Iz povijesti je političkih ideja poznato: ako nije pravo oblik reguliranja odnosa među ljudima unutar jednoga vladavinskog poretka, onda je to sila
Pročitavši poziv da sudjelujem u raspravi osjetio sam nelagodu. Povod za razgovor jedno je književno djelo. Osobno uživam čitajući pojedina književna djela. Uživao sam, primjerice, čitajući Matanov prikaz zbivanja 1971. godine u Vijencu. Ne bih se, ipak, nikada usudio o tim djelima javno govoriti. Ne smatram se dovoljno kompetentnim. Stoga sam u prvi mah odlučio ne prihvatiti poziv. Pročitavši pažljivije razumio sam da nas uredništvo Vijenca ne poziva na razgovor o Matanovoj knjizi, nego njegovu knjigu uzima kao povod za raspravu o ratu i našoj krivnji. Tako zadana tema rasprave, dakako, nipošto nije samo književna. Dapače, ona čak nije primarno književna. O njoj mogu i moraju raspravljati i gotovo sve društvene i duhovne znanosti. Utoliko sam i mogu biti pozvan raspravljati o pitanju što ga je postavilo uredništvo. Ipak, je li nečiji dnevnik pogodan za ovakvu raspravu? Može li se o našoj krivnji i ratu raspravljati na temelju literarnoga predloška koji je u bitnome intimni razgovor autora sa samim sobom? Nisam li ipak prisiljen čeprkati po tuđoj intimi ili iznositi u javnost svoju intimu? Ta i mnoga druga pitanja samo su povećavala nelagodu. Odlučio sam ipak sudjelovati u razgovoru kad sam sâm shvatio osnovni razlog zbog kojega je upriličena. Knjiga je, prije svega njezina likovna oprema, izazvala skandal prije nego što je objavljena i raspravljena. Ona očito u javnosti potiče temu koju bi neki za oblikovanje našega mišljenja relevantni činitelji željeli potisnuti: temu koju je uredništvo formuliralo kao pitanje o ratu i našoj krivnji. Držim da to pitanje mora biti postavljeno i odgovoreno. Mora ga postaviti svaki od nas sebi i moramo ga postaviti javno. Zbog sebe samih, ali još više budućih generacija. Dok to pitanje ne postavimo i dok ne nađemo odgovor koji ne ostavlja sumnje ne možemo se u sebi smiriti. To znači da na ovim prostorima ne može biti mira. A to nije osobita perspektiva. Odlučio sam stoga, unatoč nelagodi, sudjelovati u razgovoru a kako bih pokazao da ovu raspravu držim važnom i podržao ljude poput Matana i uredništva Vijenca koji je nameću kao predmet javne rasprave.
Odluku da sudjelujem u raspravi olakšalo mi je čitanje knjige. Na jednom mjestu Matan se ljuti na sebe što zbog događaja koji ga toga trenutka okupljaju ne može na uobičajeni način čitati neki tekst. On obično, kako kaže, čita tekst s obzirom na ono što pojedini autor u tekstu nije napisao, a ne s obzirom na ono što jest napisano. I ja sam pročitao Matanovu knjigu na taj način. Istaknuo bih za ovu priliku tri teme koje, mislim, nisu u knjizi raspravljene ili bar ne na primjeren način. Učinit ću to u obliku pitanja. Znam, naime, da ne mogu odgovoriti na pitanja koje se nameću. Nadam se, međutim, da mogu postaviti pitanja koja mogu unaprijediti raspravu.
Uvodničari su, prvo, ponovili u pozivu istaknuto upozorenje da je riječ "naš" u prijedlogu teme za raspravu upotrebljena višeznačno. Spominje se nacionalna, građanska, ljudska krivnja. Pitanje o krivnji ne može se odvojiti od pitanja o ratu i krivnje za rat. Matan to pitanje, to je moj dojam, ne postavlja. Pitanje o ratu, njegovim uzrocima, njegovu značenju mora se postaviti prije pitanja krivnje. Izrazom "rat" obično se označava sukob između država. Rat koji se ovdje dogodio uglavnom se tako tumači. Ima mnogo elemenata koji opravdavaju takvo tumačenje. Njega je uglavnom prihvatila i Međunarodna zajednica. To nije dvojbeno. Ipak se nameće niz pitanja koje Matan, to je moj dojam, ne postavlja, a moraju se postaviti: je li ovaj rat bio samo samo to? Kako je moguć rat između država ako Hrvatska kao država još nije bila uspostavljena? Nije li ovo zapravo bio rat za uspostavljanje hrvatske države? Ako jest, tko su suprotstavljene strane? Nije li, zapravo, riječ o ratu između naroda? Postoji li razlika između rata među državama i rata među narodima?
