#440 na kioscima

214%20241%2001


20.9.2007.

Aleksandar Benažić  

Noin potomak

Reagiranje na tekst Zmaj bez znanstvene titule Hrvoja Juvančića objavljen u Zarezu broj 212-213 od 6. rujna 2007. godine

U prošlom broju Zareza objavljena je reakcija na moj prikaz HTV serije Genetsko porijeklo Hrvata, autora štovanog gospodina Hrvoja Juvančića. Odgovor započinje svojim životopisom i filmskom filozofijom, da bi prešao na moju biografiju, a zatim više od trećine odgovora posvećuje napadu na svoje druge kritičare. Posebice napada članove Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata, pribrajajući im i druge svoje kritičare a i mene osobno, nazivajući me njihovim “malim od kužine”. Čitav se taj dio sastoji od niza od pogrda (četrdesetak uvreda na sto posljednjih redaka (sic!)) upućenih prvo njima, nazivajući ih na primjer “budalašima s doktorskim titulama”, da bi zatim i mene počastio izrazima poput “Aleksandar Sitni”, “Zmaj kovanice od pet lipa” i sl. Neki od tih podsmijeha onako usput zahvate i ljude koji su pretpostavljam nedužni barem po ovom pitanju: “Indoiranac Aco, pametan ko Thomson”. Kako ja ne pripadam tom društvu, kako ga naziva g. Juvančić, “desno-fundamentalističkih individua”, ne osjećam se pozvanim braniti u njihovo ime.

Čudi me što g. Juvančić napada moju navodnu pripadnost fundamentalističkoj desnici, i “arijevskoj rasi indoarijaca”, tim prije što upravo on, kao što sam pokazao u kritici njegove serije, rabi teorije iz kojih je nastao nacional-socijalizam u svom prikazu Slavena kao nesposobne rase. Isto tako i on, i njegovi suradnici u nekoliko navrata izrijekom tvrde da su Hrvati porijeklom iranski Sarmati, pa i dio “slavenskih” teorija u temeljima sadrži tezu da su Hrvati iranskog porijekla. K tome on se je sam snimajući seriju posvađao s ruskim profesorom koji je bio sumnjičav prema tome.

Ja sam pak u svojim člancima o nastanku novca, mjernom sustavu i društvenom uređenju kod Slavena, suprotno njegovu podcjenjivanju Slavena,  upravo dokazivao i pokazao kako su pojedine teorije nastajale izbacivanjem dijelova teksta iz izvora, kako bi dokazali da su Slaveni niže vrijedna rasa. Znam da nas takvo pisanje “konfrontira sa suvremenim svijetom”, kako kaže Juvančić. Takav projekt sigurno neće sponzorirati banke i tvrtke pod talijanskom i mađarskom kontrolom. Dakako zato sam ja “pasionirani numizmatičar” pa onda valjda moji tekstovi nemaju vrijednost. U seriji čas tvrdi da jesmo, čas da nismo Sarmati, čas jesmo čas nismo Slaveni, jedino je dosljedan u tome da kad kaže da smo Slaveni nikad ne zaboravi hračnuti. Zato ćemo mu vjerovati na riječ kada kaže da “ne pati od poremećaja ličnosti”, kao valjda mi.

Možda numizmatičko proučavanje mjernih sustava i njihove teritorijalne rasprostranjenosti, koja implicira i političku samobitnost nije drago g. Juvančiću, zbog posebnog sustava matematike kojim se on koristi, za koji kaže da sam u društvu individua “skromnih intelektualnih snaga” ne mogu shvatiti. Preci njegove haplogrupe, koji su po čitavom svijetu raširili mit o Noi, došli bi u Dalmaciju s područja Crnog mora i ovdašnjim STRVINARIMA donijeli civilizaciju i neolitik. On možda ni sam ne shvaća veličinu tih Noinih potomaka koji su ne samo prelazili tisuće kilometara, nego su se morali vratiti u prošlost kako bi zadovoljili kronologiju. Pa čak i onu pogrešnu koju je iznio u seriji, a za koju odgovornost snose i njegovi savjetnici. Da bi pojačao efekt razlike, ili iz neznanja, kao sliku tih “strvinara” (po genetici predaka trećine Hrvata) stavlja kao slikovnu prikaz ne neolitičke ljude impresso kulture, niti današnje ljude, nego majmunolike neandertalce, prema pogrešnim rekonstrukcijama s početka 20. st. Usput budi rečeno i to i da je njegova (?) uporaba pojma “prije našeg doba” pogrešna. Izraz “prije našeg doba” može se shvatiti kao BP (years Before the Present) u prijevodu “godina prije sadašnjosti”, međutim ta sadašnjost nije sada nego 1950. g. – dakle toliko i toliko godina prije 1950. g.

