Knjiga australske psihologinje sustavno kritizira ulogu neuroznanosti i popratne popularnoznanstvene literature u legitimaciji seksizma i rodnih stereotipa
Cordelia Fine, Delusions of Gender: How Our Minds, Society, and Neurosexism Create Difference, W.W. Norton & Company, 2010.
In general, the "neural" explanation has become a gold standard of non-fiction exegesis, adding its own brand of computer-assisted lab-coat bling to a whole new industry of intellectual quackery that affects to elucidate even complex sociocultural phenomena.
– Steven Poole
Žene su bolje u verbalnim vještinama i komunikaciji, a muškarci u analitičkim sposobnostima i prostornoj orijentaciji. Muškarcima prirodno odgovara fokusiranje na jednu temu, dok su žene genetski predodređene za multitasking. Žene su nagonski sklone empatiji i komunikaciji te bolje razumiju tuđa emotivna stanja, dok su muškarci po prirodi pomalo zakinuti na tim područjima. Budući da danas oba spola imaju potpuno izjednačene mogućnosti u pogledu pristupa obrazovanju i odabira zanimanja, ne bi nas trebalo čuditi da u tehničkim zanimanjima pronalazimo više muškaraca, dok žene većinom svoj poziv pronalaze u njegovateljskim zanimanjima poput odgajateljica, medicinskih sestara i učiteljica. Naprosto se radi o urođenim razlikama koje dovode do različitih interesa i sposobnosti. Uostalom, već i curice pokazuju više interesa za igranje lutkicama, dok dečki naginju autićima.
Kriv je testosteron?
Dok ovakvu logiku podupiru rezultati suvremenih znanstvenih istraživanja iz područja neuroznanosti, njihovo prenošenje široj javnosti zadatak je pseudoznanstvene pop-psihološke literature poput bestselera Johna Graya iz 1993. godine Muškarci su s Marsa, Žene su s Venere ili novijeg hita Louann Brizendine Ženski mozak iz 2006. godine.
Iz takve literature doznajemo da, primjerice, psihološki eksperimenti pokazuju da muškarci postižu bolje rezultate od žena na testu tzv. sposobnosti mentalne rotacije odnosno prepoznavanja trodimenzionalnih oblika zarotiranih u prostoru. Neki istraživači smatraju da ova razlika objašnjava veću zastupljenost muškaraca u području prirodnih znanosti, strojarstva i matematike. Također, žene postižu bolje rezultate na testovima koji mjere sposobnost prepoznavanja tuđih emocionalnih stanja i smatraju se suosjećajnijima u odnosu na samoprocjenu muškaraca u pogledu empatije. Ugledni neuroznanstvenik Simon Baron Cohen sažeo je rezultate istraživanja koja pronalaze određene razlike u sposobnostima i interesima između žena i muškaraca na sljedeći način: muški mozak strukturiran je za razumijevanje i izgradnju sistema, a ženski mozak za empatiju. Ukratko, uzroci svih uočenih razlika u sposobnostima i ponašanju između žena i muškaraca posljedica su urođenih, bioloških razlika. Primjerice, Baron-Cohen zastupa stav da razlika u razini fetalnog testosterona između muških i ženskih fetusa može objasniti mali broj istaknutih žena u području matematike, s obzirom na to da veća količina testosterona povećava šanse za "znanstveni" mozak. Porast testosterona u muških fetusa također objašnjava manju sklonost komunikaciji, procesuiranju emocija i opservaciji u odraslih muškaraca.
Pored hormona, postoje i razlike u moždanoj strukturi i aktivnosti muškog i ženskog mozga. Razvoj tehnike praćenja moždane aktivnosti putem funkcionalne magnetske rezonance (fMRI) omogućio je uvid u činjenicu da prilikom iste aktivnosti žene koriste više dijelova mozga nego muškarci, kao i da ženski mozak pokazuje veću međuhemisfernu povezanost od muškog mozga. Neki neuroznanstvenici zaključuju da "lokalna povezanost" muškog mozga čini muškarce prikladnijim kandidatima za zadatke koji zahtijevaju uzak fokus i duboku koncentraciju poput znanosti, dok ženski mozak, očito i sam sklon komunikaciji između dviju moždanih hemisfera, čini žene boljima u komunikaciji i multitaskingu. Ruben Gur, profesor psihijatrije sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, tako opravdava i vlastiti izostanak kulinarskih vještina – on može pripremiti salatu, ali "(...) ne mogu istovremeno brinuti o tome što se nalazi u mikrovalnoj, a što u pećnici. Ako to pokušam, nešto će pregorjeti". Njegov pseudoznanstveni istomišljenik John Gray u knjizi Why Mars and Venus Collide objašnjava da muškarce ne treba kriviti kada zaborave kupiti mlijeko jer je to samo posljedica lokalizirane moždane aktivnosti.