Ovaj rat nije nikada bio objavljen. Svojedobno je gosp. Šeks to objasnio uglavnom vanjskopolitičkim razlozima. Jesu li oni jedini? Na ta se pitanja ovdje, dakako, ne može odgovoriti. Jedno se ipak može reći. Rat između država vode vojnici. Neprijatelj je samo naoružani i uniformirani čovjek. U ratu između naroda neprijatelji su svi pripadnici drugoga naroda - od naoružanih vojnika do male djece. Otuda u ratu između država ne može biti nacionalne krivnje za rat i ratne zločine. U ratu između naroda ona je načelno moguća.
Skandal je u javnosti izbio, čini se, zato što je Matan u knjizi i knjigom ustvrdio kako su i Hrvati prema Muslimanima činili zločine. Čini se da Matan drži da je to bila pogreška koju valja priznati. Matan se ne pita jesu li Hrvati u tom ratu činili zločine samo prema Muslimanima ili i prema Srbima i Hrvatima? Jesu li zločini samo koncentracijski logori ili su zločini i opustošene i opljačkane kuće (bez obzira na nacionalnu pripadnost vlasnika) na područjima na kojima nije bilo ni JNA ni četnika? Tko je učinio te zločine i zašto?
Brojne činjenice upućuju na to da sukob s Muslimanima i počinjeni zločini nisu bili pogreška. Oni su imanentni procesu koji se na ovim prostorima zbivao i zbiva. U tom procesu nacionalistički pokreti, pozivajući se na demokratske ideale i pravo nacija na samoodređenje uspostavljaju nacionalnu državu. Pritom se najčešće zaboravljaju dvije činjenice iz iskustva nacija koje su prije nas napravili nacionalnu državu. Pravo naroda na samoodređenje jest izvorno dvoznačno. Ono je, prije svega, istaknuto protiv prava vlastitoga monarha da određuje uvjete života "svome" narodu. Taj je pokret izvorno demokratski i ozbiljuje podvrgavanje monarha volji naroda iskazanoj u ustavu i zakonima. Kad se ovo ističe zaboravlja se da ustav i zakon vrijede za naciju, odnosno, demos. To jest, postajući subjekt vlasti nacija kao demos sama sebe ograničava u obnašanju vlasti podvrgavajući se ustavu i zakonima. Tako nastaje država kao vrhovni moralni i pravni autoritet koji ima monopol legitimne primjene sile, te su mu podvrgnuti i oni koji obnašaju funkcije vlasti i oni koji tu vlast trenutačno ne obnašaju. Uvjet da se to može uspostaviti jest razoružanje pojedinih pripadnika nacije. Time suveren postaje država mišljena kao ustav i zakon. Pravo naroda na samoodređenje iskazuje odnos prema drugim nacijama. Ozbiljenje toga prava također znači ograničenje u odnosu prema drugim nacijama. Ograničenje se odnosi na osobe koje pripadaju "našoj" naciji i na zemlju koju nacija drži kao svoju. Nastanak nacionalne države povijesno se očitovao kao sukob oko zemlje.
Drugo iskustvo svojevrstan je paradoks. Uspostavljajući državu kao suverenu, nacinalizam mora odustati od svoga programa. Ustav i zakoni koje država donosi jesu i moraju biti općenite pravne norme što jednako vrijede za svakoga tko živi pod njezinim vrhovništvom bez obzira na naciju, vjeru, spol itd.
Imamo mnogo pokazatelja koji upućuju na to da se treba upitati događaju li se u nas ovi procesi. Odgovori na ta pitanja sigurno neće biti jednoznačni. Može se navesti mnogo primjera koji pokazuju kako se doista zbiva proces uspostavljanja države. Ali ima i suprotnih. Dopustite samo jedan. Predsjednik Republike Hrvatske ujedno je i Vrhovnik. Ta se titula obično rabi kad se hoće istaknuti da je Predsjednik ujedno i vrhovni vojni zapovjednik. Međutim, riječ "vrhovništvo" u hrvatskoj je tradiciji značilo suverenost. Je li sada promijenilo značenje ili se ipak htjelo očuvati i nešto tradicije? Prije odgovora na to pitanje podsjetit ću vas da je, mislim 1990, obrazlažući pravo dr. Tuđmana na otvorenje Europskoga prvenstva u atletici jedan tada ugledni dužnosnik HDZ-a to pravo temeljio tvrdeći kako je dr. Tuđman suveren u jednoj demokratskoj državi. Mislio sam tada da on ne zna što govori. Danas više nisam tako siguran.