Gospodin Juvančić nije zacijelo svoje kronološke nesuvislosti načinio iz neznanja, to ne bismo mogli očekivati od Noina potomka koji nam je donio civilizaciju, on je pretpostavljam želio dokazati da je uravnotežena osoba, ako pljuje po “slavenskoj” trećini hrvatskih predaka, mora pljunuti i na “strvinarsku – balkansku” trećinu. Pa i na Mađare, koje spominje samo jedanput i kaže kako su u stvari Slaveni koji govore ugrofinski jezik, pa ih je predstavio pijanim kočijašem.

Zašto bi spominjao Mađare kad na karti rasprostranjivanja Hrvata u povijesti ne nalazimo ni Crvenu Hrvatsku, pa ni Dubrovnik. Ako su jedni Hrvati postali Poljaci, drugi Česi, treći Slovenci, mogli su neki postati i Srbi, Crnogorci, Albanci, Amerikanci... Ovdje se ne radi o teritorijalnim pretenzijama nego o objektivnosti prikaza. Mogućnost da su se neki Hrvati, ma tko god oni bili, i ma koliko ih je bilo, možda i odvojili, ako to nije bila jedna država, bitno je između ostalog i za shvaćanje početne socijalne strukture tih “nosilaca imena” prigodom naseljavanja. Uostalom, ne bi li bilo logično i poučno, a ne baš tako skupo, da smo se malo u seriji spustili i do Albanije i Makedonije, gdje je najveća gustoća Noinih potomaka i svjetskih civilizatora, kako nas poučava serija.

Naš g. Juvančić, koji je u seriji ustvrdio kako je Noin potomak mene je pribrojio “mitomanima” koji tvrde da su “Hrvati arijevska rasa Indoiranaca koji tvrde da su jedan od najstarijih i najuglednijih naroda na cijelom svijetu”, uvjeravam Vas da ja to nikad nisam bio, no spoznavši kako moje “skromne intelektualne snage” nisu dostatne za shvaćanje Njegove vremenske računice, sada sam skoro sklon vjerovanju da je On i Njegova rasa Noinih potomaka ti koji pronose svjetlo civilizacije našem “strvinarskom” majmunolikom narodu, pijanaca i nasilnika, kako nas je lijepo oslikao u svojoj seriji. Shvatio sam da ne bi trebalo pitati kamo ide novac od poreza, a još manje zašto plaćam skuplje proizvode da bi On mogao snimati svoje serije. On naime nije “mitoman” kao neki, a i moja “laička” malenkost s njima, niti pati od “na(r)cističkih poremećaja osobnosti”. Ako ne vjerujemo da nije narcis, tome nas može uvjeriti njegov životopis koji je tako blagonaklono podijelio s nama. Još više nas u to uvjerava “dosta velik krug poštovatelja njegova rada”. 

Slijedi moja biografija koju je tako lijepo sročio g. Juvančić, koji sam za sebe kaže kako je “po prirodi radoznao”, i zamijetite skromnost, “ima neka znanja iz istraživačkog novinarstva”. Nemojte se zavarati tom skromnošću g. Juvančić je u svojoj seriji pokazao kako mu je dostatan jedan pogled pa da nam da meritornu ocjenu problematike poljske poljoprivrede u Novoj Europi. Briljantna ocjena koja pokazuje kako njegova diploma za režiju nadilazi sve akademske granice i dopušta mu da bude ne samo novinar, nego i ekonomist i agronom, politolog, treba li nabrajati dalje. Njegova vizija je tako jaka da možda ponekad zbuni nas “laike” pa ne vidimo “siromašne poljske seljake” kako prodaju voće uz cestu. Zbunjuje nas to jer se vozi na pustoj cestu za vrijeme pljuska. Moja laička predodžba da na televizijskoj seriji u najmanju ruku treba slika pratiti tekst, ako ne možda čak i obrnuto, očigledno je zastarjela. U budućnosti ćemo moći umjesto da gledamo televiziju moći zatvoriti oči i slušati Njegov glas.

