Kofeinska maksimalnost

Marc Bolan je možda mrtav, ali grupa Battles može ga rekonstruirati. Imaju tehnologiju potrebnu za to. U pjesmi Atlas, drugoj po redu na debitantskom albumu ovog benda, udarcima bubnjara Johna Staniera nastaje steroidna verzija bolanovskog zaštitnog plesnog, topotavog ritma. Trojica njegovih kolega – Ian Williams, Dave Konopka i Tyondai Braxton – ograničavaju klavijaturu na dva tona i gitaru na jedan ton sve dok se pjesma ne stopi u čvrst, dopadljiv, ritmičan robotski rock. Kao da je riječ o radionici razmjene sposobosti, u kojoj se mehanički nastrojene krautrockere potiče da podijele svoje znanje s glam bendovima na produžnoj nastavi, koje zanimaju samo jaka ritmička uzbuđenja. Ona je, kao gotovo klupski singl, savršen uvod u ostatak ploče Mirrored, uvodeći vas polagano u mješavinu pretjeranih hirova, ekstremnih analognih ritmova, koji često podjednako podsjećaju na jazz-fusion, koliko i na IDM i techno metal, vokala zbog kojih bi Roger Troutman bio ponosan, te željezno točnih, “je li to uživo odsvirano ili na laptopu?” glazbeničkih sposobnosti, povezanih podjednako toliko s USB ulazima i Firewire kabelima, koliko i s improvizatorskom međuigrom četvorice momaka koji samo sviraju zajedno.

Zapravo, Battles je možda prvi bend koji se uistinu poigrava načinom na koji softver 21. stoljeća može proširiti i rastegnuti zvuk rock benda u stvarnom vremenu; Mirrored kreće putevima koje su prva dva instrumentalna EP-ja – post-rock odsviran s pravovjernom ozbiljnošću modernog techno zvuka – samo navješćivali. Rani nastupi Battlesa mogli bi zvučati kao metal bend koji izvodi Music for 18 Musicians Stevea Reichea, a Mirrored prezire sola, favorizirajući kofeinsku maksimalnost, u kojoj se kompozicije grade od stotinu mikroskopskih dijelova. Gitarist/klavijaturist niže pjesme iz rifova koji se križaju s pažljivim, unaprijed isplaniranim sustavom podzemne željeznice. Svaki instrument u prvoj pjesmi Race In – Stanierovi vojnički točni koncentrirani udarci bubnja, gitare koje se intenzivno uzdižu i spuštaju niz nekoliko tonova, što zvuči poput sintetičkih cjevastih zvona – dodan je s namjernom strpljivošću, poput one u kompozicijama Terryja Rileyja. Pjesma zvuči nervozno repetitivna, kao da boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Ludo kompilirane strukture

Ako ste gledali Battles uživo, najvjerojatnije ste vidjeli frazu “bivši članovi” napisanu na flajeru, i možda vas zato ništa od ovoga ne iznenađuje. Osim Staniera, svi iz Battlesa su multiinstrumentalisti – sviraju gitare, elekroniku i/ili klavijature onoliko koliko i dolikuje jednom progresivnom albumu. Braxtonovo vremensko smještanje čini razliku između IDM-a i avangardne elektronike; Konopka je svirao s potcijenjenim indie instrumentalistom Lynxom; Stanier je bubnjao u skolastično-metalskim pionirima Helmet; Williams je lupkao prstima za Dona Caballera. Ali, iako na albumu Mirrored postoji više od nijanse zamršenosti matematičkog rocka, pjesme poput kratke, kvazi funk stvari popraćene zveketanjem defa, naslovljene Tonto, ili Stanierove vremenski karakteristične zafrkancije s tempom u poludjelom krešendu pjesme Tij, ozbiljnost neprestano potkopava atmosfera koja je više adolescentska nego dječja. Ono na što se u pjesmi Race In možete uhvatiti jest melodija koju možete fućkati dok radite, koju najvjerojatnije i pjevuše dolje u Fraggle Rocku. Zaprepašćujuća Rainbow vrti se pretvarajući se u vrtoglave Rube Goldberg čepove na klavijaturama, ksilofonu i bezglavim, brzinom razrijeđenim simfoničnim metal bubnjevima. Zvuči kao da grupa pokušava stvoriti Looney Tunes crtani film, u kojem Zekoslav i Patak izvode dvoboj s dirigentima orkestra, od kojih svaki svoj orkestar tjera prema sve luđim i luđim vrhuncima melodija postavljenih kao pitanje i odgovor.