Nasuprot ovakvim pretpostavkama, australska psihologinja Cordelia Fine u Delusions of Gender pristupa sustavnoj kritici neuroznanosti i popratne popularnoznanstvene literature, naglašavajući važnost djelovanja okoline na ljudski mozak. Ovaj je utjecaj vidljiv npr. u razlici u iskazanim sposobnostima na spomenutom testu sposobnosti mentalne rotacije ovisno o vrlo suptilnoj manipulaciji istraživača. Kada istraživači sudionicima predstave eksperiment kao test sposobnosti u kojima su žene genetski bolje, između rezultata žena i muškaraca nema razlike. Isti se efekt pojavljuje prilikom testiranja matematičkih i verbalnih sposobnosti, što Fine vrlo uvjerljivo i detaljno ilustrira navođenjem rezultata niza psiholoških istraživanja. Uvođenje kategorije roda drastično utječe na rezultate testiranja sposobnosti ili samopercepcije sposobnosti povezanih s rodnim stereotipima, te na mjerenja interesa za pojedina zanimanja. U pogledu navodne ženske prednosti na planu empatije ponavlja se sličan obrazac: razlika se ne pojavljuje sve dok situacijski čimbenici (poput manipulacije istraživača) ne podsjete sudionice eksperimenta na njihov rod te time izvrše utjecaj na njihovu motivaciju da iskažu posjedovanje "ženske intuicije".
"Neuro" kao trend
Fine navodi rezultate eksperimenata koji pokazuju da je i suptilna manipulacija poput uobičajenog izjašnjavanja o spolu (ili, usput rečeno, rasi ili etnicitetu) sudionika na početku anketnog upitnika dovoljna da se stvori ili znatno poveća razlika u rezultatima u odnosu na neutralno predstavljeno istraživanje. Iscrpnim navođenjem znanstvenih spoznaja iz područja razvojne psihologije Fine pokazuje da je ljudski um kompleksna struktura psiholoških procesa koji se oblikuju u kontaktu pojedinca s okolinom, a ne nepromjenjiva (s)tvar smještena u određenom dijelu mozga ili DNA zapisu. Činjenica da rod, kao jedna od temeljnih kategorija kojima okolina barata, nosi niz značenja i stereotipa ima znatan, i još važnije, izmjerljiv utjecaj na ljudsko ponašanje, samopercepciju, interese, pa čak i sposobnosti. Fine pokazuje kako mehanizmi asocijativnog učenja, implicitnih stavova i neverbalne komunikacije svjedoče prenošenju rodnih stereotipa u ponašanju, samopercepciji i odgoju čak i kod ljudi koji eksplicitno izražavaju rodno egalitarne stavove. Ukratko, spoznaje o načinu na koji ljudski um formira interese i stavove u interakciji s okolinom pokazuju da će za uklanjanje barijera rodnoj ravnopravnosti biti potrebno puno više od omogućavanja pristupa obrazovanju ili tržištu rada za oba spola.
Sljepilo u pogledu empirijski dokazanih utjecaja okoline na rodne razlike tek je jedna od nekoliko slabih točaka neurodeterminizma koje ističe Fine. Ključni se dio njezine kritike bavi interpretacijama odnosa između mozga i uma među utjecajnim neuroznanstvenicima, koje su često utemeljene na priprostim metaforama, poput one o raspršenom obrascu neuronske aktivnosti ženskog mozga kao dokazu za sklonost žena multitaskingu. Zašto ne bismo proširili upotrebu ovog rezona, pita se filozof znanosti Ian Gold, i zaključili da su dlakaviji ljudi smušeniji, ili da ljudi mogu popravljati osigurače zato što ljudski mozak koristi elektricitet?
