Crtice o Coppolinom Draculi
Godine 1897. svjetlost dana ugledao je roman Brama Stokera Dracula. Stokerovo djelo inspirirat će mnoge redatelje, pisce, glazbenike i slikare. Osim što je svojim radom osvježio temu vampirizma, Stoker je osmislio jednog od možda najpoznatijih vampira svih vremena, grofa Drakulu. Lik vampira duboko je utkan u književnost, a samim time i u kinematografiju. Među najpoznatije filmove o vampirima ubrajaju se tako neka poznata remek-djela i ostali filmovi posebnog pristupa tematici, primjerice: Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922., F.W. Murnau), Dracula (1931., Tod Browning), The Fearless Vampire Killers (1967., Roman Polanski), Nosferatu: Phantom der Nacht (1979., Werner Herzog), Interview with the Vampire (1994., Neil Jordan), Blade (1998., Stephen Norrington), Vampires (1998., John Carpenter), Shadow of the Vampire (2000., E. Elias Merhige), 30 Days of Night (2007., David Slade), Night Watch (2004., Timur Bekmambetov), Let the Right One In (2008., Tomas Alfredson) i Thirst (2009., Chan-wook Park). Pored spomenutih valja istaknuti i zanimljivu, popularnu tv-seriju True Blood (2008., Alan Ball). Murnau, Browning, Fisher, Herzog i mnogi drugi redatelji pokušali su oživjeti grofa Drakulu na velikom platnu. Učinio je to i Francis Ford Coppola, legendarni italoamerički redatelj, kada je 1992. godine snimio film Bram Stoker’s Dracula. Coppolin doprinos filmskome žanru vampirizma je neupitan: napravio je jednu od ponajboljih ekranizacija Stokerova romana, uzdignuvši pojam prokletstva na novu razinu.
Bram Stoker’s Dracula Coppolino djelo sadrži nekoliko promjena u odnosu na knjigu, koje je redatelj uveo kako bi dodatno istaknuo tragični ton filma. U fabuli se ističe ljubavna romansa – Mina (Winona Ryder) postaje reinkarnacija Drakuline (Gary Oldman) davno izgubljene nevjeste. Možemo zamijetiti još neka odstupanja od Stokerova romana. Sva se uglavnom odnose na kršćanstvo, jer je redatelj htio naglasiti crkvene odnosno kršćanske elemente u filmu. Drakulin opis u filmu, primjerice, ne odgovara onome u romanu. Kada ga Johnatan Harker (Keanu Reeves) po prvi put upoznaje, Coppolin Drakula zaodjenut je u dugački crveni plašt koji podsjeća na svećeničku misnicu, ispod plašta možemo zamijetiti nešto nalik na redovničku albu. Koža mu je potpuno bijela (poput albina), a kosa mu je svezana u dvije punđe. Izgled grofa Drakule podsjeća na nekog od crkvenih dužnosnika, možda kardinala ili nadbiskupa.
Coppola nam već u prvim scenama, u jednom od važnijih odstupanja od romana, prikazuje kako je nastao ozloglašeni grof Drakula. Film započinje padom Konstantinopola i lomljenjem kamenog raspela. Saznajemo kako je grof u biti mladi plemić koji je u savezu s Crkvom zadužen da štiti kršćanstvo i crkvene posjede. Grof odlazi u bitku, ostavljajući za sobom svoju nevjestu. On pobjeđuje u bitci, u jednom trenutku čak i ljubi raspelo veličajući Boga i svoju pobjedu. U međuvremenu osvetoljubivi neprijatelji šalju lažnu poruku u dvorac, u kojoj piše da je grof poginuo u bitci. Grofova nevjesta Elisabetha (Ryder), shrvana smrću voljene osobe, počini samoubojstvo skokom u rijeku. Po svom povratku grof je shrvan od boli. Osjeća se izdanim. Budući da je počinila samoubojstvo, svećenici odbijaju sahraniti Elisabethu napominjući kako je ona sada “prokleta” i da se njezina duša, po Božjem zakonu, ne može spasiti. Grof smatra da ga je Bog iznevjerio nakon toliko godina vjernosti. Bijesan i srdit, odriče Ga se. Zazivajući sile tame, on obećava da će se vratiti iz mrtvih i tražiti osvetu. Kako bi zapečatio svoj ugovor s tminom, on zabada svoj mač u raspelo iz kojega počinje teći krv. Kao završni akt, uzima kalež pun krvi te pije iz njega. More krvi preplavljuje kapelicu u kojoj se nalazi. Uz ove bogohulničke slike, njegov ljudski život završava, no njegovo prokletstvo tek počinje.
