#440 na kioscima

21.4.2016.

Iva Rosandić  

Odrazi suvremenosti

Mnogi filmovi ovogodišnjeg Zagreb Doxa posredno ili neposredno dotiču se istovjetnih tema , iznalazeći odgovore na aktualne društvene dvojbe, a ključne razlike nastaju u pristupu i primjeni dokumentarističkih postupaka


Neki filmovi izravnim angažmanom u prvi plan postavljaju konflikte suvremenosti, drugi pak poetskom imaginacijom proširuju granice filmskog izraza, da bismo ostali zadivljeni umješnošću spajanja obje tendencije u kreativnoj sinergiji ideje i njezina izraza. Od eksperimentalnih formi dokumentarnog filma do pomno građenih filmskih studija ovogodišnjeg ZagrebDoxa, različite kulturne sredine na blizak način reproduciraju odgovore na aktualne društvene i umjetničke preokupacije. Svjedočili smo tematskoj i unutaržanrovskoj heterogenosti, počevši s izbjegličkim i posljedično ljudskim pravima pa sve do intimnih portreta pojedinaca u graničnim situacijama. Iako programski koncipiran tako da zadovolji publiku raznih očekivanja, srednjoškolskom problematikom preko popularnih biografskih ili glazbenih filmova, kao tematske dominante svih programskih ciklusa, nametnule su se dvojbe modernosti. Nesnalaženje pred zahtjevima otuđene realnosti – koje posredstvom društveno-političkih determinanti kulminira do sve izraženijeg zatiranja sloboda – čine, manje ili više originalno prikazanu, srž većine ostvarenja. Globalna klima jest takva da je reakciju ili komentar na trendove neodgovorno izbjeći, a ovisnost fenomena jednih o drugima omogućava njihovo prelijevanje u praktički sve zakutke svijeta. Niti jedna od evociranih tema nije nova, ali je u medijskom prostoru to prisutnija, što se stvari nepovoljnije odvijaju, počevši od bliskoistočnih ratova i izbjegličkih kriza prema ojačanim ekstremističkim tendencijama. Utoliko ne čudi da isti fenomeni postaju predmet opservacije filmaša.

 

Kako pristupiti priči?

 

Zahvaćanje manifestacija stvarnosti gotovo je samorazumljiva funkcija dokumentarnog filma, sve do trenutka dok ne razmotrimo način zahvaćanja. Možemo li svim pričama jednako pristupiti? Nebrojnim naličjima realnosti, odgovaraju nebrojni načini njihova dokumentiranja, pri čemu će izdvojeni segmenti označiti osobnu intenciju autora. Ako je predmet autorova interesa destruktivna društvena pojava, ne može se ignorirati pitanje odgovornosti, u smislu ima li autor, uzmemo li u obzir njegovu privilegiranu poziciju, pravo ostati "objektivan", bez izricanja stava kao društvenog korektiva. Jasno da aktivizam nije uvjet dobrog filma, ali u slučaju konfliktne teme nemoguće je ne očekivati pokušaj promjene perspektive ili rekontekstualizacije problema. U suprotnom se suočavamo sa senzacionalizmom u svrhu izazivanja emocionalno snažnih reakcija i neizravnog podupiranja društvenog sukoba. Ne intervenirati i pronalaziti poetsko u životu samom, blisko je nekim drugim i intimnijim aspektima življenja. ZagrebDox je relativno uspješno profilirao primjere i jednog i drugog, da bi na vidjelo izašla ostvarenja izrazitog autorskog senzibiliteta za predmet zanimanja. 

 

Poet on a business trip (film trailer) from LAB on Vimeo.

 

Efektno realizirana ideja

 

Budući da nerijetko prate društvenu liniju, struktura prikazanih filmova najčešće je u funkciji naracije, odnosno klasična uz kontinuiranu montažu. S druge strane, manje konvencionalni filmovi, kao i nagrađeni u međunarodnoj konkurenciji Pjesnik na poslovnom putu redatelja Ju Anqija, dali su naslutiti svu širinu i stvaralački potencijal dokumentarnog filma, često na granici žanrova, ali i umjetnosti. Istovremeno bivamo uvučeni u inspirativni proces nastanka poezije koju zahvaljujući dijeljenom iskustvu razumijevamo na jednoj bazičnijoj razini, kao i u izgradnji filma samog. Gledatelj je postavljen u poziciju sabiranja dva različito materijalizirana iskustva istog putovanja. Pritom pak najviše impresionira redateljeva suptilnost, čije neprekidne prisutnosti postajemo svjesni tek u postfazi informiranja o filmu. Samorazumljivosti dokumentarca propituju se činjenicom da bliski odnos dvojice aktera neminovno utječe na snimljeni materijal. No eventualno inscenirani kadrovi ne ruše autentičnost niti koherenciju cjeline. Višestruki izražaj egzistencijalne tjeskobe, kojom su prožeti krajolici putovanja, poezija i naposljetku film nisu rezultat tragičnog pesimizma, već zajedničkog autorskog prosedea. Da primat pred tehničkom zahtjevnošću ili zanatskom vrsnoćom najčešće ima kreativno razrađena i u osnovi jednostavna, ali efektno realizirana ideja, svjedočilo je više filmova unutar konkurencije. Oprema, financije i uvjeti postaju sekundarni u originalnoj inscenaciji zamisli.