Pored zdravog razuma, neuroznanstvenike bi u ovom naumu ipak trebala spriječiti činjenica da se o ljudskom mozgu i dalje ne zna mnogo, dok je veza između mozga i uma, tj. svijesti, potpuna nepoznanica1. Međutim, kao što manjak znanja nije smanjio samopouzdanje osamnaestostoljetnih znanstvenika pri otkrivanju “vertikalnosti lica” i volumena lubanje kao pouzdanih znakova ženske (i ne-bjelačke) intelektualne inferiornosti, tako ni manjak utemeljenog znanja o ljudskom mozgu ne sprječava suvremene neuroznanstvenike da obrazac ženske neuronske aktivnosti interpretiraju likovnim metaforama koje na čudnovat način korespondiraju s postojećim rodnim stereotipima. Dapače, kompleksnost ljudskog mozga i njegov nejasan odnos s psihološkim funkcijama omogućili su uspon onoga što lingvist i društveni kritičar Steven Poole naziva “neurosranjima” ili “neurobesmislicama”2. Uslijed ovog procesa možemo, osim o rodnim razlikama, čitati primjerice i o razlikama u stukturi demokratskog i republikanskog mozga, a zahvaljujući pratećoj popularnosti prefiksa –neuro možemo uživati i u neurogastronomiji, pokušati reprogramirati vlastiti mozak treningom neurolingvističkog programiranja (NLP) ili navratiti na neko od događanja zagrebačkog Instituta za neuroekonomiju gdje ćemo naučiti pametnije ulagati i koristiti se prednostima “neuromarketinga”.
Traži se čisti hormon
Objašnjenja rodnih razlika u interesima i sposobnostima putem hormona nisu ništa manje maštovita od neurobesmislica. Za razliku od veze mozga i ljudske svijesti, vezu između hormona i sposobnosti moguće je izmjeriti. Kako bi se dobio uvid u "čisti" utjecaj hormona bez intervenirajućih društvenih utjecaja, napravljene su brojne studije povezanosti fetalnog testosterona sa sposobnostima izraženima u post-fetalnoj fazi, poput matematičkih, verbalnih sposobnosti ili sklonosti empatiji. Gotovo nijedno od brojnih istraživanja koja navodi Fine ne ukazuje na postojanje veze između razlike u testosteronu ženskih i muških fetusa i bilo koje od navedenih sposobnosti. Unatoč tome, spomenuti Baron-Cohen, jedan od najutjecajnijih predstavnika discipline, i sam u publicističkim tekstovima popularizira hipotezu o prenatalnom testosteronu kao uzročniku razlika u sposobnostima i ponašanju žena i muškaraca3. Ovo je tek jedan od konkretnih primjera problema na koji ukazuju Fine i Poole – problem cherry picking taktike u neuroznanosti, odnosno pristranog objavljivanja i popularizacije onih istraživanja koja pronalaze dokaze o urođenosti rodnih razlika unatoč tome što velika većina studija takve razlike ne pronalazi. Razumljivo, za žanr neuro-self-help bestselera zanimljivije je popularizirati tezu po kojoj se objašnjenje rodnih razlika nalazi u ljudskom mozgu i krvotoku nego li je opovrgavati, unatoč tome što ju umjesto korektne znanstvene procedure podupire hormonalni impresionizam.
Delusions of Gender ne prenosi stav da biološke razlike između muškog i ženskog mozga ne postoje ili da ih ne treba istraživati, upravo suprotno. Ključno je, međutim, shvatiti da nas tom cilju neće približiti plasiranje u javnost pseudoznanstvenih uspješnica utemeljenih na neuro-hormonalnom impresionizmu. Upravo suprotno, osnaživanjem postojećih rodnih stereotipa o analitičnim i pomalo autističnim muškarcima s Marsa i emotivnim multitaskajućim ženama s Venere neuroseksizam djeluje kao samoispunjavajuće proročanstvo.
Bilješke:
1 http://thelongandshort.org/forecasts/the-brain-age-economy
2 http://www.newstatesman.com/culture/books/2012/09/your-brain-pseudoscience-rise-popular-neurobollocks
3 Vidi npr. test Simona Barona Cohena na Guardianu “They just can’t help it”, URL: http://www.theguardian.com/education/2003/apr/17/research.highereducation
Cordelia Fine, Delusions of Gender: How Our Minds, Society and Neurosexism Create Difference, W. W. Norton & Company, New York-London, 2010)