O njegovoj vizionarskoj snazi govori i to kako je On uspio u, kako sam kaže, “iz nekoliko skromnih rezultata pretrage na Googlu” razotkriti čitav moj život i na nekoliko redaka izložiti podatke koji su samom meni bili nepoznati. Između ostalog saznao sam i da sam pasionirani numizmatičar i da sam snimio tri pedagoška filma! Ovo me je učinilo čak i ponosnim, zamislite snimio tri filma, makar i pedagoška (pedagoški je za g. Juvančića negativna karakteristika). No u nastavku teksta g. Juvančić me je spustio na zemlju, iako sam snimio tri filma za koja nisam znao, ipak kaže da sam filmski laik, a kao takav ne smijem negativno govoriti o njegovu radu. Dapače uredništvo Zareza načinilo je velik propust kad mi je objavilo kao laiku članak o problemima “domaće kinematografije”, još je veći problem u tome što ni oni pa ni ja nismo znali da je takav tekst objavljen u Zarezu.

Ja sam naime objavio u Zarezu 202 tekst o Prijedlogu novog Zakona o audiovizualnoj umjetnosti. Prva polovina tog teksta koji možete naći na internet stranicama Zareza odnosi se na lošu definiciju audiovizualne umjetnosti koja se nalazi u zakonu, a koja obuhvaća i kompjutorsko stvaralaštvo u najširem smislu. S druge strane Zakon je tako koncipiran da se vidi kako su njegovi tvorci imali na umu klasičnu profesionalnu filmsku umjetnost i distribuciju. U tekstu sam naveo neke od štetnih posljedica moguće primjene tog zakona na kompjutorsko i amatersko stvaralaštvo ukoliko će biti primjenjivan. Smatram da svaki korisnik pa i laik ima pravo na javnu raspravu o zakonu, a što se tiče kompjutorskog stvaralaštva imam barem formalne kvalifikacije. Pa i u drugim dijelovima, na primjer u distribuciji audiovizualnih djela imam desetogodišnje iskustvo, što me ne čini stručnjakom, ali barem laikom poznavaocem.

U drugom dijelu teksta naveo sam nekoliko napomena koje se tiču općenito audiovizualne ali i “filmske problematike” moje su napomene bile formulirane isključivo u smislu građanina korisnika i nisam zalazio u dubinu filmske produkcije i distribucije. Nakon objave u Zarezu ovaj je tekst uzeo moj otac, i podijelio ga nekim svojim kolegama u Društvu hrvatskih filmskih redatelja, u kojem je predsjednik Nadzornog odbora, dakle nije baš nepoznati laik pedagog. Ubrzo je DHFR imalo sjednicu na kojoj je donijelo prijedloge amandmana na ovaj zakon. Njihovi se prijedlozi tiču dakako onog dijela koji se odnosi na njihovu struku. Ako pogledate njihove prijedloge i drugi dio mojeg članka moći ćete vidjeti zamjetne sličnosti u razmišljanju ovih “filmskih laika” i mene (opasnost od monopola, pitanje jezika, mogućnost prevlasti stranih kompanija u Vijeću...). Tome je možda u nekoj mjeri pridonio i moj članak objavljen u Zarezu, ali da i drugi “filmski laici” slično misle, zainteresirani čitalac može vidjeti na stranicama Društva filmskih djelatnika Hrvatske, na kojem postoji zapisnik Okruglog stola održana na tu temu. Taj je stol vodio zacijelo neki imenjak g. Hrvoja Juvančića, jer je taj gospodin iznosio slične misli koje sam ja iznosio u članku, a bome ni mišljenja ostalih laika prisutnih na tom sastanku nisu se razlikovala od mojih.

