#440 na kioscima

23.9.2015.

Silva Kalčić  

Marko Marković-Istražiti stanja uma i tijela

Razgovarali smo s umjetnikom u povodu njegove izložbe Izvrnute piramide, MMSU Rijeka, od 17. srpnja do 4. kolovoza 2015.


Izvrnuta piramida poziva na pretresanje piramide društvene strukture, a pojam je izveden iz Piramide kapitalističkog sustava, grafičke satire ekonomske nejednakosti koja se u SAD-u pojavljuje u Industrijskome radniku iz 1911. godine. “A stoljeće poslije zatečeni smo globaliziranom piramidalnom strukture“. Posebna je tema mobilnosti, pa i vaše osobne, budući da se na izložbi može pratiti vaša biografija od referenci na socijalističku Jugoslaviju do odlaska u New York kao globalni centar suvremene umjetnosti. Koji je razlog za ovu izložbu, je li ona svojevrsna retrospektiva?



 Izvrnuta piramida odnosi se na prikaz izvrnutog piramidalnog sustava hijerarhije i odnosa moći u društvu općenito, no izrazito koncentriranim na kapitalističko ustrojstvo. Takav shema prikazuje društvene strukture kakve bi one zaista i trebala biti. Tako da funkcije na višim pozicijama vlasti rade u korist onih na manjim pozicijama, tj. gdje vlast radi u korist naroda, a ne gdje narod radi kako bi se vlast okoristila. Upravo o takvim odnosima moći i govori izložba; o poziciji imigranta, ilegalno-legalnog zaposlenika tj. svojevrsnog puta s kojim se susrećem i na koji način se snalazim u određenim situacijama. Izloženi artefakti i dokumentacija u mediju videa, performansa, crteža , fotografija, skulptura, policijskih kazni, sudskih izvještaja, radne odjeće, radnog alata, građevinskog materijala, ready-made objekata i instrumenta svojevrsni su dokazi i tragovi moga kretanja i ponašanja u određenim sistemima. Radovi su zbir proživljenih iskustava iz mog stvaranog života i osobne perspektive, no vjerujem da se mnogi ljudi sličnih puteva  na svoj način mogu pronaći u tim pričama, što je potvrdila i reakcija publike. Ovo je autobiografska cjelina koja prikazuje presjek zadnjih 5 godina moga rada, pa tako i reference na prijašnje godine mog odrastanja i okolnosti koje su na kraju i utjecale na moj odlazak i boravak van zemlje. Dosad je to moja najveće samostalna izložba i izuzetno sam zadovoljan što je prikazana u MMSU u Rijeci, po mom mišljenju vodećem muzeju u Hrvatskoj. Kustosi izložbe su Slaven Tolj i Ksenija Orelj koji su se pokazali izuzetno kvalitetnim kadrom pri realizaciji kompleksnog postava ove izložbe. 



Malo raspadanje



Upoznati ste s razlikama u načinu produkcije  i prezentacije suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i SAD-u. Možete li s njima upoznati čitatelje Zareza, iz vašeg osobnog rakursa?

Visok prag produkcijskih dometa doživio sam radeći kao asistent u studiju Matthewa Barneya u New Yorku. To iskustvo zasigurno je otvorilo kanale mog pogleda na vrijednosti ka produkcijskom pristupu. Naravno za naše pojmove on je sukladan tome na čemu se radi i kojih smo mogućnosti. Mogućnosti kod nas i vani su nebo i zemlja, no to dobro znaju naši umjetnici koji se kreću i rade vani. Zamislite samo domaću hrvatsku scenu u nekoj od razvijenijih zemalja kao što su Francuska, Finska, SAD ili Japan gdje su mogućnosti produkcije i ulaganja daleko, nekad čak i ne zamislivo veći, vjerujem da bi u takvim okolnostima tako kvalitetni umjetnici bili ne samo prisutni, nego i dominantni na svjetskoj sceni. Kod nas ne postoji sistem financiranja iz privatnog ili korporativnog sektora što je slučaj u SAD-u. Kapital dolazi iz ekonomije koja je jača, tako da su i ulaganja u umjetnosti i cijelu tvornicu oko umjetnosti veća. U razvijenim europskim zemljama u umjetnost ulaže se iz državnog sektora, no u tim zemljama postoji razvijen galerijski i muzejski sustav koji umjetnost, između ostalog, tretira kao gospodarstvenu granu što onda donosi zaradu i jača ekonomiju. Naravno uz to ide i sustav kolekcionara i mecena koji otkupljuju djela i ulažu u autore, galerije, muzeje i razne organizacije. Zašto kod nas nije razvijen takav komercijalni galerijski sustav ? Zato što nema kupaca, kolekcionara i ulagača. A  zašto ih nema ? Zato što nema novaca, a dobro znamo zašto nema novaca.