Kod frizera Iris Zaki na uvjerljiv način pristupa opterećenom izraelskom društvu, izbjegavajući zamku progovaranja iz autoritarne pozicije. Intervencija ovdje prethodi činu snimanja i smišljeno nastoji prokazati izraelsku diskriminatornu politiku uz dekonstrukciju permanentnog društvenog stanja. Filmski eksperiment realiziran je u mjestu svakodnevnog susreta ljudi različitih društvenih pozicija, frizerskom salonu, a autorica nasuprot uobičajenoj dijaloškoj formi, pribjegava radu u salonu, bilježeći svakodnevne razgovore iz kojih postupno iščitavamo podtekst. Rezultat je neminovno političan film kao presjek podijeljenog društva. Neočekivano, arapskih građani vlastitu situaciju tretiraju pozitivnijom no što bismo pretpostavili. Pritom se sasvim slučajno konstruira nova dimenzija filma – privilegirana i društveno uvjetovana pozicija kritike. 

Trenutak susreta prošlog i budućeg rezultirao je izvrsnim filmom Vladimira Tomića Flotel Europa. Prožet jednostavnošću, ali i dubokim emocionalnim pristupom bez natruha patetike, film je kombinacija arhivskih snimaka i sjećanja tada osnovnoškolskog dječaka, iz čega neizravno gradimo širu sliku života getoiziranih Sarajlija u Danskoj. Kad nije tvrđava, Europa je flotel koji egzotične strance drži podalje od vlastitih tokova. Da situacija ostaje nepromijenjena, Tomićev film ne govori izravno, zaključak se nameće sam. 

Izbjeglička problematika kao žarišna točka suvremenog svijeta logičan je predmet zanimanja filmaša, stoga ne čudi da je zauzela velik prostor unutar programskog koncepta. Društvena dinamika koja uzrokuje krize u bitnim crtama ostaje ista, stoga će pristup usmjeren na čovjeka najlakše apstraktnu situaciju preobraziti u konkretno iskustvo. Utoliko je nagrada u kategoriji Movies That Matter, za film koji najbolje promiče ljudska prava, pripala filmu Moj Alep, Melisse Langer, prikazujući izbjegličku svakodnevnicu, zarobljenu unutar proturječnih osjećajnih kompleksa krivnje i olakšanja, brige i sigurnosti, žaljenja i neizbježno promijenjenih odnosa. Ipak, Moj Alep ostaje tipičan dokumentaristički čin bilježenja sudbina pogođenih nadindividualnim silama. Istoj temi, potpuno suprotstavljene poetike, pristupa Abdul i Hamza, Marka Grbe Singha. Nenametljivim, a naglašeno autorskim pristupom, Grba Singh ono neizrecivo u položaju dvoje imigranata pretvara u vizualno tkivo filma. Tišinu ne samo da čujemo, već je osjećamo u surovom prostoru u kojem Abdul i Hamza čekaju. I sam je redatelj nijem pred apsurdom kojem svjedoči, a kamera jedino moguće sredstvo reakcije. Gotovo lirski koncept stapa se s iskrenom brigom za drugog, svjedočeći da se minimalizmom postiže više. Na istom tragu govorimo o sve labavijem konceptu ljudskih prava manjinskih skupina i općem trendu preispitivanja civilizacijskih standarda.

U zasebnom programu "Rusi dolaze" recentna ostvarenja ruskih autora, uglavnom mlađe generacije, zorno su predočila posljedice tolerancije ekstremističkih stavova za društvo u cjelini. Pritom najviše uznemiravaju slični pokreti diljem Europe u nastranom pokušaju obrtanja značenja demokracije ili slobode govora, s krajnjim ciljem njihova potkopavanja. Dokle god će se isključive skupine u obrani tradicionalističkih struktura neometano nazivati aktivistima, pozivajući se pritom na slobodu govora, a sve radi održanja više instance moći, društvene tenzije daleko su od smirivanja – možemo zaključiti sumirajući film Božja volja, Beate Bubenec. Primjenjivo je i na Hrvatsku.

 

Flotel Europa (71', 2015) - Trailer from UZROK on Vimeo.

 

Grandioznost i neostvarene ambicije

 

Nešto drugačiji i ambiciozniji tip dokumentarca u natjecateljskom programu, od početka je intrigirao rješenjima koja će iznaći. Yann Arthus-Bertrand donosi film Ljudski, prema najavama, svojevrsni autoportret čovječanstva, trosatni materijal intervjuiranih sugovornika iz različitih dijelova svijeta. Koliko god ideja zvučala obećavajuće, a realizacija na trenutke bila impresivna, ona osnovna nit – niz životnih priča u krupnom planu, koje zrcalnim efektom govore o nama samima – rezultira zbirom općih mjesta ljudskog iskustva. Iako je materijal za potrebe filma reduciran, prevelik broj tema utapa se u cjelini. Nedostaje jasna ideja što zajednička emotivna podloga međurazumijevanja znači za nas kao vrstu. Iako su kulturološke posebnosti izbjegnute, ne možemo ne osjetiti optužbu koju nam stanovnici Trećeg svijeta neumoljivo upućuju. 