Ono po čemu se vesele melodije albuma Mirrored zaista ističu nisu njihove ludo kompilirane strukture ni fina preciznost izvedbe. Riječ je o mahnitom blebetanju Braxtonova elektronski procesuiranog vokala kojem je pomaknut tonalitet – kao neka vrsta ekstatičnog robota koji govori glasovima iz crtanih filmova. Kada se prije nekoliko mjeseci pojavila pjesma Atlas, čije je vokale sačinjavala škripava dionica, koja se za stare obožavatelje pojavila i na Internetu, svi su pomislili istu stvar: “Zašto Battles odjednom oponašaju Animal Collective?” Ali, Avey Tare i društvo teško da su izmislili vokal koji pjeva u visokom registru – slobodno pitajte Davida Sevillea. U pjesmi Leyendecker, Braxton opušteno i sentimentalno pjevucka falsetom koji je podignut na tu visinu pomoću tehnologije, sve dok ne zazvuči poput neutralnog glasa D’Angela. U kombinaciji s glazbom, tihim kvazi R&B ritmom, zrnatim poput loše snimke, Braxtonovi strujni krugovi guraju pjesmu Leyendecker prema dalekim čudnim predjelima u koje je zalutao bilo tko iz Collectivea. Kroz cijeli album Mirrored, on sjecka svoj vokal post-humanom radošću svojih warpovskih kolega s etikete, Jacskon and His Computer Band, bilo da da je riječ o radošću ispunjenoj provali vokala u pjesmi Ddiamondd, u kojoj ispljuvava konsonante iskrivljenog tonaliteta, ili pjesmi Tij, u kojoj Braxton uzdiše i hriplje u stravičnom astmatičnom nižem registru. Ne bi se mogli niti približiti pjesmi Leyendecker, niti bilo kojoj od 11 pjesama s albuma Mirrored, samo s akustičnim gitarama i glasom.

Estetički zaokret

Istodobno, pažljivo poslušajte uvodni dio pjesme Atlas, i čut ćete pedalu Stanierova bubnja kako udara o bas-bubanj u fizičkom svijetu studija, raspršujući zrak kada se batić spoji s opnom bubnja. Čak i kada podsjeća na neuvjerljivo programiranje post-mehaničke bas elektronike, Battlesov spastički bubanj odsviran je u stvarnom vremenu, s brutalnom snagom metronomski fokusiranog tipa koji dolazi s područja žestokog rocka. Ali, avangardni pop napjevi i ultravesele melodije rastavljaju i ponovno sastavljaju nemilosrdni procesori u jednako tako realnom vremenu. To je uzbudljivo i dezorijentirajuće, zato što virtuoznost kako čovjeka, tako i stroja znači da je, za razliku od ranijih rock/techno hibrida, koje su podjednako kočili i tehnički nevješti svirači i nerafinirana tehnologija, zvuk Battlesa neodjeljiv. Battles možda nije prva bionička rock grupa na svijetu, ali oni su učinili više od bilo koga drugoga kako bi proširili ideju o živom bendu usavršenom kompjutorskom tehnologijom, još od pokojnih, oplakivanih Disco Inferno. Mirrored je estetički zaokret koji oduzima dah i zvuči manje poput rocka 2007., nego onog 2097, svijeta u kojem Marshallovi stupovi i mikroprocesuiranje idu ruku pod ruku.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Tekst je objavljen na stranici http://www.pitchforkmedia.com/article/record_review/4210-mirrored.