Diskurs izložbe tiče se Baumanova pojma drugosti drugih, i njezinih suvremenih oblika prostornog razdvajanja, gradskih geta, selektivnog pristupa prostorima i selektivna zabrana korištenja prostora. Kao generatore takve prostorne politike, radovi na izložbi markiraju simbolična mjesta poput Wall Streeta, “matrice financijskog kapitalizma“. Na koji način, i s kakvom zaključnom porukom/stejtmentom?

Na ovo pitanje bih odgovorio s opisom jednoga rada koji do sad nije previše bio prezentiran u javnosti za razliku od oštrenja noževa na Wall Steetu ili glancanja Bika u financijskoj četvrti. 2013 godine udario je uragan Sandy. Preko Ocena uragan je ušao u New York kroz Red Hook, kvart u Brooklynu u kojem sam tada živio. Tijekom noći razina poplave je narasla do 2 metra iznad zemlje, većina ljudi je bila evakuirana s tog područja, a oni koji su ostali pokušavali su pobjeći autima no neuspješno. Auti bi zaglavili zbog velikih bujanja vode, tako da bi ljudi izlazili van i plivali nazad ka kućama. Oni rijetki kao ja koji su bili u zgradama bez struje čekali su nadolazeći udar. Nakon uragana i poplava došli su požari. Električni kablovi pucali su na sve strane i palili kuće. Na mojoj zgradi također je izbio požar od eksplozije električnog voda dok sam lopatao zemlju oko zgrade. Sanacija štete trajala je mjesecima, ljudi su bili bez struje i grijanja. Nervoza se sve više osjećala, stopa kriminala i provala počela je rasti. U mojoj zgradi više nije bilo nikoga, tako da bi po noći hodao s baterijom oko zgrade i stavljao svjeće u prozore ostavljajući dojam kao da ima više stanara. Prvo se sanirao Manhattan gdje je investicija kapitala veća, a poslije su dolazili siromašniji krajevi kao Brooklyn, Queens. Sanacija je trajala mjesecima, dolazili su kamioni s humanitarnom pomoći, hranom, vodom i odjećom. U mojoj ulici bilo je odlagalište robe, gdje su građani dolazili po pomoć. Ja sam snimao kamerom i bilježio šta se događa ne mareći previše za tu odjeću. U jednom trenutku prišla mi je djevojka iz humanitarne organizacije i ponudila mi deku rekavši: ‘’Hey, we have extra blankets, here s one if you need it ‘’. Na tu gestu sam se emotivno raspao i uzeo deku. Snimljeni video scene s ulice i ljudima projicirao sam na istu tu deku koju sam dobio na poklon tog dana u Red Hooku. Mala gesta koja je neizmjerno puno značila.



Protežni motiv na izložba je skulpturalni objekt u različitim kontekstima tj. kompozicijama postava izložbe, bijele muške gaće zalivene epoksilnom smolom koje su oblikovane tako da obujmljuju nevidljivo tijelo, iz kojega je iscurila mokraća koja naizgled dalje curi i stvara (fingiranu) lokvu (rad Popišane gaće iz 2014.. Što predstavlja par muških gaća požutjelih od “mokraće“, koje se nalaze u oba dijela izložbe, tj. obje autobiografske faze njima sugeriran (prije i poslije preseljenja u New York 2011. …)?

