#440 na kioscima

21.4.2016.

Boris Greiner  

Ravno sa stranica nepostojećih novina

Barbara Blasin inovativnim fotografijama bilježi svakodnevni život grada, istodobno izvrćući perspektivu promatrača, otkrivajući mu skriveno


Barbara Blasin – Gradska rubrika, Galerija AŽ, Zagreb, od 26. veljače do 12. ožujka 2016.

 

Crno-bijele fotografije urbanog sadržaja, proširenog horizontalnog formata. Govoreći jezikom novinarskih natuknica, to bi, recimo, bile tri temeljne značajke Gradske rubrike. I sve su konceptualno poslušne žurnalističkom kontekstu najavljenom u naslovu. Međutim, novine kojima bi te fotografije odgovarale zapravo ne postoje. Te nepostojeće bi se po nekim dimenzijama eventualno moglo usporediti s tzv. “omladinskim” novinama sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, primjerice: odsustvo kolora, autorski izabran sadržaj i vidljivi okvir snimljenog kadra. Dapače, moglo bi se zaključiti da te fotografije i jesu ilustracija stvarnih reportaža, da su fotoreporter i novinar zajedno odlazili na teren te da sadržaj fotografija potvrđuje navode u tekstu. No one nigdje eksplicitno ne sugeriraju postojanje kakvog konkretnoga ekscesa koji su ih iz redakcije poslali istražiti, nego se stječe dojam kako je Blasin (zajedno sa zamišljenim novinarom) poslana na lice mjesta s nekim razlogom, no tamo je, osim naručenog materijala, snimila i nešto sa strane, nešto što, međutim, i dalje pripada tim, recimo to tako, naručenim specifičnim okolnostima. Poput fotografija s mjesta zločina na kojima vidimo to mjesto, ali bez zločina. Kao da se ubojstvo još nije dogodilo. Možemo lako pomisliti da ljudi koje vidimo još nisu postali žrtve ili svjedoci, ili da se upravo nešto događa u susjednoj ulici. Dakako, to je tek jedna od usputnih asocijacija koja vodi u slijepu ulicu, događaji u čijem su prikrajku snimljeni ti prizori ipak nisu do te mjere drastični, jer to zapravo i nije Crna kronika, nego Gradska rubrika

 

Doživljaj zakrivljenosti

 

Portretirana je svakodnevica kroz njezine uobičajene pratitelje; međutim, ti raporti s terena kao da ne fokusiraju sadržaj odnosno protagoniste grada, nego odvijanje tog sadržaja, kretanje tih protagonista pa i pomicanje samog grada. Ljudi i tramvaji su najčešće u pokretu, neprestance se negdje ide, upravo se odlazi ili tek dolazi. Stječe se dojam da jedino objektiv stoji na mjestu, a sve ispred njega konstantno putuje, grad se poput vrtuljka oko nas okreće, a Blasin hvata pojedine segmente te vrtnje. Zato ta prolaznost i jest naglašeno horizontalna, dapače, u toj se putujućoj stvarnosti obličja pomalo i zakrivljuju, kao kad se s neke povišene točke promatra obzorje. Doživljaj te zakrivljenosti, ponekad čak i slutnja sferičnosti, ponajprije proizlazi iz neočekivane putanje linija na koje smo navikli da budu ravne, koje poput koordinata drže okvire našeg snalaženja u prostoru ili našeg odnosa prema gradu. Ovako interpretiran, grad sada kao da leži na mnogo manjoj kugli od naše zemaljske. 

Točka s koje se promatra nije, međutim, uopće povišena, dapače, upravo se inzistira da to bude nulta razina, a ponekad čak i ona ispod. Gradska rubrika nepostojećih novina najvećma se, dakle, sastoji od izvješća uzetih na nultoj razini grada, a to je ulica. No, poput priviđenja, ta se ulica sada zavija pod neobičnim kutom ili se odjednom račva ili spaja sa samom sobom, nudeći vizure grada koje kao da nas kane ograditi pa će nas onda, tako ograđene, staviti u svoju rubriku. Pomalo iščašena perspektiva iz koje proizlazi takav dojam još uvijek nije tolika da bismo prizor proglasili nadrealnim. I upravo njezina graničnost moguće sugerira subjektivnu perspektivu pojedinca, činjenicu da je naš doživljaj realiteta uvijek obojen nekakvim raspoloženjem. Gledajući fotografije, međutim, u njihovu sadržaju ne pronalazimo ništa uznemirujuće, iako se negdje u dubini doživljaja pojavljuje zrnce nelagode, svijet je odjednom izmaknut iz svojih standardnih gabarita. Moguće je da je diskretna psihodeličnost prizora potpomognuta crno-bijelim izrazom te da to proizvodi osjećaj svojevrsne napetosti koja, međutim nije izazvana ničim konkretnim– ljudi prolaze, voze se, izranjaju iza ugla, ne rade nešto što od njih ne bismo očekivali. No zapravo je neznatno zakrivljenje realne linije, koje je možda odgovorno za našu nelagodu, prava istina – tako bismo vidjeli kad nam sustav za gledanje ne bi korigirao ono što očni živac zabilježi. 

