O spontanoj ideologiji proučavanja baštine
David Foster Wallace započeo je svoj slavni govor na Kenyon Collegeu 2005. godine sljedećom parabolom: dok dvije mlade ribe plivaju morem, susretnu starijeg gospodina ribu. On im usputno dobaci "Kakva je voda danas, dečki?" Nakon što minutu, dvije plivaju dalje u tišini, jedna se mlada riba okrene drugoj i priupita "Koji je đav’o ta voda?!"
Primjećivati vodu oko sebe, shvatiti da postoji cijelo more ideoloških konstrukcija u koje smo uronjeni, nije stvar samo starih i iskusnih riba; to je zadatak svih koji imaju privilegij obrazovanja, pogotovo humanističkog. Ideologija je skup svjesnih i nesvjesnih ideja, predodžbi i shema koje oblikuju naše ciljeve, očekivanja i djelovanja, u njoj smo odgojeni, obrazovani i kroz nju živimo. Ona je način promatranja svijeta koji dijelimo s drugim članovima društva i koji rijetko propitujemo: ideologija se percipira kao ono zdravorazumsko i jasno, pa i jedino moguće. Kao nadgradnja koja proizlazi iz društvenih odnosa proizvodnje, ideologija reflektira prirodu dominacije vladajuće klase u nekom povijesnom trenutku te postaje puno vidljivija kada se ti društveni odnosi promijene.
Osobe koje se bave prošlošću – bilo kao arheolozi, etnolozi, povjesničari umjetnosti i književnosti ili povjesničari vulgaris – posebno moraju biti osjetljivi na povijesne ideologije: taj set ideja krucijalan je za način konstrukcije realnosti povijesnih aktanata, te time i motivaciju na djelovanje. No upravo ti isti povjesničari često služe vladajućoj klasi kao konstruktori i legitimatori prevladavajuće ideološke paradigme kroz iluziju znanstvene objektivnosti. Rastko Močnik je u tekstu Historiografija kao identitetska znanost1 postulirao tezu kako je u mnogim instancama (on analizira pisanje nekoliko prominentnih slovenskih povjesničara), uloga historiografije da upiše konstrukte u historijsku realnost, učini da “niknu objekti” koji bez te diskurzivne prakse u historijskoj realnosti ne bi postojali. U tom konkretnom slučaju, Močnik govori o konstrukciji te potom etabliranju nacionalnih identitetskih zajednica; procesa koji on razlikuje od uloge historiografije u devetnaestom stoljeću, kada je u romantičarskom stvaranju naroda bilo potrebno izmisliti mit. Vladajuća ideologija tako svoje najbolje saveznike nalazi u historiografiji, koja služi da je potvrdi i opravda pronalazeći je u prošlosti.
Ribe u (kognitivnoj) mreži
Korištenje diskurzivne prakse za kreaciju objekata poput "naroda" u historijskoj realnosti relativno je razumljivo kada se radi o povijesnim identitetima, no što je s objektima? Ne objektima u Močnikovoj terminologiji, već konkretnim predmetima? Arheološkim ostacima, likovnim djelima, arhitekturom, jednom riječju, materijalnom baštinom? Koliko je moguće kreirati materijalne objekte diskurzivnom praksom? Tradicionalna arheologija i povijest umjetnosti, pogotovo ona ranijeg perioda, reći će da nije: predmeti postoje izvan ideja. Prevladavajući je stav da je zadatak struke da pristupi materijalu direktno i objektivno – ateorijski. Za razliku od one dvije ribe koje nisu ni svjesne mogućnosti postojanja vode, oni usred mora tvrde da iako voda postoji, oni rade u vakuumu. Neprepoznavanjem i nepriznavanjem bilo kakve ideološke pozicije, širom se otvaraju vrata upravo legitimaciji vladajuće ideologije.