Rad Popišane Gaće je serija skulptura načinjenih od ready-made XXL muških gaća koje su obrađene u epoxy smoli tako da daju dojam popišane tkanine koja stoji u lokvi mokraće. Skulpture su prožele cijeli postava, ulazeći u određene druge radove kao svojevrsna vodilja kroz izložbu, pa tako i puta koji sam sam prolazio. Ta skulptura je jedan od protagonista na izložbi koji se stalno pojavljuju u određenim situacijama, to je svojevrsna paradigma zemlje gdje se snovi ostvaruju, no nekad ti snovi znaju bit i teške noćne more. Okarakterizirao bih to kao osjećaj egzistencijalne neizvjesnosti, dok na suprotnoj strani koristim drugog protagonista kao svojevrsni štit – oklop koji odiše snagom. To je crna kožna rokerica, jakna koju sam oduvijek htio imati, no bila je uvijek nekako skupa tako da sam prvu rokericu kupio u New Yorku s novcima koje sam dobio na rezidenciji u ISCP-u. Ta jakna se pojavljuje u mojim video radovima i na nekim crtežima, na kojima u nju oblačim Josipa Broza Tita i  Nikolu Teslu. Ona je također bila postavljena na zidu u nizu među mojom radnom odjećom i obućom koju sam nosio na baušteli i u studiju. Odjeća zakucana na zid predstavlja svojevrsni ‘’Wall of fame’,’ tj. trofeje ili prepreke koje sam savladavao u tom periodu života.



Dio izložbe je svojevrstan arhiv medijskih slika/novinskih članaka… tiču se centara političke moći, događaja političkih ceremonijala, ali i kriza poput uličnih revolucija; u prošlosti i sadašnjosti. Ima li to veze s fosterovskim arhivskim nagonom u umjetnosti, odnosno aktualnom temom vizualizacije velikih baza podataka, instagramskih slika i sl. čime se, između mnogih dugih, bavi npr. bavi Lev Manovich….?

Dostupnost informacija, arhiviranje, transparentnost, distribucija, upotpunjavanje i širenje informacija zasigurno su učinkovite metode pružanja otpora. Na taj način su se ljudi i organizirali prilikom Ocuppy Wall Street pokreta 2012., na kojima sam sudjelovao u New Yorku. Pokret se širio iz države u državu tako da smo putem alternativnih medijskih izvora i interneta dobivali informacije što se događa miljama  daleko od nas. Ljudi su putovali i odlazili u druge gradove davati podršku jedni drugima, a tko nije mogao putovati tu je bio live stream i on line surf. Tiskanih i printanih novina, knjiga, fanzina, letaka, proglasa i manifesta, osim na virtualnim mjestima, bilo je dakako na prosvjedima te u pojedinim knjižarama. Jedna od takvih knjižara bila je Revolution Books na 26 ulici, kojoj sad prijeti sudbina zatvaranja zbog financijskih poteškoća. Zasigurno jedno od bitnijih mjesta u New Yorku gdje se dobivao pristup anarhističkoj i revolucionarnoj literaturi. Dakle, prilikom prosvjeda sadržaj se distribuirao građanima koji nisu bili upućeni u to što se događa, tako da se i njih pozivalo tom vrstom oglašavanja. Na izložbi izradio sam kolaž 10 x 10m kolaž upravo o takvih tiskovnih i printanih tekstova, vizuala i materijala. U kolaž su ukomponirane fotografije i crteži prosvjednika koje sam bilježio za vrijeme trajanja pokreta. Kao dio kolaža tu je također video American Spring koji prikazuje atmosferu i protagoniste toga vremena na ulicama New Yorka. U videu se između ostalih ljudi pojavljuje jedan američki marinac koji prosvjeduje čitajući policajcima peti amandman američkog ustava o pravima govora i djelovanja. Također jedan dio izložbe oslanja se na svjetska događanja među vojnim velesilama, do čijih vizuala dolazim preko internetskih baza podataka i mijenjam u nekakve druge likovne izraze iz jednog medija u drugi. Jezikom novih medija kojim Manevich govori o utjecaju digitalne sfere, arhiviranju te upotrebi softverske pohrane i manipulacije unutar virtualnog u odnosu na stvarni svijet tj. prostor, možemo promatrati i pojedine segmente ove izložbe. Na kraju krajeva i ‘’privatni’’ prostor na Internetu je čista iluzija.



