Između tradicije i globalizacije

Gledajući iz zraka, čitav japanski arhipelag – relativno star urbani sistem koji dijeli mnoge zajedničke crte sa Sjevernom Amerikom i Europom – izgleda poput urbanog kontinuuma. Tu tezu potkrepljuje činjenica da se do područja glavnog grada Tokija može stići brzim vlakovima za svega nekoliko sati iz bilo kojeg dijela zemlje. Oko 80 posto stanovništva Tokija koristi se javnim prijevozom (za razliku od Los Angelesa gdje se 80 posto stanovništva koristi vlastitim prijevozom), što predstavlja model za učinkovit razvoj najveće metropolske regije na svijetu s više od 35 milijuna stanovnika. Nakon kratka perioda ekonomske stagnacije Tokio iznova počinje istraživati vlastite jedinstvene urbane karakteristike; njegovi arhitekti i urbanisti posvećuju veliku pažnju pitanjima javnih prostora i odnosu gustog i fragmentiranog urbanog tkiva prema vodi.

Naime, jedno od glavnih globalnih pitanja današnjice jest pitanje urbanizma. Ekološki učinak održavanja gradova danas je izuzetno velik, kako zbog pojačana rasta i ekspanzije stanovništva tako i zbog prirodnih resursa koje to isto pučanstvo troši. Svaki aspekt urbanog života ima dalekosežne posljedice za budućnost čovječanstva. Procjenjuje se da se u razvijenim ekonomijama oko 50 posto energije troši na same građevine, potom oko 25 posto na prijevoz (javni ili privatni). Inače, smatra se da je stupanj disperzije urbanog tkiva ekvivalentan utrošku onih resursa koji se ne regeneriraju. Unatoč učestalim prirodnim katastrofama i razaranju tijekom Drugog svjetskog rata Tokio se dramatično proširio i razvio tijekom 20. stoljeća. Neizmjerna veličina grada, kao i činjenica da ne postoji povijesna jezgra, isključuje mogućnost da se, slično europskim gradovima, formiraju javni prostori nasuprot osobnim prostorima stanovanja. Tokio se doživljava kao slojevit grad kompleksna karaktera ispod čije kaotične površine leži složen, no kontinuiran assemblage urbanih sustava interakcija koje se ne može u potpunosti kontrolirati. 

Urbano tkivo Tokija istkano je najvećim dijelom od moderne arhitektonske matrice koja je istodobno zbunjujuća, bogata, raznovrsna i često neusklađena. Za posjetitelja to je jedinstveno urbano iskustvo grada koji se stalno mijenja i oblikuje. Različiti stilovi i omjeri veličina egzistiraju jedni pored drugih unutar urbane mreže ulica isprepletenih reklamama, neonskim znakovima te transportnim nadvožnjacima i pasažima koji na momente čine čitav urbani kontekst nečitljivim i konfuznim. Bez obzira na teoretsku bazu i polazište suvremene arhitekture ono što prevladava u suvremenoj japanskoj arhitekturi je permanentno visoka kvaliteta izvedbe detalja i precizna završna obrada, fenomen koji se prije svega pripisuje dobroj organizaciji japanskih građevinskih poduzetnika. Velike građevinske tvrtke u Japanu preusmjeravaju dio posla malim timovima specijaliziranih profesionalaca čiji se ustroj i danas bazira na sustavu funkcioniranja nekadašnjih gildi.

Kovčeg i slaganje prtljage kao predložak za zgradu

Na uličnoj razini prevladavaju diskordantne slojevite kompozicije koje se sastoje od bezbrojnih oglasnih ploča i natpisa, blještava neona koji maskira fasade i pretvara zgrade u senzorske oglašivače. Ulični automati u kojima se prodaje sve, od Cole do digitalne kamere postavljeni su na svakih 30 metara reafirmirajući nesmiljen potrošački karakter grada koji je stalno u pokretu i spreman na potrošnju. Nasuprot tom titravom blještavilu naziru se pročelja zgrada čiji materijali variraju u široku rasponu: od ostakljenih, betonskih i aluminijskih fasada do čeličnih vatrogasnih stepenica i betonskih višekatnih garaža koje se vizualno isprepleću s drvenim tradicionalnim kućama i hramovima. Paradoksalni vizualni kontrast varira od mreže autocesta i željezničkih trasa koje presijecaju urbano tkivo do terena za golf koji se mogu uočiti na krovnim terasama. 

Kao i mnogi japanski gradovi, Tokio je idealan grad za eksperimente u arhitekturi koji bi drugdje bili nemogući. Razlozi za to su kulturološke i povijesne prirode, s obzirom na to da je čitavo tlo Japana trusno i seizmički nestabilno, što je rezultiralo u stavu Japanaca da ne pridaju važnost dugovječnosti građevina; naime iste se kad “ostare” radije ruše i grade nove, umjesto da ih se obnavlja ili konzervira. Avenija Omotesando linearno definirana zelkova drvećem danas je ekskluzivna trgovačka zona Tokija. Zadnjih nekoliko desetljeća ona je postala trodimenzionalna oglasna ploča za svjetski poznate trgovačke kuće koje su angažirale prestižne japanske i europske arhitekte za svoje projekte:

Jun Aoki je u toj aveniji 2002. godine projektirao zgradu Louisa Vuittona temeljenu na vizualnoj predodžbi hrpe kufera nasumce spojenih i povezanih u cjelinu zgrade, čime se nadovezuje na zaštitni trgovački znak same kuće Vuitton, koja se proslavila svojom kožnom galanterijom. Riječ je o monumentalnoj “pikseliziranoj” fasadi koja se sastoji od staklenih duguljastih cijevi čija formacija vizualno asocira na formu češlja, a koja je svojom vanjštinom istodobno transparentna i refleksivna. Svaka oblikovna i strukturalna jedinica unutar zgrade predstavlja zaseban prostor povezan s drugima labirintom hodnika. Zgrada je smještena u stambeno-trgovačku četvrt Tokia poznatu kao Omotesando, s podatnom i “mekanom” metalnom teksturom fasade koja istodobno odražava teksturu lišća zelkova stabala smještenih uzduž same avenije. 

