Prvi koncert ciklusa Trinistas ansambla Antiophonus bio je obilježen prilično visokom razinom povijesne obaviještenosti, ali – što je još bitnije – i gotovo konstantnom kreativnom energijom većine uključenih glazbenika
Velika tema Velikog rata ove je godine, u povodu stote obljetnice početka toga rata, povod (ili barem izlika) za raznorazne “tematski” oblikovane događaje, među ostalim i koncertne. Pritom se u taj obljetničarski okvir trpa svega i svačega, obično s malo ili nimalo veze sa samom obljetnicom. Tako je, primjerice, bilo s “temastki” osmišljenim programom gostovanja Gudačkoga kvarteta Parisii (o kojem više u tekstu Darija Poljaka na sljedećoj stranici), a prije toga i s prvim ovosezonskim koncertom ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije. Obljetničarski povod zadala je Europska radiodifuzijska unija, čije su članice prenijele snimku ovoga koncerta u sklopu ciklusa posvećenog upravo stogodišnjici Prvoga svjetskog rata, na što je hrvatska članica EBU-a odgovorila programom djela odreda nastalima nakon toga rata.
“Raspadi” za europsko slušateljstvo Dirigent Tonči Bilić tako je odabrao Ravelov Koncert za lijevu ruku, koji uistinu jest napisan za jednoga pijanista koji je u ratu ostao bez desne ruke. S druge strane, na programu su se našli i Stabat Mater Karola Szymanowskog, djelo koje jest svojevrstan “poljski rekvijem”, ali nema veze s Velikim ratom. S njim još manje veze ima suita iz baleta Đavo u selu Frana Lhotke, usprskos upinjanju Tončija Bilića da poantira kako je opsesija “sotonskim” temama zahvatila Europu upravo u doba između dvaju svjetskih ratova (o čemu bi se dalo raspravljati), i to kao izravna posljedica prvoga od njih (o čemu bi se dalo raspravljati još i više).
Apstrahiramo li, pak, većim dijelom promašenu temu, ostaje nam sâm koncertni događaj, kojem dodatnu težinu daje činjenica da su ga mogli slušati ljubitelji radiofonije diljem Europe. Jesmo li im se, dakle, ovom prilikom predstavili u reprezentativnom izdanju? Jednoznačan je odgovor na to pitanje teško dati – jer, kao što je šarolik bio program, još je šarolikija bila njegova realizacija.
Najslabije je pritom prošlo “nacionalno” djelo. Lhotkin Đavo u selu jest antologijska partitura, k tome atraktivna i efektna, što nije umanjeno ni činjenicom da sličnih primjera (pseudo)modernističkog folklorizma ima po cijeloj Europi, pa o nekoj “autohtonosti” ovoga djela baš i ne može biti riječi. Nažalost, Tonči Bilić previše se pouzdao u efekt, zanemarivši da je za njegovo ostvarivanje potrebna temeljita priprema. A ona je ovaj put izostala, što se očitovalo povremenim “raspadima” unutar orkestra, a ponajviše nedorečenim završetkom, nakon kojega čak ni publici dobro upoznatoj s tim djelom nije odmah bilo jasno je li izvedba završila ili nije.
Nešto više sreće bilo je s Ravelovim Koncertom za lijevu ruku, i to primarno zbog vrlo temeljite i dubinske interpretacije koju je ponudio uistinu sjajan solist, talijanski pijanist Andrea Padova. Nasuprot njemu, Bilić ni ovom djelu nije posvetio dovoljno pozornosti, što se nije moglo previdjeti, jer ovdje nije riječ o koncertantnom djelu u kojem bi orkestar bio tek pukom pratnjom solističkoj dionici.
Slijedom navedenoga, teško je bilo povjerovati da je Stabat Mater Karola Szymanowskog izveden pod palicom istoga dirigenta. Jer, iako je riječ o najkompleksnijoj (a i najmanje “pristupačnoj” i “efektnoj”) partituri na ovome programu, upravo je ona bila izvedena daleko najuvjerljivije. Ovdje si je Bilić uistinu dao truda, zajedno s dobro pripremljenim zborom i orkestrom, kao i odreda vrsnim solistima – bili su to uvijek pouzdan bariton Ljubomir Puškarić, sugestivna mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić (kojoj je, doduše, altovska dionica ipak bila malo preduboka) te posebno sopranistica Ivana Lazar, čiji je samozatajan, a istodobno i duboko potresan zapjev dao posebnu boju čitavoj izvedbi, koje se uistinu nije trebalo sramiti pred europskim slušateljstvom.
Duhački spomen na puhački orkestar Sličnom je šarolikošću – i programa i interpretacijskih doseba – bio obilježen još jedan prigodničarski koncert na istome mjestu: onaj u povodu šezdesete obljetnice Odsjeka za duhačke (sic!) instrumente Muzičke akademije sveučilišta u Zagrebu. U tom se povodu publici predstavio Duhački (sic!) orkestar te visokoškolske ustanove, a za dirigentskim je pultom bio Mladen Tarbuk. Njegova je neskrivena namjera pritom bila (i) podsjetiti na zlatno doba Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske (danas Oružanih snaga RH), koji je upravo pod njegovim vodstvom nekoliko godina bio možda i najbolji simfonijski orkestar u čitavoj zemlji (što ponešto govori i o drugim hrvatskim orkestrima). Ta su vremena, nažalost, davno prošla – dotični orkestar postoji i dalje, ali se njegova današnja koncertna djelatnost ni kvalitetom, a još manje kvantitetom ne može ni usporediti s onom iz “Tarbukove ere”. Ostale su, međutim, partiture – među ostalima i neke skladane upravo za taj ansambl.