Poprište tvrljenja



U svojim performansima koristite vlastito tijelo poimano kao “referentan materijal, provodnik i otpornik odnosa moći“. Koža tijela je “poprište trvljenja“ individualnog bića, osobnog života i društvenog bića/života. 12. kolovoza na otvorenju iduće izložbe u programu MMSU Rijeka, Iz trbuha diva, izveli ste performans Ozljeda na radu (povratak Samojeda) na kojemu ste ujedali vlastito nago tijelo, odnosno samo-jeli. Fotografije performansa bile su uklonjene od administratora Facebooka radi anonimne prijave opscenog sadržaja, na što ste intervenirali javnim obraćanjem nepoznatom denuncijatoru.



Performans Ozljeda na radu bio je izveden na izložbi koja se bavi presjekom radova fokusiranih na deindustrijalizaciji, pretvorbi i privatizaciji te obliku niza situacija koje su utjecale na kvalitetu rada, radnog sustava te položaj oštećenih i obespravljenih radnika u našem društvu. U okviru toga nastala je i ova izvedba koja se bavi pitanjima ozljede na radu. U performansu sam grizao samog sebe te sam tim činom htio ispitati kako funkcionira zdravstveni sustav u segmentu ozljede na radu. Istu noć nakon performansa otišao sam na hitni prijem u Rijeci i tražio liječničku dijagnozu, isključivo zbog dobivanja liječničke potvrde. Doktor me pregledao te dao otpusni list nakon utvrđenih ozljeda. Citiram: “Pacijent dolazi na CZHM Rijeka u pratnji prijatelja s multiplim hematomima gornjih i donjih ekstremiteta koji su posljedica samoozljeđivanja, a sve skupa kao dio umjetničkog performansa kojim želi vidjeti kako funkcionira zdravstveni sustav i obrada u hitnom traktu.’’ Nakon toga potvrdu sam odnio svom liječniku opće prakse i otvorio bolovanje koje je liječnik poslao na daljnju obradu. Ovaj performans prestaje biti samo performans te ulazi kao slučaj u zdravstveni sustav gdje ispituje funkcionalnost istog. Ukoliko je ozljeda namjerno nanesena pri ozljedi na radu, po zakonu zahtjev bi trebao biti odbijen. No ako taj rad, u ovom slučaju body-art, nosi karakteristike ozljeda koje se često događaju u takvim performansima – namjerno ili slučajno, logično i teoretski postavljajući stvari taj slučaj bi trebao biti pozitivno prihvaćen s odgovarajućom odštetom. Proces mijenjanja boje podljeva i modrica fotografirao sam i po danima stavljao na Facebook. Netko se našao uvrjeđenim i prijavio me za prikazivanje fotografija nasilnog i uvredljivog sadržaja. Dobio sam poruku od FB kako su zaprimili prijavu te da razmatraju slučaj. Naravno, odgovor je bio da fotografije nisu nasilnog i uvredljivog sadržaja te da ih administracija FB neće ukloniti. Tada mi je FB ponudio opciju kojom mogu ocijeniti nastalu situaciju te im reći kako bi mogli poboljšati svoju kvalitetu rada. Odgovorio sam im kako bi bilo dobro da ta osoba koja me prijavila zna što je performance art, tako da se nadam da su dotičnoj osobi poslali objašnjenje i naučili što je to performance art. Ovom prilikom također pozdravljam i apeliram na edukaciji. Pusa.