 

Sjecište dvije iluzije

 

Panoramske snimke, odgovorne za to zakrivljenje ili nasuprot tome – za izravnavanje kružnosti, ili pak za neočekivano skretanje iza ugla, ni približno se ne iscrpljuju na tim vizualnim efektima koji podrivaju tlo pod nogama i vizurama izmiču ravnotežu. Dapače, ta tehnološka dimenzija iskorištena je kao alat nužan za izolaciju specifičnog sadržaja. Moglo bi se čak reći i za privid detekcije onoga što iz određene perspektive nije vidljivo. Dakako, u tom smislu sadržaj ne može biti bombastičan, zato što bi on tada dominirao, a ta primijećena i zabilježena dvojnost, to istodobno snimanje i lica i naličja, ili preciznije lica i profila, to vjerojatno i ne bismo zamijetili. Ovako, kao da stojimo na nekom uglu i promatramo dvije ulice koje se sjeku ili susreću upravo u točci našeg pogleda. Međutim, to nisu dvije stvarne ulice, nego neke međusobno nezavisne, tim tehnološkim postupkom dovedene u kontakt. To uopće i nisu ulice, nego iluzija kojom se spajaju lijevi i desni pogled koji su dotad nezavisno gledali. Ono, međutim, što su oni gledali, jest jedan prizor. No mi ne možemo istodobno vidjeti i lijevi i desni dio onoga što gledamo. Stoga, da bismo postali svjesni tog eventualnog defekta, na tim su fotografijama izolirani prizori koji nam skreću pozornost upravo na tu dimenziju. Naime, izabrane situacije predstavljaju dva sadržaja: i lijevi i desni, a na sredini fotografije ti sadržaji kao da se dodiruju (ili negdje blizu centrale). Primjerice, prizor željezničkog kolodvora na lijevom dijelu donosi uvid u unutrašnjost kapelice, a preostale dvije trećine kadra skreću perspektivu na tračnice i prostor prvog perona. Ako se nalazimo na točki koja spaja te perspektive, to bismo možda i mogli vidjeti golim okom – no ne istodobno – nego pažnju usmjeravamo ili na kapelicu ili na prostor prvog perona. Zato nam ta fotografija i djeluje neobično te nismo smjesta svjesni u čemu se ta neobičnost sastoji. 

 

Sjene prolaznika u pothodnicima 

 

Najintenzivniji primjer dogođene dvojnosti, a rekao bih i iznimno djelatne mogućnosti takvog načina snimanja, jest kadar koji prikazuje stepenište na izlazu iz kolodvorskog pothodnika na neki peron. Odnosno dva stepeništa, s lijeve i s desne strane, između kojih je zid. (Prizor je do te mjere simetričan da na prvi pogled podsjeća na Rorschachovu mrlju ili spretnu fotomontažu.) Dvoje djece silazi lijevim stepenicama, a grupica ljudi se penje desnim. Bez obzira što je očita simultanost tih događaja i bez obzira što su u pitanju različiti ljudi, stječemo dojam da se nalazimo usred tih kretanja. Ili u točki u kojoj se ogledala spajaju – ovi koji silaze će izaći iz kadra kad siđu, a u istom će trenutku ovi koji se penju ući u desnu polovicu slike. Fizički nemoguće, jer bi se te dvije grupe međusobno sudarile. Fotografska istina je neupitna, u pitanju je definitivno dokument, a ne brižljiva režija. Prizor također posve ulazi u gradsku rubriku, jer nas informira o onima koji u grad dolaze po nekom poslu, ili ga napuštaju. Jednako tako, izborom crno-bijele tehnike fotografija asocira na novinarski žanr, na reportažnu situaciju. (Ponekad je ona gotovo drastično kontrastirana. Također pothodnički prizor – na lijevom dijelu kadra čovjek prodaje lubenice na tezgi, zdesna se dijete penje stepenicama – čak sugerira i pretisak, kao da je ona već i bila objavljena u novinama.) No, još i više od toga, ono što je na svim fotografijama vidljivo, a na ovoj s dva stepeništa i manifestno dokazano, jest gotovo školski primjer primjene takva fotoaparata, kako na optičkoj, tako i na sadržajnoj razini. A reklo bi se i na onoj striktno fotografskoj, o zaustavljenom vremenu: naime, u istom su prizoru zaustavljena dva vremena. A takav doživljaj proizlazi isključivo iz temeljnog atributa fotografije – kompozicijom kadra se dokazuje postojanje dva vremena, da bi oba bila zaustavljena u istom trenutku.

preuzmi
pdf