A upravo je za tim repertoarom Tarbuk posegnuo i pri nastupu s Duhačkim (sic!) orkestrom Muzičke akademije. Namjera je bila jasna, ali je ambicija ipak bila prevelika. Jer dok je SPOHV ipak bio profesionalni orkestar, u ovom akademskom sudjeluju studenti koji su inače navikli na glazbovanje u standardnom simfonijskom orkestru, u kojem puhači imaju uglavnom sporednu ulogu, s tek povremenim solističkim istupima. U ovom su kontekstu, međutim, stalno u prvome planu, a pred njih su postavljeni tehnički i interpretacijski zahtjevi na koje u okvirima orkestralnoga glazbovanja jednostavno nisu navikli.
Rezultat stoga – usprkos hvalevrijednom i blagotvornom pedagoškom učinku – umjetnički, pa čak ni čisto tehnički, nije uvijek bio na posve zadovoljavajućoj razini. Previše je tu bilo spoticanja na nesigurnoj intonaciji i koordinaciji, posebice u Mendelssohnovoj Uvertiri za puhače, a donekle i u Hindemithovoj Simfoniji za puhače.
Hrvatski je dio programa, srećom, prošao nešto bolje. Nastup sjajnoga kornista Radovana Vlatkovića očito je djelovao inspirativno na mlade puhače u izvedbi Uhlikova Koncerta za rog i puhače, jedno od djela koje je bilo naručeno za SPOHV i koje je jedan od boljih pokazatelja na kakvoj je razini bio glazbovao taj ansambl.
Program je, umjesto još izvornih hrvatskih djela za puhače (a nije da ih nema!), zaključen obradama dvaju hitova – suite iz Baranovićeva Licitarskog srca te Gotovčeva Simfonijskoga kola. (Obje skladbe izvedene su u znalački oblikovanim aranžmanima Vilima Markovića.) Izvedbe su ovdje bile uredne – no, na kraju, program ipak nije rezultirao toliko udivljenjem prema mladim zagrebačkim studentima puhačkih glazbala, koliko nostalgijom za nekim ne tako davnim, ali očito neumitno prošlim vremenima vrhunskoga puhačkog glazbovanja u Zagrebu.
Ranobarokna kreativna energija Ako smo u slučaju prethodnih dvaju prikazanih koncerata mogli govoritio šarolikosti izvodilačkih dosega, isto bismo – ali u cjelini dojma na ipak bitno višoj razini – mogli reći i o prvome ovosezonskome koncertu ciklusa Trinistas ansambla Antiphonus. I program je bio šarolik, ali ovdje ipak i koliko-toliko ujednačen. Dirigent Tomislav Fačini, naime, izbjegava programe posvećene samo jednom djelu ili skladatelju, nego gotovo redovito osmišljava zanimljive koncertne cjeline. Ovom prilikom u središtu su pozornosti bili ulomci iz Monteverdijevih Vespera, kojima su pridruženi moteti njegovih hrvatskih suvremenika Lukačića i Jelića, kao i jedna instrumentalna skladba Giovannija Gabrielija.
Uz Antiphonus su ovom prilikom nastupili članovi drezdenskoga puhačkog ansambla (dva korneta i dva trombona) Musica instrumentalis, dok su gudačka, trzalačka i glazbala s tipkama svirali ad hoc okupljeni domaći glazbenici. Ugodno je iznenađenje poznavateljima scene izvodilaštva rane glazbe vidjeti legendarnog kornetista Rolanda Wilsona – no, ovaj put nažalost nije došao sa svojim (s dobrim razlogom) daleko poznatijim ansamblom Musica fiata Köln. U hrvatskom dijelu instrumentalnoga ansambla našla se začudna postava glazbenika vrlo različitog stupnja iskustva i kompetencija za izvođenje rane glazbe, na čelu sa sjajnim violinistom Silviom Richterom.
Ipak, uza svu šarolikost kompetencija, a i ponekad stilski upitne odluke dirigenta Fačinija (poput anakronog uključivanja kontrabasa u izvodilački sastav ili izvođenja Lukačićeva moteta Ex ore infantium bez dionice continua), koncert je u cjelini bio obilježen prilično visokom razinom povijesne obaviještenosti, ali – što je još bitnije – i gotovo konstantnom kreativnom energijom većine uključenih glazbenika.
Nositelji te energije neupitno su primarno članice i članovi Antiphonusa, pri čemu kao prve među jednakima treba izdvojiti sopranistice Anu Lice i Moniku Cerovčec, altisticu Martinu Matić te tenore Sinišu Galovića i Vetona Marevcija. I upravo zahvaljujući svima njima, ako već i nije sve u izvedbenom smislu bilo savršeno, uvijek je bilo iznimno muzikalno i životno – a takav pristup izvođenju barokne glazbe u Hrvatskoj se inače ne doživljava često.