Rođeni ste u Osijeku, studirali ste u Splitu, živite u New Yorku. Jedna od referenci radova na izložbi je lokacija hotela u kojemu je umro Nikola Tesla, kraj kojega ste jedno vrijeme stanovali i radili privremeno kao “bauštelac” na obližnjem gradilištu. Izlažete kutije za seljenje, radnu odjeću, potvrde o radu u raznim kulturnim ustanovama radi izrade umjetničke vize. Važan podnarativ izložbe tiče se ilegalne imigracije, odnosno društveni odnosi nejednakosti…. Možete li u okviru Vašeg komentara spomenuti i aktualno pitanje izbjeglica iz Sirije na granicama Hrvatske?



Da, dosta sam se puta selio u životu, mijenjao gradove i države. Nisam nikada ilegalno boravio u nekoj stranoj zemlji, no susretao sam se s ljudima koji jesu. Prilikom putovanja i boravka u drugim zemljama vidio sam da naj veće bogatstvo jedne zemlje može biti multikulturalnost. U takvim sredinama upoznajete različite kulture, drugačije kuhinje, novu glazbu, umjetnost, folklor, običaje i poglede na svijet. U multikulturalnim okolinama potencijal za prosperitet je veći, zato što je sredina otvorenija pa je tako i razvoj na raznim društvenim i poslovnim planovima bolji, također zbog većeg protoka ljudi. Gdje ima više ljudi, tu ima i više opcija. Žalosno je što se događa ljudima iz Sirije, Iraka, Afganistana kao i ljudima iz mnogih drugih afričkih zemalja. Na žalost to su sve posljedice poteza svjetskih moćnika zbog kojih dolazi do tragedija velikih razmjera. Živimo u bitnom povijesnom razdoblju, kada se događaju nove seobe naroda. Mnogi ne uspijevaju doći do svojih odredišta, neki zbog pogibelji, a neki zbog državnih organa vlasti. Pitanje je bitno, da li je zakon iznad ljudskog života i kako se zakon treba po tom pitanju mijenjati? Jednostavno, ako netko bježi od rata i smrti, budi tu da mu pomogneš koliko god možeš. Mi valjda imamo puno iskustva u tome. Najmanja stvar nekom u nevolji znači sve, pošto taj više nema ništa. Zasigurno će bit zanimljivo vidjeti promjenu u društvima za 50 godina kada se migracije integriraju na određenim područjima Europe. Vjerujem da će Hrvatska javnost bit spremna isto kao i građani iz Austrije, Njemačke i Srbije, pri pružanju pomoći ljudima u nevolji. Vidljivo je da postoje grupe građana u Hrvatskoj koje su se organizirale u raznim akcijama prikupljanja pomoći za izbjeglice i njihov primjer treba slijediti. Postoje tri glavne rute zapadna, centralna i istočna. Istočna ruta ulazi u zapadno Balkansku rutu preko koje izbjeglice idu dalje po Europi. Hrvatska se nalazi na jednoj od tih ruta tako da se tim putevima mogu očekivati velike migracije.



Video pod nazivom Smrt s temom umiranja /smrti, svojevrsna je obnova memento mori, didaktičkog motiva u povijesti umjetnosti…?



Performans “u trajanju“ naziva Smrt nastao je u izvedbi s Ninom Ber u Galeriji MC na Manhattanu prilikom programa Dana otvorenog performansa u New Yorku. Performans je dokumentiran videom, koji je tretiran kao fotografija. Na taj način mediji dočarava vremensku vrijednost, što je bitan segment ovoga rada.