Uostalom Zakon je donesen 13. 07. o. g. Amandmani DHFR, iako je to obećano, nisu u cijelosti prihvaćeni. Između ostalog zabranjena je svaka distribucija, pa i iznajmljivanje i posuđivanje audiovizualnih djela na stranom jeziku. To znači da Algebra i Vaš kabelski distributer čine prekršaj. To pak znači da će Vam ili uskoro ukinuti besplatne strane programe, ili će kao što je običaj, pogotovo zbog izborne godine krenuti u selektivnu primjenu zakona. Dakle pazite se ako prijatelju posudite film na stranom jeziku! Pitam se odakle nekom pravo da mi zabrani gledanje filmova na stranom jeziku!

Što se tiče “pedagoških filmova” treba reći da se radi o filmovima moga oca, da ih je malo više od tri i da se radi o autorskim filmovima. Ti su filmovi redom priznati filmovi s ponekim i međunarodnim nagradama (to su valjda ona tri “pedagoška” filma za koja je g. Juvančić čuo), a priznanje im se sastoji i u tome da su po izborima stranih žirija (“Ni po babi, ni po stričevima”) bili prikazivani na stranim festivalima, te da su nakon toga otkupljivani, te da je cijena otkupa nadmašivala troškove proizvodnje. Film koji to nije postigao je jedini film koji je bio službeno cenzuriran u bivšoj Jugoslaviji, a radi se o filmu Zameteni trag o pljački prve Mimarine donacije umjetnina hrvatskom narodu. Između ostalog zahvaljujući i tom filmu koji su na zatvorenim projekcijama gledali državni dužnosnici, vraćena je većina djela u zbirku, pa to kao i Mimarine kasnije donacije postaje osnova današnje Zbirke Mimara. Cijeneći veličinu g. Juvančića ipak mislim da nije umjesno u neku javnu raspravu umetati roditelje onih s kime si zavađen. Moj zagrebački odgoj čini me emocionalno nepripremljenim za takve stvari.

Što se tiče moje kvalifikacije: po svojoj struci sam kao arheolog formalno kvalificiraniji od većine suradnika koje je u seriji imao g. Juvančić. Govorim o formalnim kvalifikacijama ne osporavajući rad njegovih suradnika, barem ne na taj način. Od suradnika koje spominje u “impresumu” serije jedan je inženjer matematike a ne lingvist, kako ga prikazuje, dok je drugi profesor etnologije i talijanskog jezika, koji je doktorirao na sociologiji s temom migracije u pretpovijesti i antici. Po čemu je sociologija vrednija od Bjondićeve pedagogije za donošenje sudova o arheološkoj i povijesnoj problematici? Kad smo već kod kvalifikacija baš me zanima tko će određivati koja je vrsta “videograma” podobna a koja nije za javno izlaganje (čl. 31.) očima maloljetnika. Tko će određivati kategorizaciju djela – po podobnosti za određene uzraste – doktori na Pedagoškoj akademiji poput g. Biondića ili netko drugi?

Isto tako, u svom se članku uopće ne sporim s profesorom Rudanom. Moja prva primjedba bila je da je pedagoški bolje ostaviti problem otvoren i ukazati na njegovu otvorenost, jer i to može zainteresirati mladog istraživača da ga riješi. Primjedba, na koju sam utrošio nešto veći dio prostora bilo je ukazivanje na mogućnost drugačijih interpretacija geografskih rasporeda pojedinih haplotipa i nužnost da se u takva istraživanja uključe drugi istraživači poput povjesničara i arheologa, kao u Britaniji na primjer. Isto tako upozorio sam na netočnost informacije da su Avari porijeklom s područja Vladivostoka, to je naprosto činjenica, koju mu može reći svaki arheolog. Netko je kralju trebao reći da je gol, tko će drugi nego “mali od kužine”. U članku upravo izravno zagovaram nastavljanje i proširivanje genetičkih istraživanja i ukazujem na mogućnosti razrješenja mnogih povijesnih i arheoloških problema, pa i kritiziram one, koji zbog nerazumijevanja odbacuju genetiku. Osobno bih volio imati čim više takvih neprijatelja koji bi zagovarali da mi se dadu novci za daljnja istraživanja.

