila takvim silama da bi stvorila drugačiju arhitekturu, i u tu se tradiciju svrstava 11. venecijanski bijenale arhitekture.

 

S engleskoga prevela Silva Kalčić