Vremenski performans istražuje stanja uma i tijela, ispituje granice unutarnjeg naspram vanjskog svijeta. Bavi se pitanjima tijela kao velikog instrumenta prirode koje stvara život no ujedno donosi gubitak i smrt. Dva tijela u interakciji reagiraju jedno na drugo, osjećaju vibracije, zvukove, razmjenjuju i prenose energiju jedno na drugo. Kroz vremensko stanje stvaraju sinkronizirani ritam na jednakim frekvencijama. Unutar tri dana po pet sati muškarac i žena slušaju jedno drugome otkucaje srca. Jedno srce reagira na drugo. U ovom slučaju mogli smo ispitati kako tijelo reagira od početnog stadija mirovanja, preko minimalnih pokreta, ubrzanog disanja, savijanja, trzaja mišića pa sve do grča i reakcije na bol.

Rad Dno (Galerija Greta, Zagreb, 2012.) ocrtava stanje društva u Hrvatskoj danas, prožeto osjećajem straha pred egzistencijalnom budućnošću i ujedno nemogućnosti osobne i društvene promjene. Svojevrsna alegorija situacije preživljavanja na ostacima (pa tako i ostacima prošlosti) je kopanje po kontejneru, što su tematizirali Darko Fritz, a snimio Boris Cvjetanović za Zagrebački salon arhitekture 2003., ili Igor Grubić kontinuirano snimajući s prozora potragu za plastičnim bocama u kontejneru ispred svoje zgrade na Knežiji. Teme se dotiče i instalacija Produkcija nasljedstva – sastoji se od vitrine s obiteljskim zlatom koje pripada jednom povijesnom vremenu, a sastoji se od dukata s likom Josipa Broza Tita, zuba i dviju linija zlatnog praha dobivenih dekonstrukcijom lančića i narukvice dobivenih na poklon u djetinjstvu, povučenih na ogledalu. Ovaj rad tiče se gubitka obiteljskog nasljeđa, to jest simboličkog naslijeđa prošlih ideologija na koje smo “navučeni“ u svojevrsnom bijegu pred stvarnošću.



Kao artefakti iz obiteljske zbirke za instalaciju izabrani su Jugoslavenski zlatnik s likom Josipa Broza Tita, majčini zubi prevučeni zlatnom prevlakom i zlatni lančić koje sam dobio kao poklon prilikom rođenja. Jugoslavenski zlatnik s likom Maršala predstavlja jednu povijesnu eru koja je ostavila duboke tragove na ovdašnjim prostorima sve do danas. Polomljeni zubi moje majke iz 1993. nagriženi zubom vremena također kao da su polomljeni od turobnih godina i različitih sistema koji su dolazili i odlazili. To je također jedan prikaz društvenog statusa. 1983. godina je mog rođenja te iz tog perioda dolazi zlatni lančić kao simbol koji slavi život, za ovu priliku smrvljen u prah i izvučen u dvije lajne. Zlatni prah je serviran na malom ogledalcu u obliku dvije zlatne linije koje su spremne za ušmrkavanje na nos. Cjelina tvori sinonim za prošle ideologije, stare pa i nove sisteme transformirane u konzumerizam moći. Vlast, totalitarizam, kapital. Ideologija kao opojno sredstvo, politički stimulans koji donosi drugačiju sliku svijeta nego što ona zapravo jest. Naravno i osobni aspekt jedne mladosti koja je mogla završiti u krivome smjeru.



Koji je vaš idući projekt?



O budućim projektima mogu reći kako ću i dalje pomagati oko pomoći ljudima koji bježe od nevolja i ratnih razaranja te pozivam i druge da učine isto, naravno koliko god mogu. Trenutno pripremam izložbe za Vienna Parallel, Moscow Bienalle of Contemporary Art, Lazarete u Dubrovniku, Art Metamedija video festival Zagreb i Berlin te eksperimentalni performance s Dnevnim boravkom u Rojcu, kao i samostalnu izložbu u Galeriji Michaela Stock u Beču. Pripreme za organizacijske programe u 2017. su također u tijeku, kad će se predstaviti veliki internacionalni program performansa DOPUST/Dani otvorenog performansa – Split, Beč i Mexico City.

 

preuzmi
pdf