Švedska teorija ljubavi, redatelja Erika Gandinija, prilično je smion pokušaj razračunavanja s otuđenjem suvremena čovjeka. Problem jest što nam prezentira otuđenje u najradikalnijem obliku, pronalazeći uzroke u ekonomskoj sigurnosti koju Švedska nudi. Ni u kojem trenutku nije argumentirana veza apsolutnog individualizma i činjenice osiguranja uvjeta dostojnog života. Štoviše, filmom se implicira da su ljudski odnosi nadomjestak za materijalnu deprivaciju, što na neki način preokreće dosad samorazumljive postavke. Nije li tek osiguranje materijalnih potreba pretpostavka za razvoj drugih, produktivnijih veza? Gandinijev slijed argumentacije prilično je naivan i bez pokušaja uspostavljanja pravog uporišta. Struktura filma narušena je neekvivalentnošću prvog i drugog dijela, u kojem se kao antipod postavlja afrička zajednica. Problem je što su nam ponuđena dva ekstremna pola društvene organizacije, bez čitavog niza međustadija. Kompleksnost ljudskih odnosa svodi se na ekonomsku dimenziju, iskrivljujući na nasilan način marksističke postavke utjecaja kapitalizma na sfere življenja. 

Dokumentarni film koji površnost skriva iza grandiozne režije i estetski dojmljivih kadrova nije rijedak slučaj, posebno ako nastoji mobilizirati širu publiku. Još je veći nedostatak za Oscara nominirane Zemlje kartela Matthewa Heinemana potpuni izostanak ikakvog komentara pod izlikom objektivnosti, dok istovremeno tendenciozno prokazuje karakterne slabosti vlastitih protagonista. Iako je uloga središnje figure filma, vođe svojevrsnog pokreta otpora protiv zaraćenih kartela u Meksiku, Joséa Mirelesa, problematična zbog odgovornosti stvaranja paravojske i posljedica koje taj čin izazva, Heineman ga difamira činjenicom nesređena obiteljskog života, iako nam sam prvotno sugerira drugačiju sliku. Treba li uopće naglasiti dvojbenost ad hominem postupka i prebacivanje težišta na banalnost. U trenutku kad Mireles prestaje biti karizmatična ličnost, gledatelju se umjesto ozbiljne analize postupaka involviranih nudi emocionalno distanciranje. Ponekad se čini da je riječ o eksploataciji, ako ne i glorifikaciji nasilja, u kojoj se neprekidno generiranje novih problema maskira razotkrivanjem sprege kriminala i politike. Krhka granica etičnosti u trenutku zadobivanja određene društvene moći ostaje potpuno neraspravljena. 

 

Dokumentarni film danas

 

Ako je prema viđenome moguće suditi o stanju dokumentaristike danas, uočit ćemo zaokupljenost paradoksima suvremenosti, od ekonomskih nejednakosti, nesigurnosti proizašle iz globalizacije, pa do preobrazbe načina življenja u korist novih tehnologija i odatle izvedenih učinaka. Svi programi ZagrebDoxa posredno ili neposredno dotiču se istovjetnih tema, kao očitog predmeta okupacije danas. Razlike nastaju tek u pristupu i primjeni dokumentarističkih postupaka. S izuzetkom programa Majstori doxa, koji zahvaljujući izrazitim autorskim osobnostima pokazuje sav potencijal dokumentarca, radilo se o filmu eseju ili klasičnom portretiranju, primjećuje se nesklonost iznalaženja novih formi u korist klasičnijeg filma. Kad su u pitanju uvijek prisutni intimistički dokumentarci, koliko god se oslanjali na nepretencioznost i neposrednost, ne možemo izbjeći osjećaj neprekidne reciklaže i gotovo ekshibicionističkog poriva redatelja. Regionalna konkurencija možda je najmanje obilovala kreativnošću i autentičnošću koja bi nadvladala prosjek. A prosjek je, barem se tako pokazalo, niz autorski neprofiliranih dokumentaraca, bližih vježbama ili televizijskim reportažama, nego relevantnim filmovima. Čak i tematski ostajemo skučeni unutar regionalnih okvira, bez istinskog angažmana ili aktualizacije. Napravimo li usporedbu s nekadašnjim Tadićevim, Sremčevim ili Kreljinim filmovima, koji su se redom mogli vidjeti u programu retrospektive, nadajmo se da je prekid kontinuiteta stvaranja istovremeno poetičnih, osjetljivih i kritičnih filmova, samo privremeno stanje.

preuzmi
pdf