Gospodin Juvančić, s druge strane, u posljednjoj rečenici svoje serije doslovce kaže: “Traženje identiteta u tvrdoj znanosti poput genetike odvest će nas u spiralni labirint vremena iz kojeg ćemo nesumnjivo moći utvrditi tek da smo imali bezbroj nepoznatih predaka o čijem identitetu ne možemo reći ništa više nego da su bili ljudi.” Drugim riječima sve je to...

Ne bih volio da g. Juvančić ovako propagira moju djelatnost, niti kako zastupa “slavensku teoriju”. Čitavo slavenstvo koje je ovdje prikazano svodi se na riječi g. Gluhaka, koji u seriji kaže da je naša pripadnost slavenstvu samo jezik i “to je to”. Dakle, ako sam dobro shvatio, pripadamo Slavenima onoliko koliko su Afroamerikanci Englezi. S obzirom na radove prof. Katičića i Belaja, pa i na svoje “laičke” radove ne bih se mogao složiti s time. Ona moja “tri mjeseca” bavljenja etnogenezom Hrvata započela su prije nego sam na studiju izašao na ispit kod pokojne profesorice Nade Klaić. Tada sam joj rekao da se ne slažem s njenom teorijom nastanka države kod Hrvata, pa me je zamolila da to obrazložim. Nakon ispita ona mi je poklonila knjigu ruskog povjesničara Grekova, s njegovom posvetom njoj, o paralelama između starohrvatskog i staroruskog prava. U mojim “pasionirano numizmatičkim” istraživanjima jedna od misli vodilja bila je upravo ta o prethodnoj istovjetnoj državnoj strukturi, koja je omogućila da namjerno obrijane i time obezvrijeđene kože kuna i tkanice postanu sredstvo plaćanja. To nije robna razmjena jer, prema izvorima, nitko izvan države ne prima taj novac. Teoretski mogući broj ulovljenih kuna manji je od godišnjeg poreza koji se njima navodno plaća. U doba raspršenog slavenskog naseljavanja pokornost knezu mogla je osiguravati jedino religijska ideološka struktura. Zato su u očuvanim ostacima praslavenske mitologije nalazimo i ostatke pravnog sustava kako je to pokazao prof. Katičić u svojim djelima.

Moji pak radovi o simbolici kune između ostalog ukazuju na formalno strukturalnu identičnost jedne skupine mitova Starog svijeta, koja nadilazi razinu slučajnosti. Mitovi o božanskom prijestolonasljedniku čija je sudbina povezana sa svakogodišnjom obnovom prirode i apokaliptičnim događajima na kraju svijeta, ključnu ulogu u strukturi priče imaju i kunolike životinje, koje svojom apotropejskom moći, vezanom uz Veliku Boginju, gospodaricu prvotnih voda pramaterije, pomažu u rađanju, oživljavanju, te u posljednjoj borbi sa zmajem Apokalipse. U hrvatskoj simbolici, folkloru, te legendama svetaca nalazimo na fragmente tog mita, koji su po svojoj formalnoj strukturi najsličniji iranskim verzijama ovih mitova – npr. mladi junaci odjeveni u kunina krzna, koji će sa kraljevićem obnoviti svijet zahvaljujući silama sakupljenim u čudotvornom dvorcu. Ova veza nije međutim jednoznačna veza Iranci – Slaveni – Hrvati, niti u kojoj od svojih simpicističkih verzija. Analiza kriptoretorike mita, transpozicijske hermeneutike mitoloških priča koje su se reflektirale u ikonografiji i kultno-liturgičkim zajednicama, smješta naš mit u ono područje gdje je bilo moguće ostvariti kultnu vezu s crnomorskim pribrežjem i na primjer s crnomorskim kultom Ahileja, ono područje koje je ostvarivalo i ekonomsku vezu Crno more – Jadran – Baltik, ali koje je istovremeno komuniciralo s istočnim Mediteranom i Indijskim oceanom, putovi na koje ukazuju baltički jantar i školjke iz indijskog oceana, od liburnskog Picenuma do “slavenskih” grobova u Panoniji.