Što međutim proizlazi iz toga ako se pokaže da imamo, doduše, ustav i zakone, ali da oni ne vrijede, da ne obvezuju ni one koji obnašaju vlast ni one koji ne obnašaju vlast? Iz povijesti je političkih ideja poznato: ako nije pravo oblik reguliranja odnosa među ljudima unutar jednoga vladavinskog poretka, ona je to sila. Imate "državu sile" kakvu je opisivao Machiavelli, a uspostavljali mnogi vladari. Dvadeseto nas je stoljeće naučilo kako bi možda bilo uputnije takvu državu nazivati siledžijskom državom.
Sila nije samo temeljno načelo komunikacije prema unutra. Ona to jest i prema vani. Nužnost razgraničenja prema drugima u procesu konstituiranja nacionalne države (s obzirom na teritorij, i obzirom na ljude) nužno nosi sa sobom zahtjev za jedinstvom sličnih, ali i označavanjem i izbacivanjem onih drugih. Ona isto tako nužno traži sukob oko proširenja teritorija. Već na temelju čitanja naših novina i gledanja HTV-a može se zaključiti da ima mnogo razloga pomisliti kako je i ovaj proces bio na djelu. Ako jest, proizlazilo bi da rat i zločini prema Muslimanima nisu bili greška, nego proizlaze iz logike stvari. I ne samo prema Muslimanima, nego i prema drugim narodima. Dovoljno je pratiti sliku o Slovencima što nude naši "državotvorni" mediji pa se može zaključiti kako po logici našega vladavinskog poretka sukob sa Slovencima nije isključen.
Ne bi li trebalo, to je još jedno pitanje koje valja postaviti, nešto naučiti iz povijesti drugih naroda? Naši vlastodršci vole isticati bliskost s Nijemcima. Nijemci su počeli stvarati svoju nacionalnu državu 1870. Silom, kao što je poznato. Ali tada je nisu stvorili. Stvorili su "Reich" izvan čijih je granica ostao dio Nijemaca koji je živio u Habsburškoj monarhiji. Nisu je stvorili ni nakon Prvoga svjetskog rata iako je srušena i Habsburška monarhija i monarhija u Njemačkoj, te su stvorene republike. Pokušali su sve Nijemce ujediniti u jednu državu u Drugomu svjetskom ratu, ali je uspostavljena Republika Austrija kao posebna država, a Njemačka je podijeljena. Više od četrdeset godina trebalo je da Nijemci pristanu na granice na Odri i Nisi, ali i granice prema Austriji. Isto je toliko trebalo da većina Austrijanaca prihvati činjenicu da nisu Nijemci, nego Austrijanci. I tada je 1990. Njemačka bez sile postala nacionalnom državom. A tijek zbivanja nametnula im je Međunarodna zajednica. Teško bi se moglo reći da je to učinila zato što nije razumjela Nijemce. Prije bih rekao da je to bilo zato što ih jest dobro razumjela. Vjerojatno je to slučaj i u nas. Međunarodna zajednica razumjela je kako nije riječ samo o tomu da su u Bosni i Hercegovini vodili međusobni rat, nego da je to bio i rat za Bosnu i Hercegovinu. Na takav rat Hrvatska ne može imati pravo, traži li da za nju vrijede granice Socijalističke Republike Hrvatske prema Sloveniji i Srbiji, ali i Madžarskoj.
U pozivu se sugerira da se mora raspraviti o eventualnoj krivnji nas kao ljudi, građana, Hrvata. Osobno bih uveo bar još jednu diferencijaciju: krivnja visoko obrazovanih ljudi. Namjerno ne rabim izraz "krivnja intelektualaca". Pojam "intelektualac" prijeporan je i upitno je je li u ratu pozicija intelektualca moguća.
Podsjetit ću vas da je u jednom javnom istupu Dražen Budiša izjavio kako je vjerovao da će rasplet krize Jugoslavije, i ako bude nasilan, trajati kratko, možda tek nekoliko sedmica. Jednog drugog visokoobrazovanog sugrađanina i visokoga političkog dužnosnika u vlasti sam prije otprilike dvije godine upitao: sad je uglavnom gotovo, je li se isplatilo? Odgovorio je: drugačije se nije moglo. Ta se pitanja moraju raspraviti. Je li se znalo i je li se moglo znati? I, je li bilo neizbježno? Ako se znalo, kao što tvrdi jedan izborni slogan, odgovori nisu ugodni ni za nas kao građane, ni za vlast. Moramo li se složiti s odgovorima kako se nije znalo i kako je bilo neizbježno? Mislim da je velika većina pristala šutke na to da se zna što se zbiva i što valja raditi. Mislim da je za to odgovorna. Visokoobrazovani ljudi, osobito intelektualci, morali bi znati kako to znači odustajanje; pristanak znači odustajanje od želje za spoznajom. Pogotovo sada nitko nema pravo tvrditi da nismo znali. Pristali smo šutke na jedan tip diskursa i djelovanja kao na jedini mogući i zato smo odgovorni.