Vanjština zgrade je izvedena s tri različita sloja metala i dvije vrste panela od nehrđajućeg čelika: zlatnih i ružičastih. Paneli od stakla kao unutarnji sloj oplate daju dojam prostorne dubine, dok ružičasti i zlatni paneli koji prekrivaju sive metalne ploče pridonose dojmu nematerijalnosti i podvojenosti same teksture oplate. “Ideja upotrebe metala kao gradivnog materijala polazi od načina slaganja prtljage. Zamislio sam površinu obučenu u tkaninu poput kovčega” (Jun Aoki).

Nova generacija arhitekata emancipirana od europske i američke tradicije

Toyo Ito & Associates 2004. godine rade zgradu Tod’s Omotesando: fasadu sačinjavaju križno ispresijecani betonski potpornici koje reinterpretiraju siluete brijestova uzduž Omotesanda. Betonski potpornji dodatno dijele prostor unutar zgrade, gdje prirodni materijali kao što su kamen, drvo i koža potvrđuju kvalitetu Todovih kožnih proizvoda. Usprkos očiglednom minimalizmu, Todova zgrada ne podržava sumornost i intelektualni snobizam tipičan za mnoge primjere suvremene arhitekture trgovinskih centara.

Teoretsko polazište Kengo Kume je reintepretacija tradicionalne japanske gradnje za 21. stoljeće. “Apstrakcija i organsko obično ne idu zajedno”, kaže Kuma, “no ja upravo nastojim uvesti koegzistenciju tih dviju različitih ideja jer one zapravo jesu bitne karakteristike prirode”. Kumina zgrada Louis Vuitton Moet Hennessey (LVMH) na Omotesando aveniji ponovno uvodi drvo u arhitekturu Tokija te zapravo predstavlja arhitekturu koja se rastače, nestaje, teži transparentnosti. Pri tome upotrebljava panele i vertikalne odjeljke koji u različitim materijalima (papir, plastika, staklo, metal ili drvo) oponašaju funkciju tradicionalnog japanskog shoji pregradnog odjeljka. Njegova arhitektura odražava respekt prema prirodi i ekologiji kao i želju da se naglasi veza između strukture i funkcije građevine. Kuma obrađuje materijale na način da povećava taktilnost njihovih površina. On pripada onim japanskim arhitektima koji su sposobni uspješno pomiriti najbolje iz japanske estetske tradicije sa suvremenim životnim potrebama i najnovijim tehnološkim dostignućima. Njegova uporaba vertikalnih žaluzina je izravan citat drvene (kooshi) i bambusove (sudare) “zavjese” tipične za tradicionalnu japansku arhitekturu, kojima se diskretno odvaja interijer od eksterijera. Ideja “praznine” je vrlo bitna u Kuminu radu. Kuma smatra da je modernizam bio pod utjecajem klasicističke tradicije u svom nastojanju poštivanja naslijeđene proporcije i ljepote forme. Za Kumu je to od sekundarnog značaja, najbitnija je snaga “praznine”; vidljiva u presjeku zgrade, predstavljajući sponu sa samim gradom i prirodom jer se u neposrednoj blizini ove avenije nalazi golem park s velikim šintoističkim hramom te drvena japanska tradicionalna gradnja. Zgrada LVMH svojim oblikovanjem zapravo je kontradikcija samom Tokiju i njegovu urbanitetu. Kuma ne pripada onoj generaciji arhitekata koji su nastojali prenijeti europsku kulturu i američku tradiciju gradnje u Japan. “Globalizacija čini stvari plošnima, ravnim. Tradicija japanske arhitekture teži transparenciji, no to nije transparentnost staklenih ploha Miesa van der Rohea, već je postignuta pomoću prirodnih materijala”. Kuma je zagovornik prirodnih materijala, u prvom redu drva, jer se jedino tako može ostvariti ljudsko mjerilo ovog grada, za razliku od modernih materijala poput stakla i metala koji su poništili sofisticiranu tradiciju Tokija.

Grad bez citymarka

Novinar A.A. Gill jednom je napisao da Tokio nema nijednu građevinu koju bi mogao izdvojiti na razglednici kao zaštitni znak grada; i zaista, arhitektura Tokija danas kao i ona sagrađena nakon 1945. godine odražava nesmiljen rast, inovacije i eksperimente, od futurističko nadahnutih četvrti kao što su Shibuya, Ginza i Aoyama do područja sraslih i protkanih s prirodom poput Uena gdje možete pronaći sve, od sofisticirana high-techa, bio-metabolizma do zenovske arhitekture i povratka prirodi i njenim materijalima: postavljajući nam bitno pitanje kakvim vidimo i antipiciramo grad 21. stoljeća.