Ne tražim, kao što to misli g. Juvančić, od bilo koga da vjeruje u moje teorije, niti da me “časti” pozivima u svoju seriju, ako se moje dedukcije i ispostave kao pogrešne, ostati će formalna analiza i paralele na empirijskoj razini. Za mene zaista nije trebao znati, ali za profesore na fakultetu i ljude koji su se tematikom koju obrađuje baviti i po tome čak i poznati u svjetskim stručnim krugovima trebao je upitati. No prije svega trebali su njegovi suradnici autorizirati svoje učešće i ispraviti greške koje se tamo nalaze.

Gospodin Juvančić je npr. trebao upitati g. Budaka, da li su zaista tzv. “autohtone teorije” zaista antislavenske – jer koliko ja znam većina tih teorija pretpostavlja da su svi Slaveni potekli iz Hrvatske ili Panonije. A o tome i govore srednjovjekovni Česki i Poljski izvori, pa i naša legenda o Čehu, Lehu i Mehu. Usput budi rečeno ta legenda je i jedan od osnova teorija o jako velikoj “Velikoj Hrvatskoj”.

Smatram da bi gospoda koja su sudjelovala u emisiji trebala dati očitovanje u javnim glasilima što se tiče komentara koji se javlja nakon njihova glasa u seriji, čime se sugerira da su to njihova mišljenja. Ako su oni zaista dali autoru krive podatke onda su krivi oni a ne on. To se posebno odnosi na potpisane stručne suradnike, jer oni snose odgovornost za stručnost serije.

Gospodin Heršak je kao supotpisnik i suodgovoran za u seriji krivo iznesene podatke o Crnomorskom potopu, bez obzira što je napisao u svojoj knjizi (u kojoj se ne nalaze krivi podaci kao kod Juvančića). Pa i za krivo prikazivanje srednjovjekovnih spomenika turkijskih naroda kao skitskih, izraze “Pečenjuhi” umjesto Pečenezi i sl. Čudna je i izjava g. Heršaka da ne treba istraživati dalje od Tanaisa, tim prije što je sudjelovao na međunarodnom kongresu Povijesni izvori evroazijskih i sjevernoafričkih civilizacija: kompjuterski pristupi, 1998. u Zvenigorodu s “referatom”: Veze srednjoazijskih prostora s hrvatskim srednjovjekovljem. Kao zaključna rečenica u sažetku njegova referata, u svezi hrvatske etnogeneze stoji: “turkijske (avarske) i iranske interpretacije ne isključuju, nužno, jedna drugu.”

Mene je g. Juvančić upitao odakle ona karta s Oguzima nazvavši me “Oguzom”. Kartu je inače stavila redakcija bez mojeg znanja, a poruka karte je: što u seriji rade te slike koje nemaju veze s temom. No ako g. Juvančić traži prikrivene Oguze naći će ih eto kod svojih stručnih suradnika.

Ne znam koja su politička uvjerenja g. Juvančića, i nije me briga, ma koja bila ja držim da i on, kao i svatko drugi ima pravo izreći svoje mišljenje, pa bilo ono i potpuno krivo. Ono na što nema pravo je falsificiranje podataka i iznošenje istih u ime drugih. Još manje ima pravo vrijeđati druge narode i osobe putem javne televizije. To međutim nije samo njegova krivnja, tu odgovornost snosi i Hrvatska televizija, urednik ne bi smio pustiti takav materijal u kome se Mađari prikazuju kao pijani kočijaši, Česi kao “oni koji nisu dostigli europske standarde u odnosu prema ženama”, Ukrajinci kao ljudi s “opasnim fizionomijama” itd. Urednici HTV-a, ako  zbog ekonomskih razloga žele i dalje prikazivati tu seriju, u najmanju bi ruku morali izrezati te dijelove; znam da ne bi baš puno preostalo, ali...

preuzmi
pdf