Ako se koncentriramo samo na Močnikovo prepoznavanje historiografije kao identitetskog nauka, primjećujemo i u ostalim povijesnim disciplinama slična kretanja: pokušavaju se u ranosrednjovjekovnim grobljima otkriti tragovi Hrvata, cijeli niz dizajnerskih rješenja koja žele istaknuti hrvatstvo danas poseže za predromaničkim pleterom (motivom raširenom po cijeloj Europi, a često identificiranim kao "hrvatski" pleter), a u sakralnoj arhitekturi traže se dokazi veza s Karolinzima, kako bi se potvrdilo da su Hrvati od početaka bili povezani sa Zapadom. Materijalna kultura u toj paradigmi igra posebno važnu ulogu: pretpostavlja se da govori sama za sebe, te da je tako objektivni materijalni dokaz, lišen svih ideologija. No ne samo da se proučavanje baštine ne odigrava u vakuumu – naprotiv, ono je duboko uronjeno u ideološke pozicije – nego ni predmeti ne postoje izvan kognitivne mreže značenja, barem ne u onom aspektu u kojemu zanimaju povjesničare.
Andy Clark prvi je postavio tezu o proširenom umu: ljudi u okoliš delegiraju dijelove kognitivnog procesa, stvarajući tako uparene sustave s predmetima u svojoj okolini u situacijama u kojima je problem prekompleksan za linearnu kogniciju. On na primjeru Otta i Inge pokazuje kako predmet može imati istu ulogu kao i biološka memorija. Otto, koji pati od Azheimerove bolesti, sve podatke koji mu zatrebaju piše u malu bilježnicu koju uvijek nosi sa sobom. Inga nema problema s pamćenjem te sve te podatke drži u glavi. Kada u novinama pročitaju da se u Metropolitanu održava koncert na koji žele ići, Inga će se adrese prisjetiti, Otto će pogledati u bilježnicu. No rezultat je isti: dio kognitivnog procesa kod Otta delegiran je u bilježnicu. Manje radikalne primjere vidimo kod svakodnevnog korištenja kognitivnih pomagala: delegiramo procese računjanja papiru i olovci ili kalkulatoru, pamćenje sastanaka kalendaru na smartphoneu – nismo daleko od društva kiborga. Kao pojedinci delegiramo dijelove svoje kognicije u osobne predmete; za nas kao društvo predmeti sačinjavaju konkretne dijelove ideologije; kao povjesničari koristimo ih za legitimaciju nove paradigme. Predmeti su tako igrali aktivnu ulogu u kognitivnoj mreži zajednice u vrijeme svog nastanka, no predmeti su kroz trajanje svojih života također dobijali agensnost: funkcionirali su kao pokretači određenih akcija – kao što to u tekstu u tematu pokazuje Bernarda Županek – ali su bili percipirani i kao nositelji neprijateljskih ideja te namjerno uništavani, kao što je to bio slučaj sa spomenicima NOB-a, o kojima piše Sanja Horvatinčić.
Od predrimskoga doba do spomenika NOB-a
Svi autori čiji su tekstovi ovdje okupljeni dotiču se pitanja konstrukcije ideologije kroz legitimaciju paradigme predmetima iz prošlosti. Vladimir Mihajlović tako govori o konstrukciji naroda u predrimsko doba – konstrukciji koju su načinili sami Rimljani i Grci kroz doživljaj Drugoga, a perpetuirali arheolozi, koji su krečući od aksioma postojanja etničke organizacije tražili sličnosti u materijalnoj kulturi koja bi ju potvrđivala. Tajana Tadić također govori o arheologiji, rapsravljajući na koji način feministička kritika do nje nije dospjela, te kako vladajuća hetero- i cis- normativna ideologija potvrdu traži u arheološkom osteološkom materijalu ne propitujući rodne i spolne uloge. Bernarda Županek pokazuje na koji je sve način ideja antičke Emone poslužila Ljubljančanima da se pozicioniraju naspram drugih u raznim trenucima povijesti, ali i kako je moguće da u potrazi za legitimizacijom određene ideje neka arheološka struktura bude potpuno krivo protumačena. Naposlijetku, Sanja Horvatinčić se bavi analizom spomenika palim borcima NOB-a, te pokazuje među ostalima kako je ideologija novoga sustava ostala upisana u spomenik kroz pokušaj njegova rušenja.