Neposlušna sjena Nakon stoljeća i stoljeća Drakula postaje starac te ga takvog upoznaje mladi Johnatan Harker. U Drakulinom liku možemo primijetiti mnoge vampirske i demonske osobine koje su narodi bilježili u svojim predajama. Drakula ima neposlušnu sjenu koja dodatno ističe njegovu podvojenost. Vampirima se ne može vidjeti odraz u ogledalu pa kada to isto zamijeti mladi Johnatan, grof jednim pokretom razbija ogledalo. Drakula u dvorcu nije sam, po tom jezivom mjestu lutaju i tri vampirice, Drakuline nevjeste, đavolji okot. Vampirice zavode mladoga Johnatana i odvlače ga u postelju. Strastveno i izopačeno orgijanje prekinuto je dolaskom grofa. Tada nastupa možda jedna od najužasnijih filmskih, ali i književnih scena/slika. Baš kao i u knjizi, u filmu grof prekida vampirice u njihovom naumu, napominjući kako je mladi Johnatan njegov. Vampirice mu dobacuju kako on nikada nije bio sposoban voljeti. On im odgovara kako je volio i kako će opet voljeti. Nakon toga, vampiricama daje djetešce. One ga odnose u kut, i baš kada pomislimo da će započeti razvratni čin, kamera nam skreće pogled na pakleni izraz grofova nasmiješenoga lica. Ponavlja se učestali motiv djece i novorođenčadi: po predaji, demoni su proždirali malu djecu. U legendama vampiri se hrane krvlju, a najslađa je krv nevine, tek rođene djece. Mala djeca oduvijek su predstavljala simbol čistoće, nade i nevinosti – svega što sile tame preziru.
Grof Drakula može poprimiti mnogo oblika. Grof je u filmu prikazan kao mladi plemić (karikatura Byrona), kao starac, kao vuk, kao vukodlak, kao krilato stvorenje, kao štakor i kao zelena magla. Vampiri moraju utažiti dvije vrste gladi, onu za krvlju te spolnu glad. Drakula u jednom trenutku postaje vukodlak i napada Lucy, napad nalikuje bestijalnome spolnom odnosu. Vidimo ga i kako naređuje vjetrovima i zvijerima. On koristi svoje hipnotičke moći kako bi se približio Mini. Kao i svaki vampir, grof ima slabosti. Odbačeno je uvriježeno vjerovanje da sunčeva svjetlost može uništiti vampira. Grof Drakula kreće se i po danu, ali znatno oslabljen. On također mora odmarati na zemlji koju je donio iz svoje domovine. Može ga se ubiti samo kolcem u srce i dekapitacijom. U filmu nije jasno definiran odnos grofa sa svetim ikonama i raspelima. Vampiri su paklena stvorenja koja ne podnose simbole kršćanstva, što se može vidjeti u mnogim scenama. Međutim, zanimljive su scene u kojima grof stupa u izravni kontakt s raspelom. U jednoj sceni (kako u filmu tako i u romanu) muškarci iznenađuju Drakulu i pokušavaju mu nauditi raspelom. Grofova reakcija je iznimno zanimljiva. U filmu je zastao i obratio se svojim progoniteljima prije bijega, dok se u romanu povukao i jednostavno pobjegao. U filmu Drakula se rugao progoniteljima koji su mu htjeli nauditi te je jednim dahom zapalio raspelo. Oskvrnuo je isti simbol kojeg je na početku filma tako strastveno ljubio. Rekao im je da je on služio križu, da je služio Kristu, a On ga je izdao. Možemo zaključiti da je Coppolin Drakula donekle otporan na svete simbole, jer smatra da su ga ti isti simboli stvorili.
Grofova duša Na kraju filma grof je smrtno ranjen. Mina, koja suosjeća s vlastitim krvnikom i kojeg je uspjela čak zavoljeti, odvlači grotesknu priliku u kapelicu gdje je sve započelo. Nemoćan, izmučen, prerezanog grkljana i s nožem u srcu, grof se obraća nebesima pitajući gdje je sada njegov Bog. Kada je demon naposljetku napustio njegovo tijelo, grof je na trenutak ponovno bio čovjek. Obratio se Mini i zamolio je da mu poda mir. Mina je zarila nož još dublje u njegovo tijelo. Obasjan svjetlošću, širom otvorenih očiju, gledajući prema nebesima, grof je konačno umro. Teško je reći gdje je završila grofova duša. Nakon silnih počinjenih zlodjela, grof je zaslužio pakao, no možda mu je prokletstvo neumrlih teže palo. Gdje god da mu je duša završila, bit će mu lakše nego da vječno hoda proklet među živima. Kraj u filmu bitno se razlikuje od onoga u romanu. Coppola je namjerno ostavio trunku osjećaja i ljubavi u Drakuli, ti osjećaji su u neprestanom sukobu s dominantnom demonskom stranom grofa (stalno sukobljavanje sakralnog i profanog često predstavlja Coppolinu filmsku poetiku). Coppola je svojim filmom uzdignuo prokletstvo na novu razinu, jer upravo unutarnja borba između ljubavi i smrti, ljepote i truleži, svetog i profanog čine Drakulu modernim antijunakom.
Vampiri za književnost i film predstavljaju zahvalnu temu. Oni djeluju između dva svijeta, oni su pojam iracionalnosti i neshvatljivog, za njih pravila prirode ne vrijede. Oni nas vode u područje fantastičnoga te ih možemo svrstati u fantastični žanr. Vampiri su prije svega čudesni likovi. Oni žive na granici iskustva, između dva svijeta. Njihovo carstvo čine stranice i filmska vrpca. Oni su zavodljivi plemići, lijepe djevojke, ali i proklete duše, demoni, djeca noći. Njihovo podrijetlo seže duboko u ljudsku povijest. Oni su krivci za mnoge bolesti i pošasti, za mnoge prirodne nepogode. Oni su besmrtni žeteoci. Što je naš strah bivao veći, oni su postajali jači. Ako su ljudske oči prozori duše, onda prokleta duša ima vampirske oči, koje svjetlucaju u tami.