Tubular cells

Sandra Obradović

Tubular cells

Njeno raspolovljeno tijelo sljubljeno staklu kao crni crvi cijevi brdu koje će prorovati

Brdu u čiji se procijep izlilo bijelo do nevidljivosti more

Autobusi su putujuća kina

Misli

Autobusi žuljaju koljena

Život autobusa je žgaravica u trbuhu

Gusjenice

Dlan je polegla na hrbat knjige kao na vruće čelo domaćeg pisca

Ni ne sluteći da će joj isti u sljedećem zavoju skliznuti s krila

O

Ne

Bura

Je

Vidi

Propuhala teniske terene

Isprašila oleandre

I blazirane crne opatijske mačke

U sobi će nešto kasnije flomasterom zapisati:

Najljepša naša riječ je pahuljica.

Tako me zovi

I ne imaj ljepših imena od mene.

dim

nikada nisam imala

piromanskih sklonosti

a školsko nabrajanje zapaljivih tvari

zazvučalo je u tom trenutku

nejasno uzbudljivo

treba znati rukovati i stručno skladištiti

razne plinove kiseline lužine i otapala

koja se koriste:

u industriji domaćinstvu i prometu

sijaset nevjerojatnih mogućnosti

gdje ima dima ima i vatre:

u industriji domaćinstvu i prometu

strašno

a ja naprimjer volim miris benzina

‘ko ga ne bi vol’o

pa meni je dim iz auspuha

skoro kao Carmina burana

Petak

Danas svi šišaju travine kose

guraju brenče neka se nose

Onda imamo nenadani zastoj

I spin s vrtlarstva na seriju zastrašujućih misli

O  vremenu

Neznanju

I prolaznosti

Svijet je pikula

Ispala iz džepa Toma Sawyera i još se kotura

Bilježim sa skepsom

Jer rekli smo ne takvim rečenicama

Još onda

Nego

Valja poslati mejlove

Izabrati odjeću

I spakirati kofer

Tu dolje

Po podu se vrpolje

Neka sitna i neugledna očekivanja

pulp friction

džaba meni trud da ti se svidim

vidi moje ovo

novo

za tebe dušo

da me vololiš i lugosiš

da sa tobom se bršljanim i ljuljam

nabijem si legoland od slova

fotošop od slika

ljepilo u prstima

kad baršunica sam

od brašna u koje puhneš

i razletiš me od sebe

kad pojedu nas žuti mravi

dok si je svak sa sobom sam

zašiven u uvijek tijesnu kožu

Pojam dana

Sviđa mi se

Pervertirani kenedizam

And the lights all went down in Massachusetts

Ozbiljno sumnjam

Da se prevrnuo sam

(Šutnula ga je golf palicom Francuskinja bez sluha)

(Ona s predaleko smještenim očima)

subotom uvečer, nedjeljom ujutro

noć pusti mlaz

kroz crvotočinu

zapjenjeni venom

na brane u koljenima

do jutra čupam

mandragoru

sišem korijenje

milu zubnu svilu

elastične čeljusti

poslije je dan

on ispuže van

i njuši hranu

po betonu južne obale

šlepam se i

jedno sunce hvatam za ruku

drugo mi ide u oči

Tu

Na preko 45 stupnjeva sjeverno

I gotovo 16 istočno

Od svih param param svjetskih metara

Kružnica i dužnica

Urezanih šestarom u reljef plave naranče

Između one dvije šarenice

Kriš se krašam

Jer centimetrima je daleko

Tonu teška moja želja

Da se samozaboravim

Na obali napuštenog China towna

Nalegla na četiri kotača

U prisavskom blatu

Gdje iza zavjesa u prizemlju

Čeka mala sasvim smrt:

Radost nesvjestice

Turnus

nisam uopće podobna

za vjernika

kad zazivam ime božje

to činim uzalud

koristoljubivo

kao blagi odsjaj

pejzažne lirike

kako preporuča

Milko Valent

on je graničar

i kuži se u turnuse

to spominjem

jer ima nešto sakralno

u promjenama

proljeće se nosi

tako kršćanski

zima je budistička

ljeto protestantsko

a jesen je židovska

možda sam previše

čitala Singera

možda

previše pušim i pijem

premalo vode

sada bih kestene i orahe

i duge večeri

i smiješne

mračne priče

to mi je pravo židovski

kod njih je

sve nekako zasićeno

i dulje traje

dobri su Židovi

Kanaan

Varšava

Brooklyn

i volim Singera

a dibuci me mali

škakljaju

i umjesto da tjeram

ja pogladim po glavi

slatki dibuci

buci buci

sebi se i meni

samo smijemo

Treptaj

Stali smo u Stonehenge

I dodavali se što i kad

U jednom momentu

Smijeh nam se otkoturao

Po podu

I svi smo se presamitili

Hvatajući ga

A jedno je dijete

Sporednim povodom reklo

Digitalizacija

Sklanjajući sliku

Pred sobom

Zaprepašćujuće lijepim

Trepavicama

Sandra Obradović rođena je1974. u Zagrebu. Do sada je objavljivala u časopisima Re, Tema,?Quorum i Vijenac. Početni stihovi pjesme Petak (Danas svi šišaju travine kose/guraju brenče neka se nose/Onda imamo nenadani zastoj/I spin s vrtlarstva na seriju zastrašujućih misli) gotovo da mogu funkcionirati kao autopoetička odrednica otisnutog rukopisa. U njima je, naime, na temelju eksplicitnog ogoljavanja postupka kao ‘’upute za proizvodnju i uporabu’’ te specifičnosti i gustoće upotrijebljenih postupaka i organizacijskih načela možda moguće sažeti temeljnu tekstualnu strategiju: asocijativno ili zavodljivošću neke fonetske podudarnosti motiviran spin, nelinearnu montažnu fragmentarnost, ali i, u vremenu slobodnog stiha kao nultog stupnja poetskog pisma (iako za postmoderni korpus relativno uobičajeno instrumentalizirane), zanimljivo upotrijebljene rime. Ona se, u očekivano napadnom ironijskom ključu, javlja u rasponu od miješanja registara pri njezinu dislociranju iz trenutno uobičajenog areala u vidu zabavne i pop glazbe te vraćanja u ‘’tradicionalno’’ polje (džaba meni trud da ti se svidim/vidi moje ovo/novo/za tebe dušo), preko ludističkih intervencija (dibuci - buci buci) do ništa manje ironijski obilježenih, gotovo matoševskih Kružnica – dužnica. Ritam, uglavnom izgrađen na prebacivanju, opkoračenju, inverziji, na mikro permutacijama i varijacijama (često, kao u slučaju citatne aluzije na antologijski Oldfieldov album i kompoziciju u naslovu pjesme Tubular Cells, reduciranim na jedan jedini razlikovni fonem, ili jednostavno umetanje, npr. u pulp friction) dodatno je, u većini pjesmama, osnažen grafičkim ‘’centriranjem’’ pjesme u sredinu stranice, čime je, između ostalog, razbijena umirujuća izvjesnost barem jedne margine, sigurnosti njene bjeline. Obilje referenci na visoku i pop kulturu (prije svega glazbu i film), ali i svakodnevni govor, pa i njegova tradicionalno zgusnuta mjesta (gdje ima dima ima i vatre), čine od pojedinih pjesama prave male centone vakantne postmoderne citatnosti. Tako već spomenuta prva pjesma i završava jednom jakom citatnom aluzijom, ovaj put usmjerenom na centralni tekst one famozne zapadne kulture (Najljepša naša riječ je pahuljica./Tako me zovi/I ne imaj ljepših imena od mene.), povezujući okrutnost i isključivost starozavjetnog boga s fundamentalnom isključivošću postromantičke ljubavi. Gotovo metaforička supstitucija na relaciji bog – ime mogla bi još jednom aktualizirati Wittgensteinovu misao o granicama svijeta, ali i o trenutnom stanju moći-u-jeziku, različitim odnosima između imenovanog i onog koji (se) imenuje. No, relativizirajući sve još jedanput, autorica će, u pjesmi Turnus, reći: nisam uopće podobna/za vjernika/kad zazivam ime božje/to činim uzalud. (Marko Pogačar)